Vec se neko vrijeme može primijetiti da je turski film napredovao od stereotipa sinkroniziranih vesterna u kojima John Wayne pozdravlja okupljene s “Merhaba!“ i melodramaticnih ljubica koji su, zapravo, bili pretece južnoamerickih sapunica. Autori poput Nuri Bilge Ceylana pokazali su kako se turska realnost, izvan višemilionskog Istanbula, vecinom provincijski depresivna, može spojiti s propitivanjem temeljnih ljudskih opsesija, kao što su odnosi s najbližima, otudenost, ljubav, i kao što je to .....
Članak dostupan pretplatnicima. Molimo Vas da se prijavite prvo.