a) So i hljeb. I ako je so danas u nas na pazaru jeftina, ona je ipak kod našeg naroda vrlo skupa; nju cijeni narod, rekao bih, više nego zlato i srebro. Dokle i kako naš narod cijeni so, vidjecemo najbolje iz kletvi i zakletvi, u kojima spominje so. Cesto cemo puta cuti iz usta našeg naroda ove zakletve: „Tako mi soli i hljeba"; „Tako me so i hljeb sapeli". Kad se hoce prava istina od koga da dozna, zaklinjace ga: „Soli ti i hljeba!", „Tako ti soli i hljeba!" Gospodar zaklinje svog slugu: „Tako ti soli i hljeba, što si u mene pojeo", „Tako ti moje soli i mog hljeba", a sluga se kune: „Tako mi tvoje soli i hljeba", „Tako me tvoja so i hljeb sapeli". Cesto se dogagja, da naš prostodušni seljak cinovnika, ili kakvog drugog državnog službenika zaklinje ovim rijecima: „Tako ti carske soli i hljeba", Tako te carska so i hljeb sapeli", a culo se je prije dosta puta, kako se cinovnik kune: „Tako mi carske soli i hljeba", ili „Tako me carska so i hljeb sapeli" i t. d. Po ovim kletvama i zakletvama vidi se, da naš narod plaho cijeni so, vidi se, da joj daje neku — kažimo — moralnu vrijednost i ako je ona na pazaru (tržištu) sasvijem jeftina. Mi, koji smo se naucili jesti posoljena jela, ne nalazimo nikakove slasti u neposoljenom jelu, takova nam jela izgledaju kao divlja. To znaju najbolje oni bolesnici, kojima je lijecnik propisao, da jedu dok su u bolesti neslanu pogacu i corbu. Obicno kažu taki bolesnici, da im je neposoljeno jelo „kao slama". Da Bog dragi zakloni i sacuva biti bez soli i jesti neslana jela! I ako je dakle so kod nas važna, ipak ima u nas ljudi, koji jedu neslan hljeb. To se ne cini iz obijesti, nego oni imaju za to važan razlog. Ti ljudi vjeruju, ako bi se solio hljeb, da bi udarila bolest u naš hajvan (marvu), s kojim mi živimo i koji nam je za život neophodno nuždan, a to je: ovca, koza, govece i konj, — i da bi taj hajvan uginuo, kad bi se solio hljeb. Ovo mi pripovjedi H. Abdaga Tolic, posjednik iz Mostara, i izmegju ostalog kaza mi, da su se ove carolije tvrdo držale stare žene. Izmegju ostalog navede mi jednu muslomansku kucu u Mostaru, u inom i njegovom komšiluku, u kojoj nikada ne sole hljeba, a u tu svrhu, da ne pokrepa hajvan. Ovo mi kašnje potvrdi i Ibraga Cišic, posjednik iz Mostara. I njemu je poznato, da su se stare žene držale toga vjerovanja, pa mi i on navede jednu kucu u Mostaru, u kojoj se još i danas jede neslan hljeb u istu svrhu, koju sam gori naveo. Bojeci se, da ovo vjerovanje na skoro ne ugine u našem narodu, ja ga bilježim i predajem na sacuvanje našem „Glasniku zemaljskog muzeja". b) Stara lipa u Rakitnu. Stara lipa u Rakitnu — kako je tamošnji stanovnici zovu — leži u mahali Petrovicima, u Malom Vrpolju na „Gradini". Ta vam je lipa golemo drvo, koje se je razgranalo na sve strane, iz nje bi mogao nasjeci preko stotinu tovara drva, a pod njom bi moglo hladovati pet stotina ljudi, eto kolika je. Ona je vrlo stara i nema ga, koji bi mogao kazati kad je nikla. Njoj ne smijc niko ni blizu doci, a kamo li da bi usjekao koji prut i naložio ga na vatru, ili da bi ko usudio se i usjekao — Bože sacuvaj — granu od lipe, pa je upotrijebio za gredu ili stožinu ili u kakvu drugu poljsku svrhu. Teško ti ga onome, koji bi se usudio usjeci komad od te lipe i upotrebio ga u svoj poljski halat (orugje), skupo bi ga stao taj komadic, skuplje, nego Bulica kabanica; odmah bi se pomamio ili bi pobjesnio ili pomahnitao. Za to se ta lipa održala tako zdrava i krjepka kroz toliko godina, pa joj ne fali ama baš ni jedna grancica, jer se njojzi ne smije primaknuti ni insan (covjek) ni hajvan (životinja), a kamo da bi smio kogod usjeci koju granu. Nije tomu davno, nema jedno trideset godina, kad tamošnji seljak Ante Jakovljevic, zvani Tule, ne vjerujuci valjda da ova lipa ima u sebi ovaku moc, ode pod tu staru lipu i usjece jedno drvo od nje za stožinu u guvnu. Tamam bijaše donio tu sohu i podio je u guvno, kad mu se odmah jedan konj, s kojim je n guvnu vrhao žito smami (pobjesni). Kad to vidje Ante, brže bolje izvadi stožinu iz guvna i odnese je pod lipu, odakle ju je i donio. Kad se vrati na svoje guvno, gdje je ostavio svog pomamnog konja, nagje ga zdrava citava. Cim je Ante odnio stožinu pod lipu i ostavio je na svoje mjesto, tog je casa bjesnilo sašlo s njegovog konja. Od tad je ostalo kod stanovnika sela Rakitna kao jedno pravilo: onaj, koji bi slucajno zabasao, prevario se te bi uzeo od te lipe kakav komadic, treba da ga odmah nosi pod lipu i onamo postavi, gdje ga je upravo našao, inace naopako i u zao cas ce biti po njega. Kad mi je poceo pripovijedati o toj cudnovatoj lipi Martin Dumandžic, glavar sela Rakitna, mislio sam u sebi: nije li štovanje tamošnjih stanovnika ove lipe biljeg kakav od naših pradjedova, kojima je lipa bila najdraže drvo. Kašnje mi kaza, da je na onom mjestu, gdje se ta lipa nalazi, bila starinska katolicka crkva, pa da su neprijatelji tu crkvu zapalili i uništili, a da je na tom zemljištu nikla ta lipa, koja je od svog postanka imala tu moc. On mi pripovjedi i to, da ne samo što ne smije covjek ili životinja doci blizu te lipe ili odnijeti što god od nje, nego da ona ne da blizu sebe rabotati. Na domak lipe neki je aga (posjednik) iz Mostara bio nacinio cardak. Cim je zima došla cardak se je sam od sebe srušio. Iduceg ljeta aga opet podigne cardak, a cardak se opet sam od sebe sruši. Od onda nije ga aga više ni gradio. Alaga Brkic, posjednik iz Mostara, pripovjedi mi, da je jednom došao na svoj citluk u Rakitno, baš nekako oko Ilin-dana, dakle upravo u sred ljeta, kad je najviša vrucina. „Ne imadavši boljeg hlada u blizini, pokupih svoju prtljagu te vrcem odoh pod tu lipu da hladujem — rece mi Brkic — i da malo zaspim. Moji kmetovi i komšije molili su me i kumili, da ne idem pod lipu na hladovanje, kazivajuci mi, kako je lipa opasna. Ja to nijesam slušao, vec odoh pod lipu, zaspim i pohladujem, a kad sam ustao ispekao sam i kahvu. I gledaj cuda — ni jedan seljak ne htjede mi doci da popije kahvu i da sa mnom sjedi, nego svi su gledali kao n