SVAŠTARA Svaštara je zapravo pišceva univerzalna knjiga. U njoj su svi njegovi stihovi, svi romani, sva životna i književna iskustva. Sve marginalije i sve fusnote su u njoj. Trebalo bi napisati pohvale i jednoj i drugoj. – Takve se knjige objavljuju kad je pisac mrtav – kaže mladi pjesnik koji je urednik. – Možda se tad i pišu – odgovaram bezazleno. On me gleda velikim plavim ocima i cudi se što odbijam razumjeti ono što je upravo kazao. Svaka je knjiga testament. Govorim te rijeci u vjetar, u behar koji leluja naokolo, govorim konacno u vlastito uho... najdalju i najbližu telefonsku slušalicu samoce... Takva knjiga je prava nagrada za istinskog citaca. Mrtvi pisac se u njoj konacno i nepotkupljivo odao. Ali ko je napisao mrtvoga pisca? O cemu se ne može govoriti, o tome treba pisati. Pisanje je prevarena ili prevladana šutnja. PRIPOVJEDAC Iza svake ispricane price spada po jedna koprena, rastace se jedan zid. Tako pripovjedac koji govori sebe postaje putnik. GUSTIJERNA Penjem se, porocan pješak. Visoko je tvrdava, visoko je groblje iznad mora. Živo slovo u vrcu zemljanom, predi zatoceni i spašeni u romboidnom hramu sa zidinama nalik na one srednjovjekovnih tvrdava u okamenjenom sluhu zbiraju vjetrove s planina, neveru s mora. Iznad su pcelinjaci. Iznad je lavanda i ruzmarin. Možda je jezik samo uoblicavanje i sublimiranje imena i pojmova. Rekoh samo, a rijec je o djelanju koje je tako nalik vasionskoj fascinaciji sobom. Kao što je djetinjstvo nalik groblju od mora. Pcelinjaci iznad grobnica – grobljanski med. Uspinjem se ka jedinom višem mjestu, ka Gustijerni. Tek raspupali limunovi i mandarine sputani su raznobojnim mrežama i tkaninama u zacudujuca torza što se bude u vrtovima, što bezuspješno pokušavaju da pobjegnu na ulicicu, u hladnu planinu ili u žedno more. Ili do Gustijerne, u središtu sela, gdje mještani love more iz neba, oslobodeno svoje straže od soli. Piramida je to bez bokova i vrha, doticaj nevidljive zvijezde. U svoje podnožje vraca se samo u nebeskoj vodi. Žed je od mora, blaži je samo kiša, koja se zbira poput rijeci u kamenu sabirnicu sve dok se u zatamnjenoj catrnji ne pojavi lice žednoga. Piramidu je izgradio i pojeo Veliki Mrav. Faraonska prica: mravi nose orijaški leš skakavca (ili je to bogomoljka?) i leptira staklenih krila (posisali su i rašcinili sliku koju je nosio raskriljenu u svome dvostrukom letu). Užurbani, kao krvožedne interpunkcije koje komadaju rijeci, gamižu, jedni nose trup, drugi pipke... Metafora je srušila Kulu babilonsku, rastocila Toranj Jezika Nejezika. Od krhotina Kule žitelji sredozemni grade svoje groblje u moru, groblje pokraj mora. Morsko groblje. Iznad je samo Gustijerna, sabirnica uzletjelih kapi, kapi od zvjezdanog meda. PJESNIK NA TRŽNICI Gledam razglednicu iz Dubrovnika. Sjecam se: Nenadano sam izbio na Tržnicu i vidio Gundulica, u broncanoj nedoumici, dok su se oko njegovih nogu prodavale ribe, voce i zelen. Rasanjena, zblahnuta morska bica na tezgama dijelila su tjeskobu pjesnika. SJECANJE NA STARU PEKARU – Požuri – rekla je majka. – Dorucak samo što nije gotov. Djecak je potrcao. Jutarnja hladnoca obuhvatila ga je sa svih strana. Iz usta mu je sukljala gusta magla, preobražavala se i nestajala. Kao da pušim, pomislio je djecak. A njegove neizgovorene rijeci, zgusnute u magli, razocarano su se razilazile. Pred pekarom je bila gužva. Ljudi su trupkali napolju, a oni bliži vratima prosto su se ugurivali u vruce grotlo gdje je mlada pekareva kcerka, tanko odjevena, dijelila tople okrugle hljebove i štruce. Djecakove uši su bile sledene. Tanka bol je pucketala u njima. Nije imao kesu. A i što ce mu. Kad je uzeo dva vrela kruha iz pekaricinih ruku, istrcao je napolje. Stavio je kruhove na uši i pošao polahko kuci. Nije želio da beskrajno zadovoljstvo koje je pritom osjetio tako brzo prode. Miris brašna, žestok i jestiv, golicao mu je nosnice, a cudesna vrelina obuzela je njegove uši, potjerala onu zmijicu studeni i otvorila vrata ljeta u njegovoj svijesti. Zaista kao da je oduvijek ovako išao, po strašnoj hladnoci, s vrucim hljebovima na ušima, koji su ga cuvali, koji su mu pricali. KUCA NA MNOGO VODA Bila je to kuca na mnogo voda. Pokušao sam prebrojati, sjedeci u sobi zatvorenih prozora, zatvorenih ociju. Rodio sam se i odrastao u kuci na cetiri vode. Slutio sam u toj recenici kišu koja pljušti i spušta se sa cetiri strane krova. A ova kuca? Kuca u daleku svijetu neispisane knjige. Kuca u kojoj sam istovremeno i stranac i domacin. Ona zapravo ima isti takav krov, tek zatupljen nekako, kao odsjecen vrh piramide, ali taj krov se spušta na drugi krov, odakle se crepovi dalje šire, otvaraju nove krovove, nove prostore vodi i crvenim vodopadima. Iz tih dijelova krova izbijaju oci mansardi, sjenke ostarjelih zemljanih ispecenih oblika koje je bojadisalo vrijeme. Cetiri, osam, dvanaest. Niz sve vode kuce slijeva se kiša. Udara, bubnja po mojim slijepim ocima, po svemu što sam ikada doživio. Vidio sam sebe na krovu, u pljusku, sveg oblivenog vodom. Bio je to trenutak nade. DNEVNIK KOJI BILJEŽE DRUGI Novine nas kažnjavaju. Iz dana u dan u njima citamo ono što ispisuje naša povrijedenost, naša srdžba, naša mržnja. Svima je ucinjena nepravda, a za sve su krivi drugi. Ocistite svoja lica, govore nam svakodnevno ta štampana ogledala zaprljana od naših lica. Raspomamljeni, pantagruelovski Trenutak guta vijek za vijekom, a njegov nezasitni želudac puni se strepnjom i tjeskobom u kojoj zaboravljeni veliki Iluzionist tvori svoje homunculuse. PISCI IZ CITANKE Kad sam išao u školu, znalo se dogoditi, ne pretjerano cesto, ali ni tako rijetko da bi se moglo zaboraviti, da na sat maternjeg jezika i književnosti dodu pisci. Bile su to šarolike skupine od starih i uglednih pisaca do mladahnih koji su objavili možda svoju prvu ili drugu knjižicu, obligatno pjesama ili necega tome slicnog. Dolazili su u sklopu nekih susreta na kojima se slavilo, jelo i pilo