1. Muhamedovski cigani. (Sa 2 tabele.) Medju mnogobrojnim hipotezama, što su ih naucenjaci iznijeli o porijeklu toga nomadskog naroda, otkako su se cigani prvi put pojavili u zapadnoj Evropi u prvoj cetvrti XV. stoljeca, bice da je još najvjerojatnija hipoteza, po kojoj je taj narod indijskog porijekla, dok ne samo antropološko nego i lingvisticko ispitivanje pokazuje, da mu je kolijevka u Indiji. Kako navodi Vlislocki (Wlislocki), prvi je neki madarski svecenik po imenu Vali (Valyi) na osnovu nekog malog malabarskog rjecnika godine 1776. naslutio, da ciganima valja dovoditi porijeklo od Malabara, dakle od Indijanaca. Šviker (Schwicker) nasuprot misli, da je zasluga prof. Ridigera (Rudiger 1774.), što je najprvi uputio na indijsko porijeklo cigana. No uza sve to se svi oni, koji se u novije vrijeme bave pitanjem o ciganima, slažu u tome, da je za pravo tek Grelman (Grellmann) svojom raspravom o ciganima, što je izišla godine 1787., dokazao, da su cigani indijskog porijekla, „osnovavši", kako misli Kopernicki, „tu svoju tvrdnju na tome, što su fizicka svojstva i osebine u obicajima cigana i Sudra slicne, i uzevsi ujedno u racun veliki broj indijskih rijeci u ciganskom jeziku i slicnost gramatickih oblika u ta dva jezika". Tu je hipotezu dalje ucvrstilo lingvisticko ispitivanje ciganskog govora u našem stoljecu. Daroviti je jezikoslovac Pot (Pott) utvrdio, da je ciganski jezik u blizom srodstvu sa sanskritom. Daljnjim je vrlo zanimljivim ispitivanjem našeg ženijalnog Miklošica i Nj. c. i kr. Visosti gosp. nadvojvode Josipa uglavljeno, da je ciganski govor ponajsrodniji narjecju Dardu-a, te se na osnovu toga može uzeti, da je „domovina cigana na sjeverozapadu Indije". Sa gledišta jezicnog ispitivanja ne sumnja se ni najmanje, da su cigani indijskog porijekla, „samo valja da se tacno i pouzdano oznaci ono pleme indijsko, od kojega oni dovode lozu". U tome se ispitivanja ne slažu, dok se kao najbliži srodnici navode citavi nizovi indijskih plemena, kojima su jezik i obicaji to više to manje slicni jeziku i obicajima naših cigana. Sva je prilika, te ce biti najvjerojatiije, što misli indijski naucenjak Babu Rajendrala la Mitra, držeci, da im je bliski srodnik bengalski nomadski narod Bedija (Bediya), u kojega se primjecuju u fizickom, psihickom i moralnom pogledu mnogi biljezi sasvim slicni našim ciganima. Kada se koji narod hoce da etnicki oznaci, istina je doduše, da ispitivanje njegovog jezika vrlo mnogo pomaže; no ko ce da ne zadje s pravog puta, treba da pri tome uzme na oko još i druge momente. I ako dokazi, što nam ih pri etnickom oznacivanju nekog naroda iznosi jezicno ispitivanje, puno vrijede, opet taj osnov ni iz daleka nije dovoljan, da se na njemu samom sasvim pouzdano izvede porijeklo i srodnost naroda, jer ima puno naroda, koji su tecajem vijekova svoj plemenski jezik izgubili, te prihvatili tudji. Da navedemo za to samo jedan primjer iz blizine, evo nam Bugara, koji su, kako je dokazano, finsko-turskog porijekla, a prihvatili su jezik onih slavenskih plemena, koja su bili savladali. Ako ce dakle da se utvrdi porijeklo kojeg naroda, valja se uprijeti i na antropološko ispitivanje, koje kaono drugi stup isto toliko vrijedi, koliko i jezicno ispitivanje. Da sada razložimo, koje je rezultate iznijela ta znanost pogledom na porijeklo cigana. Godine 1793. opisao je znameniti njemacki anatom i utemeljitelj naucne antropologije J. F. Blumenbah (Blimenbach) lubanju jednog ciganina u svom sastavku: „Decas altera collectionis suae craniorum diversarum gentium illustrata", dodavši i sliku, te izvodi, da je ta glava najviše nalik na košcatu glavu jedne egipatske mumije, kojoj je vec u svojoj prvoj dekadi (decas) bio donio sliku. Za ispitivanje fizickih svojstava cigana najviše je zaslužan Vajsbah (Weisbach), koji je u više svojih spisa iznio rezultate svog ispitivanja i to živog i mrtvog materijala. Taj ispitatelj kazuje vrlo oprezno svoje mnijelje glede porijekla cigana, veleci: „Kada bi se smjelo samo onako od oka suditi, ja bih svakako morao reci, da su cigani slicni Egipcanima; i po obliku lubanje cigani su puno bliži Egipcanima, nego visoko-dugoglavim Indijancima." No uz to on još spominje, kako žali, što svoje mjerenje ne može da isporedi ni s Indijancima ni s Egipcanima, „jer bi se možda tako barem nešto uhvatilo, po cemu bi se mogla utvrditi fizicka slicnost cigana s jednima ili s drugima". Puno odlucnije i to u prilog indijskom porijeklu cigana kazuje svoje mnijenje Kopernicki, koji je mjerio 15 ciganskih i 6 indijanskih lubanja, te isporedivši rezultate mjerenja zakljucuje, „da su pogledom na ustrojstvo lubanje u cigana i Indijanaca biljezi srodstva ocitiji", pa još dodaje, „da se glave naših cigana po svom ustrojstvu samo malo razlikuju od svog indijanskog tipa." Tako od prilike sudi i A. Ovelak (Hovelacque), koji je ispitivao devet ciganskih lubanja; samo sto on uzimlje dva tipa, od kojih po njegovom mišljenju jedan ima nježnije, a drugi nespretnije oblike. Buduci da mi Štajnbergovo (Steinberg) mjerenje živih sedmogradskih cigana, štono ga navodi Vajsbah, nije bilo pristupno, ne mogu navesti, što on zakljucuje na osnovu svog ispitivanja. Koliko je meni poznato, osim ovih, što sam ih gore nabrojio, nije do sada niko dalje priopcio svoja ispitivanja o fizickim svojstvima cigana. Mislim dakle, da ne ce biti suvišno, ako priopcim rezultate, što sam ih pribrao, mjereci kroz tri godine u Bosni 66 muhamedovskih cigana, medju kojima je bilo 25 žena, te ako i ja donesem nešto priloga, da se umnoži materijal za proucavanje spomenutog „zanimljivog" naroda. Ko ce, proucavajuci bosanske cigane, da radi prema zbiljnim prilikama, mora da ih razdijeli na dvije glavne vrste, od kojih prva obuhvata muhamedovske, a druga kršcanske cigane ili karavlahe (crne vlahe), kako se ovuda opcenito nazivlju. Ta je razdioba potrebna vec s tradicijonalnih, a još više sa lingvistickih razloga, jer je sva prilika, da su se potonji doselili iz Rumunjske, te govore jezikom, koji je jako protkan romanskim