I. Naredbe protiv praznovjerja po jednom starom nomokanonu. Ovdje priopcujem ulomak iz starog nomokanona, koji ce etnologa zanimati, jer sadržaje naredbe i kazne, kojima se pravoslavna crkva za razne praznovjerice prijeti. Rukopis je u maloj osmini na hartiji bez datuma i napomene pisca. U istoj knjizi privezan je pri kraju molitvenik mnogo mladi, a pisan u god. 1731. Jezik i rukopis nomokanona mnogo je stariji od potonjega, te bih ga najkasnije u XVII. vijek uvrstio. Po nekim jezicnim osebnostima sudeci, pisan je nomokanon u Bosni, gdje je i naden u rukama poznatoga „pisara“. Iz priopcenog ulomka saznajemo za neke vrste praznovjerja starijeg vremena. Tu se govori o carovanjih, kojima se „uda raslabe“, „duga bolest“ ili ina „vrijed“ dobavlja, da covjeku život postaje „nežiteljnim“. Dalje se govori o otravam, kojim se covjek otravljuje, da umom šene te da postradali radije smrt želi. Proricanja kazuju vražjom pomoci buducnost. Cijelo poglavlje radi o vuhvih i o vuhvovanju (o magici). Tu se veli, kako se gatajuci muž i žena razdvajaju, kako se vosak i olovo saljeva. Spominju se ciganke, gatanja jecmenim zrnom i bobom, „hraniteljne“ trave, koje se kao amanet nose, da odvrate zlo i uroke. Iz tog poglavlja saznajemo, da u djelokrug „vuhva“ pada razgoniti oblake, gataše po rodoslovlju (horoskop), metnoslovlju i opojasanja, da bi u njedrima zmiju nosali, a na oci i uši metali za zdravlje zmijinu kožicu. Ako bi se dao hljeb osvecen na veliki cetvrtak kome da izjede, otkrila bi se ukradena stvar. Rukopis spominje takoder, da bi vukodlaka sažegli i njime se kadili, ali ne spominje u koju svrhu. Za svaku tu praznovjericu diktira nomokanon primjerenu kaznu, koja se temelji na raznim citatima, vecinom apokrifnim. Rukopis, iz kojega crpem priopceni ulomak, nije potpun. Pa pocetku i na kraju nestalo je podosta listova, pa i u samom tekstu nema cijelog niza poglavlja od 21 do 80. (Napomena: U pdf formatu slijedi tekst na izvornom pismu) II. Rukopisna kronika iz pocetka XVI. vijeka. Naš zemaljski muzej posjeduje stari rukopis, takozvanu liturgiju, a na kraju iste knjige privezana su dva poglavlja, koje sadržaje u kratko na pet strana velike osmine izvadak iz povijesti staroga zavjeta i kroniku na dvanaest stana pod naslovom: . I liturgija i ta dva „skazanija“ pisana su lijepim pismom na hartiji. Piscu nijesam mogao naici nigdje u tekstu u trag. „Liturgiji“ dodato je na kraju drugom rukom pripisana nota, koja nam bar u nekoliko, daje glasa o tom rukopisu. Knjigu dakle darovao je skopljanski mitropolit Teofan igumanu uvackog manastira Gerasimu u god. 1690. Ta nota kasnije je dodana nego li je rikopis pisan. U našoj kronici, koja je osim zadnje strane, na kojoj je oderano pola lista tako, da se samo prva cetvrtina od završnih 20 redaka sacuvala, opisuju se dogodaji do 1510., dakle je ona u to doba ili godinu, dvije li kašnje napisana. Možda možemo iz toga, što se u kronici, koja inace samo najvažnija historicka fakta nabraja, u dva slucaja spominje i jedno nevažno mjesto naslutiti, da je pisac baš ondje živio. To je mjesto manastir Sarandapor, koji u godini 1463. car Mehmed obide, i u kom je god. 1489. umr'o iguman Arsenije. Jedapput je to mjesto u tekstu osobito odlikovano, jer se cak i na margini zabilježilo. O tom manastiru znali smo iz Šafarikovih ljetopisa srpskih (str. 60.), da je bio „svetomu otcu Joakimu“ posvecen, a sazidan ili bar ponovljen od kralja Milutina. Iz našega rukopisa saznajemo da je Sarandapor bio na Krivoj Rijeci. Liturgija imade na više mjesta na margini bilježaka iz novijega vremena, vecinom privatni zapisci posjednika te knjige. Mi cemo samo jednu na pocetku spomenuti, koja je razdijeljena na devet listova rukopisa a glasi: (Napomena: U pdf formatu slijedi tekst na izvornom pismu.) NAPOMENA: U pdf formatu su dostupni dijelovi teksta na izvornom pismu, fusnote.