Ovim clankom predajem u preglednoj formi spisak bosanskih, srpskih i bugarskih novaca, što ih ima u bosansko-hercegovackom zemaljskoin muzeju. Kako je lako razumjeti, bosansko-hercegovacki zemaljski je muzej od prvoga postanja velikim marom pregao oko nabavljanja bosanskih novaca, pa mu je pošlo za rukom, te je vec dojako namaknuo dosta uglednu kolekciju takih novaca. Ali kad uzmemo na um, da su ti novci nekoc kovani za upotrebu u današnjoj Bosni, onda obim te kolekcije ipak ne izlazi tako znatan, kako bismo željeli. Lako je u ostalom razjasniti, što se ti novci tako rijetko nahode u zemlji. U jednu ruku odneseno je u prijašnje vrijeme mnogo bosanskih novaca iz zemlje, te danas leže u drugim muzejima i u mnogim privatnim zbirkama, u drugu je poznata cinjenica, koja se ne može dosta prežaliti, da su još prije deset godina po prilici gr;ki, rimski i drugi, pa dakle i gdjekoji bosanski novci vecim dijelom dospijevali u ruke domacim kujundžijama, koji bi ih pretalili. Razmjerno velikoj rijetkosti bosanskih novaca valja u ostalom po mome sudu uzrok dublje tražiti. Kada se naime uzme u prizrenje, da se istodobnog stranog novca, narocito dubrovackih, ugarskih i mletackih dinara u Bosni i Hercegovini mnogo više nahodi nego bosanskih, onda se cini, kao da su se pošljednji uopce kovali samo u manjem broju, i da je kovanju tih novaca bila glavna svrha, dokazati suverensko pravo bosanskih vladara, dok se je nasuprot potreba kovanog novca za trgovinski promet podmirivala importom iz republika dubrovackc i mletacke i iz kraljevine Ugarske, koje su s Bosnom bile u živu saobracaju. Zlatne je novce najviše davala mletacka republika, manji srebreni novac Dubrovnik i Ugarska, a krupno srebro zemlje i gradovi njemackog carstva. Za prakticne svrhe u ostalom bosanski novci nijesu osobito bili podesni, jer se težina u najstarijih vrsta koleba izmegju 0•91 i 1•39 grama, što u vrijednosti prilici diferenciji, odnosno novcanom gubitku od 34•5%. Pri novcima Trtka I. i Tomaševica razmjer je u težini nešto bolji. Na taki nacin reprezentirali su bosanski novci samo relativnu trgovinsku vrijednost. Za južnoslovjensku numizinatiku prezaslužni prof. Simo Ljubic podijelio je u svome djelu o južnoslovjenskim novcima bosanske novce iz vremena prije Tvrtka I., koji uokolo imaju natpis: STCFAM BAN, na dvije hrpe: jednu je pripisao banu Stefanu I. Kotronranovicu, a drugu Stefanu II. Kotromanovicu. Uz to mnijenje profesora Sime Ljubica, za koje on u ostalom pobližih razloga ne navodi, ne možemo pristati, jer se tome opiru omašni momenti. Ljubic je naime one novce, gdje je ban stojeci prikazan, oznacio kao starije, a gdje je prikazan sjedeci, kao novije, pri cemu je po svoj prilici srpske novce uzeo kao analogiju. U zemaljskom muzeju ima nekoliko komada, koji taj razvoj drugojacije predocuju. Pod br. 1. opisan je jedan novac, gdje je ban prikazan, kako sjedi na prijestolu pa drži mac na krilu — vizantinski motiv, koji prevlagjuje i kod istodobnih srpskih novaca Stevana Dragutina i Uroša III. Natpis oko toga novca glasi: STCPAH BAH. Nalicje toga novca prikazuje svetoga Blaža, zaštitnika dubrovackog s natpisom uokolo: S. BLASIVS RA6VSII. Po mome je sudu kaluf za to nalicje posugjen pravo iz Dubrovnika pa je to najstariji bosanski novac. Kaluf za glavu narocito je nacinjen, dok je kaluf za nalicje, koji se valjda iz tehnickih razloga na pravo vrijeme nije mogao dovršiti, posugjen od sprijateljene republike dubrovacke. Drugi novac br. 2. pokazuje nam patvorinu toga kalufa, pri cemu je karakteristicno obilježje tehnicke nesavrženosti u tome, što je rezac kalufa pri patvaranju previdio negativni lik pri otisku, tako da pismena natpisa naokolo na nalicju izlaze naopako. I treci novac pokazuje zavisnost od Dubrovnika, jer je za nalicje posugjen dubrovacki tip: Isus u mandorli, a istom u cetvrtom i daljima vigja se obicni tip nalicja: Isus na prijestolu. Prema tomu valjalo bi najstarijim oblikom bosanskoga novca smatrati onaj, gdje je ban prikazan sjedeci (Ljubic tab. XVI., 8.—11.), a na ovaj bi onda valjalo pridonizati one tipe, gdje je ban prikazan stojeci, pa u jednoj ruci drži mac, u drugoj žezlo, koje se završuje krstom (Ljubic tab. XVI., 1.—3., 5.—8.). Taj je red povrh toga i stilisticki time opravdan, što i prvi banski novci Tvrtkovi pripadaju pošljednjem tipu. Novci s dubrovackim otiskom na nalicju bili su prije nepoznati, pa ih je tek u god. 1883. u Srbiji kod Lisopolja nagjena veca množina. Objelodanio ih je Valtrovic u „Starinaru“ I., 32. i d. Valtrovic je toga mnijenja, da taj novac s dubrovackim i bosanskim otiscima valja smatrati spomen-novcem, koji je imao da dokumentira prijateljski odnošaj izmegju bana i Dubrovnika. I u zagrebackom muzeju bila su 4 komada toga novca uvrstana megju dubrovacke. Valtrovicevu mnijenju opire se vec ta okolnost, što su izmegju 134 po njemu publikovana novca — ne gledeci na mnoge razlike u otiscima — zastupani ne manje vec 26 tipova, te je dakle upotrijebljeno više kalufa, što se inace za spomen-novce ne cini. Da su u ostalom i za samog vladanja Tvrtkova kalufi pozajmljivani iz Dubrovnika, to potvrgjuje ova, od 18. marta 1365. datirana naredba, koju je izdao consilium Rogatorum u Dubrovniku: „de concendendo domino bano Bosnae, quod possit facere fieri in Ragusio aliqua cunia cum christo ab uno latere et ab alio cum bano cum spata"; a 1. aprila iste godine dobio je dozvolu za priregjivanje tih kalufa neki Radoe. (Ljubic, XXIII.) Iz tih kalufa izašli su novci pod brojevima 1. i 2. u spisku, što kasnije slijedi. Ali ako je još u doba Tvrtkovo bosanski novac u tehnickom pogledu još tako zavisan bio od Dubrovnika, onda tim lakše možemo razumjeti, da se je bosanska novcarska umjetnost u prvim pocecima svojim zadovoljavala starim kalufima susjednog Dubrovnika, koje je poslije patvarala, dok se je tek po malo dovila do samosvojnih oblika. Megju srpskim novcima zanimljiv je komad, jedan broncani novac cara Uroša. Glava pokazuje cara s krunom, žezlom i državnom krugljom, kako usprav stoji, a s lij