„Zašto nam se najlepši filmovi urezuju u pamcenje kao skice, crte, putanje?“ (T. Žiro) PROSTORI Sasvim je jasno da se bosanskohercegovacka kinematografija poslije 1995. godine zatekla na svojevrsnom brisanom prostoru ili preciznije, pustom polju, produkcijskom, kreativnom i semiotickom. Neke zajednicke škole filma više nema, crni talas vec dugo nikome ništa ne predstavlja, praška škola je zaboravljena, žanrovski film, koji se povremeno javljao unutar nekada zajednicke kinematografije, više nije interesantan. Kulturni prostori ostali/nastali nakon raspada SFR Jugoslavije više nisu plošni. Izvana su još uvijek nacionalno-topografski suprotstavljeni, iznutra multidiskurzivni i sinkreticni. Razlicite ne/umjetnicke prakse medusobno korespondiraju na nacin usvajanja, kopiranja, pre/is/pisivanja, dopisivanja i uzajamnog legitimiranja. Diskurzivne prakse ulaze jedna u drugu, kazalište u film, film u tekstualnu proizvodnju, tijelo u tekst, tekst u slikarstvo – i sve još obrnuto. Bez uvažavanja ovih i ovakvih kulturnih i estetskih procedura, teško se može govoriti o novome kulturnom prostoru/prostorima, uopce. U ovakvim, bitno drugacijim prostorima od onih predratnih, svi se filmski autori osjecaju podjednako izmještenima, bez obzira na njihovu stilsko-generacijsku ili dobnu pripadnost. S jedne strane osjecaj (kao) da nikome ništa cinematicki ne duguju, s druge pritisak osobne odgovornosti (film se nužno oslanja o neku kulturnu tradiciju), stvara im nejasan i neugodan osjecaj koji je na granici izmedu provokacije ka apsolutnoj kreativnoj slobodi i represivnog impulsa proizašloga iz cinjenice da novostvorena realnost zahtijeva i neke (populisticke) odgovore od filma. Bosanskohercegovacki su autori na ove izazove reagirali razlicito i, kako vrijeme odmice a diskurzivne prakse za sebe ekspropriraju dijelove novoizgradenih kulturnih prostora, razlike medu njima se dimenzioniraju u stanovite stilske diferencijacije. Tako, npr., kazališni reditelj Dino Mustafic vjerojatno nece napraviti film kakav je napravio Antonio Nuic, ali bi mogao napraviti film kakav je, primjerice, napravio Kristijan Milic. Isto tako, Ahmed Imamovic je na istom cinematickom tragu kao i Mustafic, ne samo zbog istoga snimatelja Mustafe Mustafica. Jasmila Žbanic je svojom Grbavicom ucrtala duboku brazdu ka jednoj discipliniranoj realisticno-poetickoj struji koja mi se cini da je pod kreativnim utjecajem iranskog new wave filma, prije svih Jafara Panahija i Majida Majidia. Srdan Vuletic je pokazao sklonost ka simplificiranoj neosocijalnoj tematici. Oscarovac Danis Tanovic, nakon što je napravio svoj drugi i drugaciji film (Pakao ), ne ostavlja cak niti mogucnost kriticarima da pokušaju skicirati moguce trajektorije njegovih buducih interesa. Na produkcijskom planu, naravno, stanje je prilicno neinspirativno. „Sarajevski cinema paradiso bio je unakažen do neprepoznatljivosti – kakva je bila i cijela Bosna i Hercegovina. Unutar šest mjeseci nakon što je pocelo granatiranje u travnju 1992., samo je cetiri od šesnaest produkcijskih poduzeca ostalo u bilo kakvoj vrsti operativnog stanja“ – izvještava Goulding u svojoj knjizi Jugoslavensko filmsko iskustvo, 1945. – 2001. . U BiH danas nema profesionalne filmske kamere, predratne producentske kuce (Sutjeska film, Forum, Bosna film...) su se prakticno ugasile. U državi vlada opci kaos i javašluk dok novi, privatni producenti stežu kajiš svakoj kreativnijoj autorskoj intenciji želeci što prije vratiti uloženi novac. Buduci da proizvodnja jednog filmskog djela, osim materijalnih sredstava, zahtijeva i sofisticiranu organizaciju rada u kojoj svaki i najmanji vijak mora do perfekcije odigrati svoju ulogu unutar produkcijskoga cina, jasno je da se bh. filmska produkcija razvija iz cuda, tj., skoro ni iz cega. Materijalnu ali više organizacionu i infrastrukturnu pomoc u proizvodnji filmova daje Federalna televizija. Nekoliko kljucnih filmova za bh. produkciju realizirano je uz koprodukcijski angažman FTV. Uz to, citav serijal dokumentarnih i nešto kratkih TV-filmova ima zahvaliti svoj nastanak managementu javnih TV kanala, FTV i BHT. No, cinjenica da se u BiH još uopce prave filmovi, zaslužuje najvece pohvale bosanskohercegovackim filmskim djelatnicima . Spomenuti produkcijsko-kreativni uvjeti su, naravno, ne/pogodno tle za autore koji ce krenuti praviti svoje prve filmove. Veliki su izazovi i velika odgovornost postavljeni pred generaciju filmskih autora koja je u Bosni i Hercegovini stasala uz rat. Danis Tanovic, Dino Mustafic, Ahmed Imamovic, Pjer Žalica, Srdan Vuletic, Jasmila Žbanic, Jasmin Durakovic, Antonio Nuic, Kristijan Milic – svi oni su svoj prvi igrani film napravili poslije 2000. godine. Medu njima i njihovim filmskim rukopisima, ima stanovitih slicnosti, no, prije svega generacijski, možemo ih podvesti pod sintagmu novi bosanski film. Stvaran i razvijan na višedecenijskoj praksi artikuliranja ideologijskoga identiteta/legitimiteta te više-manje posrednog servisiranja vlasti , jasno je da se današnjem bosanskohercegovackom filmu otvara mogucnost da problematizira sva otvorena društvena pitanja, jednako se kroz umjetnicki proces i sam samoosviješteno otvarajuci svakom kulturalnom i ideologijskome citanju. Osloboden unaprijed zadate ideologijske funkcije, film bi mogao doista stvoriti polje za emancipaciju i emanaciju svih marginaliziranih društvenih tema i slojeva . Da li ce? DESKRIPCIJE Deskriptivna bismo obilježja bh. filma mogli klasificirati oko socijalnih, etickih i ideologijskih atributa. O drugima, kao što su koncepti filmskog narativa, vizualni jezik te pojedinacne filmske vrijednosti bice rijeci u nastavku teksta. Srdan Vuletic se jedini zanima socijalnim temama i sveopcom bijedom postratne BiH. U oba svoja filma (Ljeto u zlatnoj dolini i Teško je biti fin) on, više ili manje neposredno, tretira socijalne probleme duboko raslojenoga bosanskohercegovackoga društva. Socijalnom temom se, u nekom smislu, zanima i Jasmila Žbanic aktualizirajuci je kroz problem