Kad je govor o bosanskim ili hercegovackim bezima, treba odmah napomenuti, da imade begova urogjenika od prije — i begova doseljenika iza pada bosanskog kraljevstva. Veci dio našega plemstva spada u begove urogjenike, a nekolicina kao na pr.: Cengici, Miralemi, Sulejmanpašici i dr. u begove doseljenike. Došli su vecinom kao veliki carski dostojanstvenici u naše krajeve, gdje su i ostali, dobivši lenska ili feudalna imanja, i napokon s vremenom pretopili se sasvim u naš živalj, te stupili u kolo starih bosansko-hercegovackih begova. Isto tako su i naše mnoge plemicske porodice u XVI. vijeku ostavile svoju postojbinu, posižuci za vezirskim stolicama i izgubile se u svijetu. Od devet slavnih Sokolovica iz druge polovine XVI. vijeka, koliko mi je poznato, nema ni jednoga potomka u Bosni i Hercegovini. Jesu li izumrli, il šta je s njih bilo? ne zna se; samo Ferhad-pašini potomci izumrli su u Banjojluci, a ostali valjda rasijali se po — negda velikoj — turskoj carevini i pretopili se u turski živalj. Cuo sam da je Kadri-paša, sadašnji namjesnik u Konji, potomak jednoga od devet glasovitih Sokolovica. To se dogodilo takogjer s Malkocima Ohmucevicima i dr. Kako su se doseljenici uvriježili u naše plemstvo, ne da se lako razjasniti i prikazati u kratkim crtama. Jedan visoki dostojanstvenik: vezir ili sandžak beg naravno da je imao veliki ugled megju našim begovima, jer je posredovao izmegju sultana i vilajeta, a osim toga kao vrhovni zapovjednik predvodio ih serdarima i upravljao bosanskohercegovackim odjelenjem. Za vezirova života, ako se potegao u mir ili poslije smrti, sultan mu je sinovima dao ziamete, a uz to dobivali su i naslov beg. Ziamet je prelazio s oca na sina i tako — starinom kao Cengici ili carskom poveljom kao Sulejmanpašici — uvriježili su se u domace plemstvo. Zna se, da vecina bosanskohercegovackih begova nije ni malo marila, da pazi na fermane, koji su s vremenom izgubili vrijednost, a još manje na starine, nu opet imade porodica. koje su bar nešto sacuvale iz prošlih vijekova. Megju tijem casnim iznimkama nalazi se jedna loza begova Cengica na Ustikolini, koja je brižljivo sacuvala više fermana, što su joj ih djedovi namrli, a megju njima i ferman, koji, kao rijetka starina, zaslužuje, da se priopci u „Glasniku“ našeg muzeja. Prije nego pregjem na ferman, mislim da nije suvišno nešto progovoriti uopce o sudbini zbirke starih fermana, koja se cuvala na Ustikolini. Velik je gubitak, ako je zbilja istina, što se pripovijeda: Cengici tvrde, da su na Ustikolini cuvali veliku zbirku starih listina sve do šezdesetih godina ovoga vijeka. Evo šta se s njome dogodilo po njihovu pripovijedanju. Šerif Osman paša (vladao 1861.—1868.) vezir bosanski, cuje od nekoga, da Cengici na Ustikolini imadu dosta starih fermana i drugih listina. Pošto je bio osobiti prijatelj starina, poruci Muhurdar-begu Cengicu na Ustikolinu, da mu donese sve što je staro i važno na ogled, pa cim procita, da ce mu u redu povratiti. Muhurdar to ucini. Pokupi sve što je vrijedno, te odnese veziru u Sarajevo. Osman paša izabere, što mu se dopalo, a ostalo povrati Muhurdaru te mu rece, da ce zadržana pisma spremiti u Carigrad i isposlovati Cengicima sva prava, što im zajamcuju fermani. Tako im je, vele, propalo više starih fermana, megju kojima je bio jedan pod carskom turom (pecatom), u kome je izricito stajalo, da bez sultanove zapovijedi nijedan clan Cengica plemena ne smije biti kažnjen, pa pocinio makar kakav zlocin. Ko ce ustvrditi, da je to sve tako bilo, kad sigurnih podataka pri ruci nema? No da su Cengici staro begovsko pleme, o tome niko u Bosni i Hercegovini ne ce posumnjati, jer povijest ucenu, a narodna pjesma neuku covjeku pripovijeda silu i junaštva begova Cengica. Odakle Cengici vuku lozu; je su li stari urogjenici ili su se doselili u Hercegovinu? O tome sam vec gore spomenuo, ali cu ovdje još nešto nadovezati. Ovo se pitanje meni uvijek nehotice nametalo, kada sam slušao pjesme ili pripovijetke o Cengicima. Oslanjajuci se na onu staru, da svi bosanskohercegovacki bezi traže postojbinu tamo iza Bospora, držao sam, da i Cengici isto cine, povagjajuci se za ostalima. Puki je slucaj htio, da mi minule godine dogje jedan ferman u ruke, koji uklanja svaku sumnju te svjedoci, da se pleme Cengica doselilo u Hercegovinu. Taj dokumenat sacuvao se u Nuri-bega, sina spomenutog Muhurdar-bega. Po nagovoru dvorskoga savjetnika g. Hörmanna trsio sam se, da ga, koliko je bilo moguce vjerno prevedem i obradim za „Glasnik muzeja“. Ferman je sacuvan, kako ne može biti bolje. Pisan je u perzijskom jeziku, tako zvanom „hatti divani“ (dvorskim pismom). Nu dosta se razlikuje od dvorskoga pisma, kojim su turski carevi pisali povelje. Osim toga vecinom su „nokte“ (bitne oznake) arapskih pismena ispuštane. Papir je upravo krasan, tamnošeceraste boje. Pisan je crnim mastilom, samo tura (pecat) i citati iz Kur-ana iskiceni su zlatnim slovima. Dužina mu iznosi 165cm,a širina 25 cm. S gornjega kraja izvana 10 cm oblijepljen je platnom od zelene svile, a to ga je bez dvojbe sacuvalo, da se ne ošteti kroz cetiri vijeka. Izdat je u prijestonom gradu Mardinu 5. šabana 903. po Hidžr. (29. marta 1498. po Hr.) Izdao ga je vladar iz dinastije Ak-kojunlu Ebul-muzaffer Kasim, knezu Isfendijar-begu, u kome mu oslobagja od svakoga danka odžak (zavicaj) Egil i daruje mu na novo dva grada Bagit i Hejte s okolicom. Ko je bio taj Ebul-muzaffer Kasim i kojoj je dinastiji pripadao odmah cemo vidjeti. Pošto imam pri ruci jedan rukopis, pod imenom „Fusuli hallu akd“,kratak izvadak iz„Kenzul-ahbara“ (Blagajna vijesti), pisan 1007. po Hidžr. (1599. po Hr.), gdje je u kratko ocrtan pocetak i svršetak islamskih dinastija, mislim da ne ce biti suvišno, ako se osvrnemo u daleku prošlost te dinastije, jer je — po svoj prilici — i sudbina Isfendijar-begovih pregja s njome usko skopcana. U pocetku XIII. vijeka diže se do onda necuvena neman na obali rijeke Amur (Amu-Darja), pred kojom listom zadrhta sva Azija i veci dio Evrope kao pred Nojevim potopom. Ali