Bos. herc. zemaljski muzej u Sarajevu posjeduje znameniti jevrejski rukopis, svakako jedan od najbogatijih primjeraka te vrste. Po odredbi Njeg. preuzv. gosp. zajednickog ministra pl. Kalaja taj ce se rukopis doskora publicirati, što je pogledom na historijsku njegovu vrijednost i posvema opravdano. O umjetnicko-historijskoj važnosti ovog kodeksa mi cemo ovdje u kratko refernsati. Rukopis — kodeks na pergameni, u oktav formatu (22: 16 sm), u modernim koricama — je liturgijskog znacaja, vrst lekcionara, takozvana „Hagada", kakove se još i u naše doba u slicnoj opremi izraduju putem štampe. Hagada sadržaje biblijske perikope, zatim pjesme i molitve, koje se po mozaickom obredu pjevaju i citaju za vrijeme svetkovine „Pasah". S ovim liturgijskim znacajem podudara se bogati slikovni ures. Slike se dijele u dvije izrazito odjeljene skupine. Ponajprije ima prije teksta stanoviti broj (62) samostalnih slika, figuralnih kompozicija, koje pokazuju po dva historijska prizora jedan iznad drugoga, te koje ilustriraju pripovijetke iz prvih dviju knjiga Mojsijevih, Genesis i Exodus. Završuju se velikom slikom, koja prikazuje Mojsiju, kako nosi kamenite ploce sa božjim zapovjedima sa sinajske gore. Poslije ove dolaze dva prizora iz V. knjige Mojsijeve (Deuteronomium, 33. 34. „Mojsija blagosilje narod" te V. Mojs. 34. 9. „Mojsija polaže ruke na Jozu"). Simbolickom slikom: buduci hram Izraela, prelazi se na cetiri liturgijske prikaze, koje se odnose na svetkovinu „Pasah". Domacin i domacica dijele kucnoj celjadi svetkovno jelo i svetkovinsku pogacu (nekvašen kruh, maces). Ovaj odio završuje treca slika, koja predocava vjersku opcinu u hramu pred otvorenom škrinjom zavjeta (Bundeslade, sanctissimum). Drugi dio sadržaje doticne perikope i molitve, te je skor na skroz cisto ornamentalan, urešen inicijalima i uresnim lestvicama uz bogatu upotrebu dekorativnih figura za ispunjavanje (Fullfiguren) i groteska. Treci dio, u kojem su molitve i psalmi za ostale dane onog praznika, nema nikakvog slikarskog uresa. Po karakteru miniatura, slikanih živahnim guaš-(gouache) bojama izlazi, da kodeks nije izradjen u samoj zemlji, nego da je ovamo donesen sa strane. Miniature ne pokazuju obilježja talijanske umjetnosti, na koju se u prvi mah pomišlja obzirom na provenienciju ovog djela i pogledom na to, što je misal vojvode Hrvoje djelo talijanskog umjetnika. Miniature ovog kodeksa upucuju sasvijem pouzdano na nacin sjeverne umjetnosti. Za sada ne more se drugo što kazati, nego da je rukopis mogao postati oko XIV. vijeka negdje u Njemackoj, možda na Rajni, a nikako u susjednim austrijskim zemljama. Obzirom na doticaj bosanskih Jevreja sa njihovim vjerskim drugovima na sjeveru, mogla bi ova okolnost biti od interesa. Miniature pokazuju stil njemackog knjigoslikarstva iz onog doba, kad nova francuska umjetnost vec bijaše pocela neograniceno uplivisati na zemlje iza Alpi i kada je vec u modu unišla ona opca goticka umjetnost, cije neograniceno gospodstvo siže od Pironeja do Baltickih obala, takoj da je protiv nje stajao na jugu jedino zaokruženi teritorij talijanske umjetnosti Cotova smjera, na istoku pak neizmjerni opseg grcko-slavenske umjetnosti. Upravo izmedju ova tri kulturna i umjetnicka kruga i dirajuc u sfere sve trojice, leži staro liburnijsko-ilirsko podrucje Une, Bosne i Neretve. Naš kodeks novi je dakle dokaz za zacudni položaj, što ga je zauzimala u ono doba današnja Bosna. Karakter ove miniaturne umjetnosti XIV. vijeka, koja se oslanja o francuski ukus i nacin, pokazuje se jasno i bistro u umjetnickoj opremi rukopisa, osobito u šarenoj pozadini (Hintergrund) slika (kao na staklenim slikama onog doba), u osobitim proporcijama figura, u citavom nacinu prikazivanja u ornamentici sa njezinim cvjetovnim inicijalima (Fleuronne), okicenim bodljikavim listom (Dornblattmuster), u bogatoj upotrebi takozvanih drolerija, te konacno u pocetnom oponašanju ptica i svakovrsnih malenih životinja. Ta oprema postiže svoj vrhunac u realisticnoj umjetnosti Burgundije u XV. vijeku. Mimo toga se upravo u ovom dijelu — i ne gledeci na skromnost gotickih nuzgrednosti u arhitekturi i t. d. — pokazuju po gdjekoji arhaismi, koji svakako djelomice idu na racun jevrejskog življa, koji je u svojoj pradomovini Palestini i na slavenskom sjeveroistoku sve do danas u zacudno urešenim predmetima za upotrebu, u nadgrobnim spomenicima, u kucnim plocama i t. d. sacuvao prastare forme, koje sižu do u doba romansko umjetnosti i prije ove. I obzirom na njihov predmet vanredno su zanimljive slike ove ilustrovane „Hagade". Vec u VI. vijeku prije Hrista postadoše Jevreji uslijed neumornog nastojanja svojih proroka narod bez slika. Ravno kao što to cini Islam izbjegavaju i Jevreji iz vjerske pobude svako prikazivanje slikom. Ovo je dovelo do toga, da likove i pripovijetke njihovih svetih prica nijesu slikarskom umjetnosti fiksirali oni sami, nego da je to poslije dugih vijekova u etnicki i kulturno veoma razlicitom umjetnickom krugu ucinio kršcanski svijet u zemljama Sredozemnog mora. I pošto ovo ustezanje od slika kod njih još i danas postoji, to medju njima još i u današnje doba osim Josipa Izraelsa nema slikara prvog reda — ma da se je ovo pleme svojom radinošcu i darovitošcu istaklo na polju drugijeh umjetnosti, narocito u glazbi. — Jevreji se ipak nijesu sasvim odrekli slika, što u ostalom ne uciniše ni islamski narodi: Arapi, Persijanci i Mauri, koji nam u slikama po zidovima i u ilustrovanim rukopisima njihovih pjesnika i povjesnicara ostaviše znacajna svjedocanstva njihovog umjetnickog života. Svakako idu djela ove ruke sa figuralnim prikazima medju rijetkosti, pa stoga pobudjuje receni Hagadah — kodeks bos.-herc. zem. muzeja — interes kao jedna od najpotpunijih ilustracija svetog pisma Jevreja, što je poznajemo, pa i zbog toga, sto je taj rukopis nikao upravo iz njihovo sredine. Germanski narodni muzej u Nirnbergu (Nurnberg) cuva jedan drugi slicni ritualni rukopis židovskog podrijekla, ali u njemu ima manje slika, koje povrh toga prikazuju ponajv