Jedva da je ikoja pticija familija svojim životom korisnija i svojim kretnjama ubavija nego sjenice. I ako u njih za pravo o pjevanju ne možemo govoriti, opet se ne može poreci, da se vabljenje njihovo, narocito u prvo proljetno doba, veoma ugodno doimlje uha ljudskog. Po tome, što su sve vrste, koje nahodimo u našem podrucju, mahom stanarice, izlaze nam pojedini zastupnici familije tim dragocjeniji, što pomažu oživljavati zimsku pustoš. Prvi jasni suncani tracak i u dane cice zime izvabi veseli taj narod iz gustog granja, gdje je pocivao prošlu noc, te onda pticice s veselim zviždukom polete kroz bezlisne krošnje i grmlje, tako da se ponegdje nagomilani snijeg na zemlju spraši. Ne vidi se veselim pticicama, da im u te dane cesto valja patiti ljutu nevolju. Ako je blago vrijeme, onda su im zareznici sakriveni pod korom, da ondje prezime, kao i njihova jajašca, ugodna hrana; ali kada ljuta studen ledom ocakli i deblo i grane, onda množina tih najkorisnijih ptica poginu, kao žrtve gladi i studeni. Tu covjek može i treba da pomogne, pa da uredjujuci hranilišta, prosipajuci sjeme od suncokreta, vješajuci na podesnim mjestima zivotinjske lešine i t. d. ucini koliko može za uzdržavanje sjenica, koje tako ljuto stradaju. Kada u rano pramaljece toplije suncane zrake, a još više jugovina rastali led sa drveca i grmlja, onda ti za sjenice nastane veseo život. Sad ima dosta hrane, pa glasno zviždeci vabe mužjaci ženke. Na srecu svimkolikim sjenicama u Bosni ne treba za dugo tražiti podesna mjesta za gnijezdenja, takih ovuda ima tušta i tama. Posto su jaja snesena, ima ženka dosta vremena da smišlja, kako ce prehraniti onoliko potomstvo. Kada se mladi izvale, onda se ona bez odmora i umora natjece s mužjakom u dobavljanju hrane, a time covjeku postaje najvecim dobrotvorom. Kada jednoc cijela družba poleti, onda ti bude vesela života kako u šumi, tako po vrtovima, i po drvlju u polju. Iz pocetka mladi jos prosjace hranu u starih, koji se bez prestanka trude, kasnije ih vidjaš žive kao živo srebro u lovu na zareznike. Tako se pomalo primice jesen, te posmatrac u to doba godine može da vidi sjenice, gdje po familijama jedna za drugom lete ukraj šuma, uz obale potoka i rijeka i t. d., pa hitro i brižno pretražuju granje i svagdje samo kratko vrijeme provedu. Tako svojom veselom igrom zabavljaju kako bezazlena šetaoca, tako i šumara na samotnom cekanju. Tako te umilne ptice prožive godinu. Toliko htjedoh kao uvod reci prije, nego što prijedem na opisivanje pojedinih vrsta i familija. Skup sivih sjenica obicno se oznacuje ukupnim imenom vrste Poecila, te u Bosni i Hercegovini ima tri zastupnika, naime: Poecila palustris (L.) = ?. montanus Baldst.. G-birgssumpfmeise, gorska sivka. ?. fruticeti (Wallgr.) = ?. communis Baldst., Sumpfmeise, sivka. P. lugubris Natt. Trauernieise, sjenica turobnica. Izmetju obje prve vrste ima množina prelaznih oblika, po kojima bi se moglo pitati, da li ona prva nije tek samo oblika one druge. To nam potanko razjašnjuje najnovije, savjesno i opsežno razlaganje ornitologa Prazaka u Becu. Toliko stoji, da i u Bosni ?. montanus više živi u gorovitim krajevima, a ?. communis vise po ravnicama, i to narocito na sjeveru. U Bugarskoj pošljednji oblik još nikako nije nadjen. — Sjenica turobnica neobicno je proširena u našem podrucju, pošto kao cedo juga svoju pravu domovnnu nahodi u šumovitim krajevima Hercegovine, ali je i stanarica u gorskim krajevima srednje Bosne, te je ovuda ima do 1000 m morske visine. Ali prama Savi još se je nije vidjalo. Može se dakle za sve tri vrste sjenice reci, da su neodvisno od forme zemljišta nastanjene po svem podrucju. Eksemplara tipcnog sivica ima u muzejskoj zbirci iz okolice sarajevske (Koševa, Trebevic), sa Kozare planine, iz Glavaticeva i iz kraja oko Boraka u Hercegovini i t. d. Ko potanko razlikuje, odmah ce tipsku formu sivica raspoznati po nešto sitnijem i nježnijem glasu od gorskog oblika s velikom crnom pjegom na grkljanu i u zatioku, i po zelenim ivicama letnih pera. Sjenica takvog šara poubijano je i konservirano na Hranisavi, na Ozrenu (kod Sarajeva), na Trebevicu, kod Konjica i u Klekovaci planini. Biologija obiju ovih trsnih sjenica dosta je poznata. To manje vrijede za sjenicu turobnicu. Boravište ove velike sjenice poznaje se vazda po njenom, vrapcijem glasu slicnom dozivanju: cer, cer! Ona je nestalna, pa je cesto baš nije lako zgoditi iz puške. To najlakše za rukom podje u kasno jesensko i zimsko doba, kad se skita po bezlisnatim hvojevima vocaka. Jednoc, 22. marta 1890., pode mi za rukom, te sam jednim jedincatim metkom ubio i mužjaka i ženku, pošto sam se duze vremena za njima šunjao, a to je rijedak slucaj. Sve nastojanje, da se iz Bosne i Hercegovine dobiju jaja sjenice turobnice, ostalo je dosele posve bezuspješno, ma da u pojedinim krajevima Hercegovine ne ce baš biti odviše teško nalaziti ih, pa tako se pouzdana jaja od P. lugubris još uvijek dobivaju iz neiscrpivih zbirki odlicnoga ispitivaca dra. Kripera u Ateni. Osim gore navedenog kraja posmatrao sam i ubio tu zanimljivu vrstu kod Pazarica, Lokava kod Stoca, Zavale, Bileca, Draceva, Podhuma i Glavaticeva. U zadnjim mjestima živi ona narocito u prostranom hrastovom šipragu, a cini se, da tamo amo gnijezdi i po raspuklinama u stijenju. Parus ater L., Tannenmeise, borova sjenica. Stanujuci jedino u crnogorickim šumama po Bosni, ne salazi borova sjenica nikada u nizine, nego se cijele godine krije po visovima. Ime joj doduše ni u njemackom ni u našem jeziku nije pravo, pošto joj je omorika (Picea excelsa) draža od svake druge crnogorice. Tako ona oživljava gornji šumski pojas svih planina sarajevskog kotara, te je ponovno prikupljena kod Vareša, na Ozrenu, na Hranisavi, na Igmanu i kod Dovlica (Trebevic). I nekoliko je jaja od nje nadjeno u predjelu kod Stupnja ispod Jahorine. 11. juna 1889. prikupio sam u planinama kod Sarajeva poletarce, koji su se izlegli u nekoj napuštenoj mišjoj rupi. Šar borove sjenice cini se, da je u ovim zemljama prilicno stalan, dok u drugim