This is the first thing I have understood Time is the echo of an axe Within a wood. Philip Larkin S razlogom je napisao Branimir Donat da se najbolja književnost stvara tamo gdje su se odigrali najstrašniji dogadaji, misleci pritom ocigledno na Bosnu i Hercegovinu i na „njene“ dogadaje. Tome se nema ništa dodati osim jednog malog straha koji se, dakako, ne odnosi na najbolju književnost da nedavni dogadaji ne izazovu kod pisca stanje emotivne i intelektualne pripadnosti, opredjeljivanja koje može biti moralno opravdavano, ali je u književnosti katastrofalno. Medutim, ako je rijec o relativno davnašnjim dogadajima (a u ovom našem „balkanskom kotlu“ surova historija se sunovracuje na covjeka suludom brzinom pa prošli dogadaji za cas postaju davnašnji) moguce je zauzeti stav i pritom ipak stvoriti znacajno djelo. Ne radi se naravno o Nijemcima i partizanima (mada i tu treba dozvoliti mogucnost opravdanog slucaja) nego o onom strašnom dogadaju u odnosu na koji je nemoguce ne zauzeti stav, a koji je samim tim nepogodan za „pravo“ književno oblikovanje (romani, price), a koji se nas ovdašnjih baš mnogo i ne tice – holokaustu. Jako sam se iznenadio i obradovao kad su se u kratkom vremenskom periodu pojavila tri dobra romana koji se ovom temom bave, danas. Ruta Tannenbaum Miljenka Jergovica vec je stekla „svjetsku slavu“ koju i zaslužuje: mada pomalo pati od one „mlohavosti“ koja je karakteristicna za sve Jergoviceve romane (ne i price), scena u jasenovackoj gostionici jeste književna eksplozija koja se širi unaprijed i unazad i poništava sve eventualne primjedbe. Elijahova stolica Igora Štiksa je mladalacki roman što nipošto ne znaci nezreo, ali ipak ima jedno svojstvo koje se može vezati za mladost ili za karakter pisca; vidjece se. To je muzicki roman u najboljem smislu rijeci, u smislu muzike kao najcistije i najsloženije, cisto sintaksicke umjetnosti koja vlada svim tehnikama, obrtima, susretima i razilaženjima, složenostima i jednostavnostima, ali ne poznaje nikakvu predmetnost, ne odnosi se ni na šta konkretno u životu. Takav je Štiksov roman: pisac sjajno vlada radnjom i njenim obrtima, ali su mu nedovoljno profilirani detalji, nema onih proplamsaja života koji su bitne karakteristike romana – i filma. Zato toga ima napretek u romanu Daše Drndic Sonnenschein. Autorica ga u podnaslovu zove „dokumentarnim romanom“, a ja bih cak rekao „roman enciklopedija“, jedna sasvim literarna, umjetnicka enciklopedija ljudskog života, tuga i stradanja, ali i ljubavi i prijateljstva, enciklopedija jednog grada (Gorica, Gorizia, Görz), enciklopedija jedne porodice, i sveopšteg rasturanja. Zato je teško reci gdje ovaj roman pocinje i gdje se završava: možda je najslabiji tamo potkraj gdje se jedna prica prati duže vremena, ono kad mladi (lebensborn) esesovac traga za svojom majkom Hrvaticom, Slavenkom, Židovkom. Roman je cudesno empatican, emotivan, ljudski, a opet se u cjelini doima kao ples ljudskih pahuljica koje vjetrovi raznose po uvijek nepristupacnim geografskim i istorijskim krajevima. Šta znaci Sonnenschein. Znaci sjecanje na jedno doba, na jednu državu, doba u kojem je vladao mir i državu u kojoj se poštovao covjek. Zašto je na njemackom? Iz istih razloga, ali i nije baš sasvim na njemackom. Njemacka rijec koja joj je po znacenju bliska a po ružnoci nenadmašna glasi Sonnenstraal i moja intelektualna banda iz mladosti se sa njom sprdala i prevodila je kao suncana ždraka Viktor Zmegac takode kaže da je rijec Gemütlichkeit koja je zapravo neprevodiva, a donekle odgovara ugodnosti, opuštenosti, merakluku ali u vrlo visokim registrima znacenja cisto austrijska rijec koju su susjedi preuzeli. A ima i drugo: u de Sikinom Cudu u Milanu junak je sirotinja koja živi na periferiji grada u kucicama sklepanim od lima, kartona i drveta, to jest u njima spava, a živi na otvorenom slobodnom prostoru medu njima. U zimsko doba, kad se sunce probije kroz oblake, napravi suncane krugove na zemlji koji se pomicu a svi stanari trce od jednog do drugog kruga, guraju se, trljaju ruke i vicu: „Sole! Sole!“ To je Sonnenschein. I naš roman je o sirotinji. Istina to nije sirotinja beskucnika, oni u svom gradu (Görz, Gorizia, Gorica) imaju svoju kucu, imaju i svoje porodicno stablo. Ali granate padaju po kucama u dva svjetska rata, Jevreje, a oni su Jevreji, istjeruju iz kuca, porodica se rastura po svijetu, ponekad se djelimicno ponovo sastaju, ali poneki clanovi zauvijek otpadaju. Jedna snaha Slovenka, umire od tifusa u nekoj vojnoj bolnici i u bunilu doziva: „Otroci, moji otroci!“, a niko ne razumije šta govori. Daša Drndic imala je nevjerovatnu spisateljsku i ljudsku hrabrost da u roman unese imena svih Jevreja nastradalih u Drugom svjetskom ratu, „deportiranih iz Italije ili ubijenih u Italiji i zemljama koje je okupirala…“ sto strana. Citalac ima pravo da se pita je li to neka zajebancija ili autorska agresija, dok ne pocne da cita: onda se osjeca kao uz Bibliju, odnosi se prema tekstu sa strahopoštovanjem i tugom, kao da se sve to njemu, danas, dogodilo. Jedino je gnjev išcezao. Možda bi se cak moglo reci da ovo nabrajanje predstavlja vrhunac literarnog napona romana. Ono drugo koje dolazi za njim, nabrajanje zlocinaca, sa podacima o njima nema snagu nosecih stubova književnih, silazi na niži, pravnicki nivo, sadrži objašnjenja, a objašnjenja su uvijek pomalo, makar i vrlo malo, opravdanja. I nadovezuju se na pricu koja predugo traje i možda ne spada u ovaj dokumentarni roman-enciklopediju. Mada je lik Haye, posljednje iz plemena, koju neotklonjivo i dugo nosate pred sobom kao sliku, porodicnu fotografiju, carobna prica o ljubavi sa njemackim oficirom, esesovcem, koji ce je bezbeli zaboraviti kad ode, što je i razumljivo (osim u partizanskim filmovima takva sjecanja, takve ljubavi, u ovakvim uslovima ne postoje) a ona ce ostati trudna, pa sa djetetom koje ce obožavati sve dok joj ga jednoga dana kad bude sa komšinicom na ulici pricala, ne otmu i ne ukljuce to Jevrejce u famozni Hitlerov lebensborn pro