U jednom clanku, priopcenom u „Glasniku zemaljskog muzeja", prvi put je dr. Glück spomenuo danas još u Bosni i Hercegovini obicajno tetoviranje. Ta me je radnja potakla, te sam se prigodom svoga putovanja zanimao za taj predmet i prikupio zbirku ornamentalnih motiva bosanskog tetoviranja. Što sam tom prilikom opazio, priopcujem ovdje, nadovezujuci na receni clanak dra. Glücka. Kao što je vec dr. Glück primijetio, mogao sam i ja konštatovati, da je osim rijetkih izuzetaka, tetoviranje jedino i splohom u katolickog dijela naroda u Bosni obicajno. Tetoviranje u žiteljstva ostalih vjera, na koje se tamo amo nailazi, nikada ne ide na racun kojeg etnickog momenta, vec ga vazda valja svesti na spoljašne utjecaje. Narocito momke, koji su u vojsci služili, zaveli su kadšto drugovi da se tetoviraju, ma da im to na domu i nije obicaj, pa tako dolazi, te ponegdje, ali veoma rijetko, u muslima i pravoslavnih nailaziš na tetoviranje. U prijašnja vremena bio je u izvjesnim prilikama i u turskoj vojsci obicaj, da su vojnike bilježili tetoviranjem. Narocito za vremena bojeva s Crnom Gorom obicavali su vojnike, koji su bili u sumnji, da bi htjeli pobjeci, bilježiti tetoviranjem. Tako mi je pripovjedao neki seljak u Vitezu, koji je bio u zadnjem boju na Crnu Goru, da je jednoc, kad je od njegove satnije pobjegla sva momcad osim cetrnaestorice, naregjeno vojnickom ljecniku, neka one, koji su još ostali, tetovira. Obilježiše ih macem nad desnim laktom, kako mi to pripovjedac i pokaza. Ja sam dosele samo rijetko kad nailazio na takve izuzetke, nasuprot tomu mogao sam konštatovati, da žitelji drugih vjera tetoviranje smatraju sramotom, pa bi muslimu ili pravoslavnome vazda mrsko bilo, kad bih kojeg upitao, da li je tetoviran. Danas pace katolici tetoviranje tako shvacaju, da je tetoviranje oznaka, po kojoj se jedino katolici raspoznavaju. Vele, da je taj obicaj prije imao tu svrhu, da se preprijeci odmetnuce od vjere, ali se je ipak dogadjalo, da se tetoviranjem ta svrha nije postigla, jer i danas još žive neke tetovirane žene, koje su prije kakovih 20 i više godina prešle na islamsku vjeru, da se mogu udati za muslima, koji im je bio srcu drag. Misli se u narodu, — da li s pravom ili krivo, ne cemo ispitivati — da se tetoviranje nikad ne može izbrisati, pa da bi se i onda, kad se doticno mjesto izreže zajedno s mesom, opet pokazalo. Tako bi katolik i kao odmetnik vazda nosio biljeg svoje nekadašnje vjere. I u tomu valja tražiti uzrok, što su katolici veoma rijetko prelazili na drugu vjeru. U tom bi smislu dakle tetoviranje svojoj prakticnoj svrsi svakako zadovoljilo. Ja cu da ovdje spomenem samo jedan primjer takvog prijelaza na drugu vjeru. U Prozoru upoznao sam jednog katolika, koji je negda bio muslim, pa se pokrstio. Jedva što je bio pokršten, zaiskao je, da ga tetoviraju.Vro celjade, kome u ostalom duševno stanje nije baš u najboljem redu, stade se za više godina kajati, pa htjede da opet bude muslim. Od onda mu je najviša briga, kako da posve zatare tragove onome tetoviranju. Ako se uz ovo, što je receno, još uzme na um, da tetoviranje obicno sastoji iz množine malih krstica, onda izlazi vec po dru. Glücku utvrgjena cinjenica, da se po sadašnjem narodnjem shvacanju tetoviranje smatra neizbrisivim simbolom katolicizma u Bosni i Hercegovini. Ja hotice naglašavam sadašnje narodno shvacanje, jer sam ja toga mnijenja, da tetoviranje, ma da ga oznacuju karakteristicnim kolektivnim imenom „križ", „križevi", baš onoliko posla ima s kršcanstvom, kao i onaj gromovnik Ilija, koga pripadnici sviju vjera u Bosni osobito slave, u kome nam slavljenju valja tražiti uspomenu na staro-slovjenskog Peruna. Njegova uspomena živi i megju muslimima pod imenom Alidžuna, pa je na dan svetoga Ilije svecano slave. Poznata je u Bosni i Hercegovini poslovica: „Prije podne Ilija, poslije podne Alija", koja se na to odnosi. Takve reminiscencije na staro-slovjensku mitologiju nipošto nijesu rijetke. Tako je preskakivanje krijesa u oci Ivanj-dana stari poganski obicaj, koji se samo hvata jednog dana u kršcanskom kalendaru, kao što i palenje bunjišta na prvi dan proljeca za izmirivanje zmija ocevidno nije drugo, vec žrtva, koju su stari Slovjeni prinosili Vesni (Erdgottin, božici zemlje). Na to mnijenje, da tetoviranje nije u uzrocnoj svezi s katolicizmom, sili nas vec to, što se domace svecenstvo nikako ne zanima za taj obicaj, i što su katolicki misijonari u onakim krajevima, gdje su taj obicaj nailazili, protiv njega revnovali. Svecenstvo ga je samo trpjelo, ono je samo koncesiju ucinilo tradiciji, duboko zavriježenoj u duši naroda. Ali i u slovjenskom svijetu uzalud tražimo tragove postanju tetoviranja: ni u južnih, ni u sjevernih Slovjena ne nalazimo ih izvan Bosne i nekojih susjednih krajeva, pa tako im postanje valja tražiti u starijem vremenu. Ono podrucje, u kom sam do sada imao prilike, potanje študirati tetoviranje, obuhvaca katolicke krajeve srednje Bosne, narocito u kotarima sarajevskom, visockom, travnickom, fojnickom, prozorskom, bugojanskom, i niz donji Vrbas, kotor varoški i banjalucki. Pri tome sam primijetio, da taj obicaj na južnoj i istocnoj periferiji recenog podrucja znatno popušta, te se n. pr. u okolini Olova, Vareša, Vijake i u dolini Neretvice svijet samo još za to tetovira, da zadovolji formi. Ovuda se vecinom zadovoljavaju samo s jednostavnim krsticem na ramenu. U sjeverozapadnim podrucjima taj je obicaj još u punom jeku, pa se vidi, kako se ondje gizdaju i obilatošcu i ljepotom tetoviranja. Najljepše sam oblike tetoviranja našao u dolini Lašve, narocito u mjestima oko Gucje gore, a više manje bujne i u susjednim kotarima na sjeveru do Banjeluke, a na jugu do ramske doline i Kupresa. U tim je krajevima jezgra katolickog žiteljstva, pa je po tome to podrucje najviše proširenog tetoviranja paralelno najjacem podrucju katolicizma u Bosni. Tetoviranje obično obuhvata ruke i prsa, a kadšto se nahodi jednostavan motiv na čelu. U ženskinja je mahom obilatije nego u muškaraca, koji se obično zadovoljavaju po jednim ornamentom na desnoj mišici nad laktom i krstićem na kažiputu. U ženskinja obično je našarana gornja strana ruke, pregib, ruka ispod lakta, a često i nad laktom; tetoviranje često je produženo i na donju stranu ruke, pa je katkad tako gusto, da se prava boja kože jedva može razabrati. Obično se obje ruke približno po jednako tetoviraju, ali sam redovno nahodio ljevicu jače tetoviranu, a to izvodim otuda, što desnu ruku tetovira druga osoba, a ljevicu dotično čeljade samo, kojemu je drago tu proceduru više puta ponoviti. Prsa se obično tetoviraju nasred grudne kosti. Pri tetoviranju postupa se ovako: U jutru na Ivanj-dan, na Blagovijest, na Cvijetnicu ili na koji dan u Velikoj nedjelji, iskupi se mlagjarija dotične porodice i otpočne tetoviranje. Ako dotičnoj osobi nije draže, da to sama izvrši, onda taj posao preuzme starija žena, koja je u tome dostigla osobitu vještinu, ili uzajmice prijatelji i prijateljice. S velikom se radošću podvrgavaju toj bolnoj operaciji, koja se dotle produžuje, dok ruku ne oblije krv, te se bol već ne može snositi. Ornamenat se najprije na koži nacrta tupim krajem igle, zamočenim u crnilo, naročito za to priregjeno, pa se onda po crtežu šiljastim rtom dotle bocka1), dok ornamenat ne bude gotov. Da se crnilo ne osuši, više se puta crtež za procedure navlaži crnilom. Iza toga se rana svilenom hartijom (hartijom za cigarete) ili voštanom hartijom (omotom nekojih vrsta duhana) obloži i zavije. Istom drugi dan smije se rana oprati studenom vodom. Upotrijebljeno je crnilo tuš, priredjen od čagji. Čagj od luči uhvati se preklopljenim tanjurom ili sačom, pa se rastare mladim medom i vodom. Mjesto čagji često se upotrijebi barut, a ne rijetko se čagj razmuti slinom, koja se je rano u jutru nakupila u ustima, pa da ne izvjetri, dobro ga poklope u jednoj posudi i sačuvaju za upotrebu. Ovo potonje sa sanitarnog gledišta zavregjuje pažnju i treba držati na oku. Mogao sam naime opaziti, da sifilitična bolest najviše vlada baš u onim krajevima, gdje se crnilo za tetoviranje priregjuje slinom. Dr. Gluck, kome sam kao stručnjaku stavio to pitanje, reče, da se zarazna materija na taj način sasvim pouzdano prenosi, ako iza tetoviranja ostavlja brazgotine. Od onda imao sam prilike stvar ispitivati, pa sam našao, da tetoviranjem učinjena rana svaki put ne zacijeli več za nekoliko dana, kako to biva u naravnom stanju, več da se pokazuju pošljedice. Rana se stane gnojiti, dugo ne če da zacijeli i ostavlja iza sebe vidljivu brazgotinu, pa se tetoviranje na onome mjestu zatare. Vidio sam takih brazgotina u veličini do 3 cm u premjeru. Tako mi se razjasnila druga jedna pojava, da je proširenje sifilitične bolesti megju katolicima u jednakom razmjeru s tetoviranjem, i da je baš najviše onuda ima, gdje je ornamentiranje tetoviranjem najobilatije i najljepše, — u dolini Lašve i Vrbasa. Da se na taj način slinom prenose i druge priljepčive bolesti, lako se je domisliti. Mjesto opisanog crnila, koje sami priregjuju, kadšto kupuju murečef, kojim muslimi pišu. Za svoga istraživanja nastojao sam, da utvrdim životno doba, kada je običajno tetoviranje, pa sam kao normalno doba našao vrijeme od 13.—16. godine 2), dakle u godinama prijelaza u mladenačko doba. Ma da to narodu danas nije u svijesti, po tome se cijelom tom ceremonijom, kao u većine primitivnih naroda, koji se tetoviraju, samo slavi prijelaz u momačke doba, pa je u drevno doba valjda i imala to značenje. Misao, da se ta znamenita epoha u ljudskom životu proslavi pokušajem fizičkog bola, tako je drevna, tako proširena, da na nju nailazimo u svih naroda sad u ovom sad u drugom obliku. Još nešto svodi tetoviranje na pretkršćansko doba. Tečajem svoga istraživanja nastojao sam, da saznam, u koje se godišnje doba vrši tetoviranje. Na moje upite ođgovoriše mi, da se to radi „onda, kada drveće cvate“, na dan sv. Josipa, na Blagovijest, na Cvjetnu nedjelju ili u koji dan Velike nedjelje. Kad sam onda stao bilježiti dan, kada je ko tetoviran uvjerili se, da je u svim prigodama, za koje sam ja saznao, vazda bilo na Josip ovo. Danas narodu nije ni na kraj pameti, za što se ta procedura vrši u proljeće i baš na Josipovo, pa mi ne rekoše ni očekivano mnijenje, da u proljeće rana lakše zacijeli. Pa ipak to predajom odregjeno vrijeme tetoviranja ima dublju misao, kojoj se je lako dosjetiti, ma da se je u narodnoj svijesti izgubila, jer Josipovo pada na 19. marta, dakle u oči proljetnog sunčanog obrata. To nas pak navodi na takve religijozne nazore, koji su potekli iz posmatranja i slavljenja znamenitih elemenata svjetskog života, pa na to valja svesti i tetoviranje u dan, koji slave sve prirodne religije. Terminus technicus za ukupnost ornamentalne kompozicije pri tetoviranju je ,,križ“, „križevi", a ako ornamente pomnije razmotrimo, onda ćemo opaziti, da obično sastoje od množine malih krstića. Po obojeni bi se doduše tetoviranje moglo svesti na kršćanske utjecaje, ali se ovdje ipak nameće pitanje, da li se i ovdje, kao pri spomenutom nekoliko puta gromovniku Perunu nije staroj ideji dalo novo ime, starom motivu nov oblik, ili da pitanje preciziramo: da li krst valja smatrati glavnim motivom tetoviranja, ili samo sporednim oblikom. Osim mnogih proba, koje sam samo ogledao, imao sam prilike, da precrtam to tetoviranje od stotine čeljadi po prilici, pa sam tako ustanovio, da se je običajna ornamentika razvila iz izvjesnog broja tipskih temeljnih oblika, od kojih u poregjaju svaka ima svoje običajno mjesto i ime. Izuzevši krst, ne prikazuje ni jedan od njih kršćanske simbole niti po imenu na njih podsjećava. Krst je obično jednostavnog oblika i ukrašen. Najjednostavniji oblik sastoji od jednako dugačkih ukrštanih linija (1.), a taj se temeljni obljk na takav način ukrašava, da su na polugama krstovim smještene sad prave (3., 4.) sad na oblik srpa savijene linije (3.—7.) ili i tačke (2.) Takav više manje ukrašen krst zove se Je liči n križić (4.—7.), pri čemu ukrasi na krajevima imaju da prikazuju jelove pupove. Obilatije snabdjevene oblike krstova, kako se često vigjaju u okolini Sutjeske, prikazujem u slikama 8.—11. Krstići se pri tetoviranju nahode stranom samostalni, na prstu ili na čelu, ili po ruci rasuti, stranom u srednjem polju drugih kompozicija. Serija ,,nekršćanskih“ ornamentalnih motiva počinje kolom od tačaka ili od jedne kružnice i to se od svih najviše nahođi. Mjesto mu je od starine na gornjoj strani ruke, ispod lakta i na prsima. Kolo je na periferiji raznoliko ukrašeno, i to nizom tačaka (12. —14., 18.), jednostavnim crtama (15.), malim od linija sastavljenim grančicama (jelice, 16., 17.), ili i bobicama, nanizanim na peteljkama (19., 20.). Oblik kola, kakav se često nahodi, prikazuju slike 21. i 22., gdje su žbice izragjene na oblik lopatica, te ornamenat ima da prikaže mlinsko kolo. Kolo obično obuhvata krst, ali se često dešava, da u sredini ili nema ništa (21.) ili ondje ima po jedna tačka (22.), ili po jedna zvijezda (18.). Kolo je često dvostruko, te jedno veće obuhvata po jedno manje (20., 21). ž Drugi je tipski motiv ograda. Ima oblik polukruga, pa se na gornjoj strani ruke na taj način našara, da je ždrijelo polukruga otvoreno prama pregibu, a svod obrnut prama prstima. Kako u kolu, tako se i tu spoljašna periferija ukrašava crtama, bobicama, ili jelicama, dok su krajevi dosta puta označeni krstom (25.), ili zvijezdom od više trakova (28.). Kako kolo, tako i ograda više puta bude dvostruka, i to ili manju obuhvata veča (27.), ili su pak dva slična motiva ždrijelima jedan obrnuti prama drugomu (26., 29.). Sredina ograde ukrašena je krstom ili drugim motivom. Dok se kolo u muškaraca kadšto vigja nad laktom, nalazi se ograda jedino u ženskih na gornjoj strani ruke. Iznad ograda često je pregib ruke od jedne koštane kvrge do druge ukrašen tipskim ornamentom, narukvicom. U najjednostavnijem obliku to je crticama ukrašena linija (31.), ali se ipak motiv dodavanjem dojako poznatih dekorativnih elemenata više ili manje obilato snabđjeva. Više puta sastoji od dviju s obje strane zatvorenih paralela (33.) ili od isprekidanog ornamenta (39., 40.). Svojevoljnim ponavljanjem više sličnih ornamenata koji ruku ispod lakta često postaje raščlanjen, ukusno štilizovan trak, pokriva u širini od 10 cm. S donje je strane dakako vazda otvoren, jer bi opasno bilo nad žilama kucavicama tetovirati. U toliko je tetoviranje ženske ruke vazda vezano na pravila, a ornamenti se primjenjuju naznačenim redom svaki na svome mjestu. Nad laktom je šaranje tetoviranjem više samovoljno. Krst i kolo, — a nikad ograda, — ovuda se ponavljaju raznoliko, simetričkim i nesimetričkim redom. Tomu još pridolazi čislo drugih motiva. Jedan ornamenat, koji primitivno izveden prikazuje granu, zove se grančica (43.). Isti motiv, obilatije okičen i ne rijetko tako udešen, da grtančice na jednoj strani stoje usprav, dok se na drugoj strani spuštene zove se jelica (44.—46.). Kadšto služi kao akroteriiama sličan nastavak, koiim je okićeno kolo (47.-48.). Motiv, koji se u dolini Bile često vigja, jest klas. Osnovna je misao uspravljena linija, po kojoj su nasagjeni krstići i grančice. Primjenjuje se na donjoj strani ruke niže lakta (49.—53.). Naročito valja istaknuti četiri motiva, koji su nazvani po zvijezdama. Zvijezdica ima oblik osmotrake, od linija složene zvijezde (57.), ili malog kola, kome su po periferiji nasagjene crtice (58.). U tome je obliku smanjeno kolo. Te zvijezdice služe za popunjavanje praznih polja, što ih ostavljaju glavni motivi. Imenom zvijezde prehod niče nazivaju ornamenat, sačinjen od duguljaste elipse, na kojoj su nasagjene crtice (56.). Našao sam taj ornamenat na donjoj strani ruke niže lakta. Sunce je ogradi sličan motiv, koji je na gornjoj strani zatvoren linijom (54.). Drugi, srpoliko udešen motiv, koji je na svakom kraju okićen kolom, zove se mjesec (55.). Oba se, kao i ograda, koju zastupaju, primjenjuju na hrptu ruke. U slici 59. prikazani su još neki, osobito vješto izragjeni ornamenti, sastavljeni od raznih gore spomenutih elemenata; slika 60. predočava pak poregjanje ornamentalnih motiva na ruci. Kako se vidi iz navedenih primjera, ornamentalni su motivi mahom štilizovani. Oni su izvorni motivi, a tek je ime zbog sličnosti uzeto: od zvjezdanog neba, kao sunce, mjesec, zvijezde i zvijezda prehodnica; od biljevnog carstva, kao jela i klas; ili najposlije iz najbliže -okoline ljudske, kao kolo, koje valjda u prenesenom smislu prikazuje porodicu, i ograda, koja obuhvata kuću i dvorište. 251 Narukvica. Svim tim motivima možda je temeljem simbolika, kojoj se ne možemo puštati u tumačenje, a da ne zastranimo, ali toliko o njoj smijemo redi, da ni u kakoj svezi nije s kršćanstvom. Ma da se krst kao ornamenat često nahodi u tetoviranju divljih plemena1), pa ih u Bosni poznajemo iz vremena davno prije raširenja kršćanstva u ovim krajevima i na broncima iz halštatskog doba sa Glasinca u mnogim prigodama i raznolikom obliku2), ne ćemo se baviti pitanjem, da li je krst u bosanskom tetoviranju samo drevni ornamentalni motiv, ili da li je istom po kršćanstvu postao običajem u tetoviranju; ali svakako možemo uzeti, da je krst bio uzrokom, što se je običaj tetoviranja do danas sačuvao. Da taj običaj unatoč krsta i mnoštva sitnih krstića, kojima su pojedini motivi okićeni, ne potječe od kršćanstva, to slijedi i otuda, što nema drugih simbola. Kršćanstvo je već vrlo rano uvelo više simbola, koje i neuki grafički lako mogu izvesti, simbole vjere, ufanja i ljubavi, imena Isusa i Marije, i druge, pa se ipak u narodnoj praksi pri tetoviranju rijetko kad primjenjuju. Gdje se pak nahode, ondje potječu od spoljašnih utjecaja i nijesu u svezi s tetoviranjem po drevnom običaju. Dosele naišao sam samo na jedan takav motiv, monogram Hrista I HS, ali i taj je bio izveden bez ikakvog razumijevanja. Znaka 1 nije bilo, megju H i katkad naopako napisano S tureno je kolo, iz koga izlazi ornamenat, kombinovan od više krstića. U pridanim ovdje slikama 61.—63. prikazujem tri takva motiva, koje sam u varoši Fojnici dosta često našao u ženskinja na ruci niže lakta. Karakteristično je, da se taj motiv naliođi samo u Fojnici, te ga samo varošani primjenjuju. Kako je ondje postao, tome se je lako domisliti: za cijelo je prvi nacrt za to dao koji fratar, a svijet ga je onda sa više ili manje shvaćanja kopirao, dok se otuda ne razviše oni gore priopćeni oblici. Kako sam saznao, taj je motiv postao tek u novije doba, pa po tome nema nikakvog etnološkog temelja. U tu kategoriju pripada i po dru. Gliicku fotografisano čeljade, koje na ruci ima tetovirane simbole triju kršćanskih kreposti u jednom vijencu, i koje je za potvrdu toga, da tih motiva nema u narodnoj praksi, iznad njih namjestilo krunu Stjepanovu, a na prsima dvoglavog orla. Ali toj kategoriji pripadaju i mačevi i buzdovani, koji su više puta u muškaraca tetovirani nad laktom, i koje bih ja sveo na utjecaj slovjenskik junačkih pjesama, nadalje imena i godine, — utjecaji moderne škole, — kao i neuspjeli pokušaj seljaka ratara, koga sam upoznao u Uepku, i koji je na lijevoj ruci nad laktom htio tetovirati upregnute volove. Iz đojakošnjeg razmatranja mislim da mogu zaključiti, da tetoviranje u svome postanju nije ni u kakvoj svezi s kršćanstvom ni sa Slovjenstvom, već nam tome izvor valja tražiti u drevnije doba. Rimljani su doduše poznavali običaj, označivati ruku žigom, ali se je to činilo usijanim željezom. Takav žig, nazvan stigma1), udarali su ili kazne radi za zločine, ili na robove, koji su bili u sumnji radi bijega (žig u vidu slova F), ili radi opreznosti kod novaka (Veget. I., 8.; II., 5.) i kod onih, koji su bili osugjeni ad ludum i ad metali a. Potonje žigove po odredbi Konstantinovoj nijesu više udarali na lice, već na ruci. 1 ako su ta stigmata katkada i tetovirali, to već skopčani time odium isključuje mogućnost, da su taj običaj Rimljani prenijeli u ove krajeve. U ostalom niti za njih, niti za poznije osvajače ne smijemo misliti, da bi oni starosjediocima mogli nametnuti takav običaj, da bi on postao *) V.: Juvenal XIV., 21.; Valcr. Ma.sinuis VI., 87.; Sueton Cal. 8.; Seneca đe ira III., 3.; Plinius XVIII., 3., 4.; Martial VIII., 7. integrirajućim sastojkom ukupnih njihovih životnih običaja. Postanje tetoviranja valja nam dakle tražiti u starijem vremenu, pa ćemo ga i naći rasprostrto u varvara balkanskog poluostrva. U tehničkom pogledu potječe tetoviranje od drugog varvarskog običaja, po kome se tijelo šara bojom. Po Pliniju, XXII., 2., običavale su žene gđjekojih varvarskih plemena lice šarati nekojim biljevnim bojama. Gralkinje običavale su sve tijelo nacrniti sa Isatis tinctoria (u Plinija Glastum), a od susjednih balkanskom poluostrovu plemena megju Dačanima i Sarmatima običavali su i muškarci šarati tijelo. Kada bi se dotična šara kroz rasparanu gornju kožu upila i u donje partije epiderme, onda bi nastao neizbrisiv biljeg, koji se naziva tehničkim imenom manka, a iz ovog se je tek razvilo pravo tetoviranje, pri kome je boja kroz nebrojene iglene ubode natrta u kožu. U Plinija o istim Dačanima nalazimo još jednu primjedbu, po kojoj možemo misliti, da im je bilo poznato tetoviranje. Veli se ondje (VII., 10., 1.), da se dačko podrijetlo još u četvrtom koljenu poznaje po biljegu, što ga imaju na ruci. Ne će valjati, da se tu pomišlja 11a mladež, jer to onda Plinije ne bi istakao kao nešto nenaravno. Prilika je dakle, da je ta ,,nota“ bila tetoviranje ili barem manka, a vjera u ponavljanje do četvrtog koljena bila bi analogija današnjoj bosanskoj praznovjerici o neizbrisivosti tetoviranja. Taj običaj u ostalom potječe s istoka, te su ga Skiti prenijeli megju susjedna plemena balkanskog poluostrva. 0 skitskim Agatircima, koji su živjeli uz Dunav, izvješćuje Pomponije Mclas, II., ovo: „Agatirci šaraju svoja lica i udove; to svak čini više ili manje prema odličju svoga rođa“. A da pod tim šaranjem valja razumijevati tetoviranje, to slijedi odmah iz ove druge stavke: ,,U ostalom svi grade jednake šare, i to tako, da se ne mogu saprati“. Nadalje poznajemo taj običaj u više tračkih plemena. Po Herodotu, V., 3., zasvjedočavali su u Trača na na koži užignuti bilježi plemičku krv; u koga nije bilo takih biljega, taj je bio neplemenit. Prije toga još se primjećuje, da su tračka plemena po životu i običajima jedno drugom posve jednaka, iz čega možemo zaključiti, da je i taj naročito istaknuti običaj megju Tračanima bio proširen. Protivno od Tračana označivali su po Artemidoru (Onirocritica I., 9.) Geti svoje robove tetoviranjem. 1 Hesychios (u W. žlo-ptavdć) izvješćuje za plemena, koja žive uz Dunav, da su se tetovirala. Time se pak utvrgjuje gore izrečeno mnijenje, da su u Plinija spomenute ,,note“ Dačana bile tetovirane. Da su se i odlične tračke gospogje tetovirale, kazuje nam Dio Chrysostomus; što su obilati je bile tetovirane, to su se smatrale ljepšima i otmenijima. Od Tračana prešao je taj običaj i na susjedne Ilire, i čini se, da se je protegao do Adrije; jer Strabo, VII., 54., spominje o Japodima: „Onaj je kraj siromašan, oni većinom žive od si jer ka i prosa; oružje im je keltičko, a punktiraju se kao i ostali Iliri i Tračan i“. Pod punktiranjem (....) može se pak samo tetoviranje razumijevati, pa ako Strabo u svome isporegjivanju navodi Ilire i Tračane, onda slijedi, da je to njemu bila opće poznata činjenica. Postanje tog ,,varvarskog“ običaja nalazimo dakle megju var var ima balkanskog poluostrova i moramo pretpostaviti, da se kroz vijekove održao do današnjeg vremena. Dakako da pri tome, kao i pri svakom prastarom narodnom običaju možemo zamijetiti, da se je oblik, spoljašnost običaja održao kroz dvije hiljade godina, dok su se predodžbe, koje su se prvobitno s time spajale, malo po malo izgubile u svijesti naroda i drugima ustupile mjesto, pa u takvoj prilici stvar prosto nasljedstvom prelazi kao adet. Paralela izmegju nekadašnjeg i današnjeg može se u ostalom još uvijek pripustiti: ako je tetoviranje nekoč služilo za označivanje plemena, danas ono katolicima služi za označivanje svoje vjere. Vrijedno je zabilježiti, da taj običaj nalazimo i kod drugih indoevropskih naroda drevnoga doba, u Pikta i Gela na sjeverozapadu. Ostanci im se ođržaše do u srednji vijek, a škotski redovnici, koji su kao vjesnici Isusove vjere došli u Njemačku, bili su takogjer tetovirani1). Za osvjetljenje našeg pitanja još će i to poslužiti, što se je tetoviranje i izvan Bosne održalo na nekim mjestima balkanskog poluostrva. Ovdje naročito valja spomenuti Arbanase, koji se općenito smatraju potomcima starih Ilira, te bi dakle u njih bilo tetoviranje istog postanja kao i u Bosni. Megju katolicima općenit je taj običaj u okolici Prizrena, Gjakovice i Peći, pa sam dosta puta imao prilike vigjati tetoviranu čeljad iz Prizrena, Janjeva i Prištine. Nego vele, da u nekim krajevima i u muslima ima taj običaj, a naročito u kraju oko Elbasana, Tirana i Selaničke vođine, dok Toskine mare za nj. U potonjem pogledu ne mogu se pozivati na svoje iskustvo već na vijesti, što ih imam od Arnauta, koji za vrijeme borave u Bosni, te me uvjeravahu, da su u onim krajevima često vigjali tetovirane muslime.