1. Orho Marin. U istinu je cudnovato ovo nocno strašilo, plod bujne fantazije stanovnika otoka Braca. Oni cvrsto vjeruju, da je „Orho Marin“ neka vrsta morskoga duha, koji može inace da luta i po zemlji. On imade to glavno svojstvo, da se može po miloj volji pretvoriti u koji mu drago stvar i u koju mu drago životinju, ali najvoli da se pretvori u magarca ili psa. Imade još i to svojstvo, da može, kad se je jednom pretvorio u jednu od tih životinja, narasti do ogromne visine i trcati nenatkriljivom brzinom. Rekao bih da je njegovo poslanstvo na zemlji: da traži po noci putnike pa da ih muci. Pretvoren u magarca najradije se susreta sa umorenim putnicima. Evo zašto. Putnik umoran uhvati zgodu pa uzjaše na njega — i ne pitajuc se, ciji bi to mogao biti magarac. Teško sada putniku, jer taj magarac pocne trcati da ne može bolje — i on bi sišao, ali nije moguce; jer „Orho“, dok trci, postepeno raste u visinu i kada dode ispod kojega visokoga stabla, tu ostavi nesretnoga putnika na jednoj grani što je moguce tanjoj, na kojoj on ostane živeci u najvecem strahu, dok mu od kojega prolaznika ne dode pomoc. Pošto ga je „Orho“ ostavio na takovoj grani, on otide naprijed i kako ide postepeno pada, dok ne dode do naravne velicine, pa da tako opeta prevari kojega siromaha putnika. Ima ih na Bracu, koji ce ti se zakleti na što god hoceš, da su po noci vidjeli „Orha“ u podobi magarca, ali da su bili toliko oprezni te ne htjedoše na nj uzjahati. „Orho“ u podobi psa takoder traži žrtava. Evo kako. On ide po selu da traži ljude, i to po noci, jer valja znati da po danu ne može nikako iz mora. Kad se približio covjeku, tada gleda da mu stane izmedu nogu, a kad mu je to uspjelo, onda poraste za visinu mjesnoga zvonika, pa putnika, koji ostane jahajuci na njegovim ledima, ponese do zvonika i tu ga stavi na sami njegov vrh do u jutro, dok ga ne skinu pomocu ljestava. Ali kad je i u podobi magarca, ako ne nade dosta visoko stablo, ponese ga na vrh kojega zvonika. S toga bracki seljani kažu, da valja dobro po noci stisnuti noge, kada opaziš kojega psa, jer da bi to mogao lako biti „Orho Marin“. Na otoku Hvaru, koji je veoma blizu otoku Bracu, u koliko smo mi istraživali, nijesmo mogli naici na vjerovanje u takovo bice, kakov je bracki „Orho Marin.“ Ipak imade s njime neku srodnost morski meded, koji se kadšto izvali na žalo ili na morsku „siku“. Na otoku Hvaru, obicno ribari, zovu ga morskim covjekom. Imade ih, koji ce ti se zakleti pa štogod te volja, da su ga culi naricati kao covjeka. Zovu ga i „Orso marino“. On nema doduše svojstvo da se pretvara u druge životinje, ali i o njemu koješta pricaju. U Ivandôcu, malom seocu bez popa i bez ucitelja, slušasmo jednom od stara ribara pripovijedati, da je jednom u stara vremena bio covjek ribar, ali veoma zao, koji ni samomu Bogu nije praštao, kad bi se našto bio rasrdio. Jednom da je lovio ribu udicom s kraja. Pošto mu ribarenje nije hodilo najbolje za rukom, stane grozno psovati Boga, a ovaj ucini, te se je namah srušio u more i pretvorio u „morskog covjeka“, koji u bitnosti nije ništa drugo nego morski meded. On cesto dolazi na žalo ili na koju „siku“ i tu naricuci cini pokoru za svoje grijehe. Takovu pokoru cinice do sudnjega dana, pa se onda opeta prometnuti u covjeka i najposlije umrijeti, a to za pokoru i kaznu. U spljetskom Velom varošu vjeruju u neko morsko bice, koje je u mnogo cemu slicno „Orhu“. Pošto ima neka posebna svojstva a pored toga i drugo ime, mi cemo o tome bicu progovoriti u posebnom clanku. U zagrebackom „Zbornnku za narodni život i obicaje južnih Slavena, svezak I.“ imade na str. 228. clanak pod naslovom: „Orbo (Orko)“. Clanak iznosi jedva šest redaka. Naišavši na Orka i na Bracu, mi smo se propitali i za Orka oko Vrhgorca, vidjevši da ga g. Ujevic registrira u recenom zborniku. Evo što smo doznali za vrhgorackog Orka, a cega nema u pomenutom clanku g. Ujevica. ,,Orko je morski duh. Po noci samo može da se pretvori u magarca i u psa. Kao magarac nosi covjeka na koje visoko stablo a kao pas narastavši do ogromne visine baci covjeka na zemlju, gdje on za više ura ostane kao onesviješcen. No kao pas najvoli uzdizatn djecu pa ih onda srušiti, a kadšto znade ponijeti dijete pa i covjeka veoma daleko od mjesta, paga tu ostaviti.“ Za ovakove stvari najbolje je propitkivati stariju celjad; vjerovanja u takova bica duboko su u njima usadena. Prijatelj, kojemu smo procitali ovaj clanak, rece nam, da i oko Sinja vjeruju u slicno bice, ali mu se nije sjecao imena. Pode li nam za rukom da doznademo štogod osobito, u korist folkloristicnih istraživanja, ne cemo ni najmanje žaliti truda. 2. Mora. Ta strašna nocna muciteljica veoma je dobro poznata našemu narodu. Njezino glavno obilježje jest to, da se ona može pretvoriti u štogod hoce i da ide po noci dušiti celjad. Mora, barom na otoku Hvaru, nije nikakovo vanzemaljsko bice, ona je naprosto koja žena ili baba, a može da bude morom s toga, što žive u grijehu smrtnomu, ili jer se je rodila, kako bi naši otocani kazali, pod „nesricnom zvizdom“. Uzrok, radi kojega ona ide po noci da duši ljude, jest taj, da im sisa krv. Za svaku ženu uopce, koja spava kada grmi i sijeva, drže, da je mora i višcica ili štriga, ali o ovim potonjima bice govora u posebnom clanku. Evo zašto to vjeruju. Kada grmi, tada se more i višcice sakupljaju u „vice“ nebu pod oblake, a jer ne mogu nego samo duhom tamo, to im tijelo ostane mirno na zemlji bez duševnog života. I one žene, koje obicavaju da se po noci ogledaju u ogledalo, mogu lako da budu morama ili višcicama. Ali im nije od Boga dano, da mogu uvijek po miloj volji hoditi po noci da duše i sišu ljudima krv. Svakoj ženi-morn znade se, koliko puta u godini može otici naokolo, a ako želi da otide izvanredno koji put, mora da izgovori neke otajne rijeci, ali ih sve žene-more ne znadu; mlade treba da ih prije nauce od koje starije. Ali su rijetke koje zapadne takova sreca, jer su one medusobno, a to je zbilja karaktsristicno, krvne nepri-jateljice jedna drugoj i zavidne do skrajnos