Ima vec nekoliko godina, kako se je zemaljska vlada podhvatila prikupljati spomenike, što su ih po Bosni i Hercegovini i na zemlji i pod zemljom ostavila davna vremena; i ona, o kojima nam ostadoše pisane vijesti, i ona, o kojima nema nigdje zabilježena opomena, i koja se na našem istorickom vidiku gube u maglovitoj daljini, kada su ljudi provodili život posve razlican od današnjeg, koji bismo mi po današnjim našim pojmovima nazvali varvarskim i divljackim. Vjerna majka zemlja sacuvala je u svojim njedrima uspomene svojoj djeci, što ju je na svome krilu odnjegovala, te ih dragovoljno iznosi pred onoga, u kome je ljubav i poštovanje prama onim svojim precima, koje je jarko sunašce grijalo na istoj onoj grudi, gdje on danas stoji, razbudila radoznalost, pa uhodi tragove njihovu životu i radu. Tu mu najprije izlaze na oci garišta, na kojim se je vatra pogasila prije mnogo hiljada godina, i uz njih sprave od kamena i kosti, zemljano sude, prvi pokušaji tome poslu još nevještih ruku, jame, gdje su stalno još nenaseljeni žitelji onoga doba nalazili zaklon od studeni i nepogodna vremena. Eno od kamenja nasutih, ili u suho zidanih gradina, iza kojih se je vec stalno naseljeni covjek branio od dušmanskog napadaca; eno golemih gromila i pod njima grobova s kosturima i ostancima spaljenih lešina, a uz ove kao prilozi sprave i oružje od mjedi iz onog doba, kada ljudi još ne znadijahu za željezo. Eno tragova sojenicama, u koje su se ljudi sklonili, da ih voda cuva od ljute zvijeri i od zlonamjernog dušmanina! Eno u drugim gromilama uz broncani nakit oružja, gradenog od željeza, a eno opet grobova, u kojima nahodimo vec i posude, gradene na tocilo od ciste, fino utaložene ilovace, znak, da je tu svoj utjecaj vec vršio narod više kulture — gospodar starog svijeta — Rimljanin. Eto i tragova iz vremena najviše kulture u zemlji, kada Rimljani gospodovahu u njoj; eno kamenih zidina, zidanih cvrstim lijepom, koji je odoljevao vijekovima, ali ne odolje varvarskim rukama; eno razvalina lijepih njihovih zgrada s vitim stupovima, svake ruke arhitektonskim ukrasima, kipovima, podovima od mozajika; eno njihovih cesta, kojima je kao mrežom isprepletena sva zemlja, i koje su vezale zapad s istokom; eno im natpisa na miljokazima, na spomen-plocama, na nadgrobnicima, na opekama, koji nam svojim sadržajem razgrcu debelu zavjesu, koju je pred našim ocima zastrlo ono drevno doba. I to — suncem plemenite prosvjete obasjano doba — prode, da ovoj zemlji ne svane punih petnaest vijekova: vidimo tragove varvarskih i divljackih sojeva, ali ne u tome, što su stvarali, vec samo u razornom njihovom bjesnilu; razvaljene zgrade, skršene i polomljene umotvorine pokazuju put, kuda su prolazile cete istociih Gota i bijesnih Avara. I opet eto pitomijeg doba; oznacuju ga golemi stecci, pod kojima pocivaju kosti naših otaca; stecci, na kojima vidimo, kakim su jezikom govorili i kakim su pismom pisali naši pradjedovi, kako su konje jahali i macem mahali, kako su lov lovili i u kolu igrali. To nam kamenje kazuje, da je tu život provodio i slavni Hrvoje, da je tu banovao i kraljevao gospodin Tvrtko i da je slavni kralj Lauš ovamo bacao svoga sjaja trake. Plemenit i darovit narod živio je tu i stao se naslanjati na kulturu zapadne Evrope, pa bi je bez sumnje bio dostigao, i bio bi se u kolo evropskih naroda uhvatio, da ne nastadoše burna vremena — XV. vijek, te sunce, koje je ovoj zemlji ponovo stalo sjati, i opet ugasnu. I opet ogranu sunce i obasja to polje i te spomenike, ali ih valja razumjeti, valja ih proucavati. Na tu cijelj podigne zemaljska vlada dostojan hram znanosti, naš zemaljski muzej. Tu se prikuplja i niže sve redom jedan vijek do drugoga: i ono rukom gradeno sude i ono kamenito orude i one broncane sprave i oni nakiti od bronca i drugih kovina, od kosti i cilibara, kojima je sveta ljubav prije dvije hiljade godina kitila mile pokojnike; eno do njih i onih žara, gdje su po starom nacinu pohranjivali casni pepeo svojih mrtvaca, eno sitnih bocica, koje su prihvacale gorke suze, kojima je oplakano i milo i drago, nemilom smrcu pokošeno; eno oblicje neprežaljena ceda, što ga studeni kamen cuva roditeljima, kojih takoder vec nema; eno i roditeljskih likova, što ih je od kamena uprilicila ljubav djecijih srdaca, koja davno više ne biju. Novci, koji su u caršijc vec davno izgubili cijenu, sklonili su se u muzej, pa nam tu prikazuju likove ponositog Augusta, blagog Tita, bijesnog Nerona i drugih gordih rimskih Cezara, a kasniji njihovi našljednici kažu nam, kakva je bila glava u Dušana Silnog i u Asjena bugarskog, a kakva u našeg Tvrtka. I tugre mogucih sultana blistaju nam na plemenitu kovu. Ondje je poredana citava povorka lubanja, kakve su bile na ramenima starinskih žitelja ovih pokrajina. Ove se to prikupilo, udesilo i namjestilo u muzejskim prostorijama. Zgoda je za to u Bosni i Hercegovini kao malo gdje; samo trnokop i motiku u ruke, pa kopaj i prevrci gdje ti god drago! Mnogo je vec ucinjeno, ali još više preostaje, jer se upravo svakim danom umnožavaju nahodišta iz prehistorijskog i rimskog doba. Dojakošnji rad zemaljskog muzeja na polju arheologije, vec je tako napredovao, da je utvrdeno nosve pouzdano citavo cislo cinjenica i samo se osjetila potreba, da se te cinjenice pravilno protumace, kako bi mogle postati istinita umna tekovina našeg doba. Putem „Glasnika“ i djela „Wiessenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina“ obavijestio je zemaljski muzej naucne krugove o svojem radu na polju prehistorijske arheologije i antropologije; no kako ne može biti sumnje, da se poznavanje starina ove vrste u svjetskoj nauci samo do stanovite granice može postici literarnim i slikovnim vijestima, to se je uvidjelo, da bi bilo i umjesno i od velike koristi, kad bi ugledni arheolozi i antropolozi iz raznih krajeva Evrope došli u naše krajeve, da te starine i pojedina nahodišta pregledaju i o svemu izreknu svoje mnijenje. S toga se odluci naša zemaljska vlada, da pozove najsvjetlije umove i najpozvanije u toj struci su