Putujuci Bosnom i Hercegovinom, opaziceš veliku razliku izmegju muslomana varošana i onijeh, koji stanuju po selima. Osim razlike u spoljašnosti i nošnji, u njihovom privatnom i javnom životu, pa dakako i u zanimanju, naci cemo nekojih razlika i u nekim cisto vjerskim stvarima. Hajde zagji u naša sela, gdje žive sami muslomani, ili u ona, gdje su izmiješani s kršcanima, pa ce ti izmegju ostalog i to udariti u oci, da se u vecine muslomanskih seljaka žene ne kriju ni od muslomana, niti od žitelja drugih vjera, nego žene njihove hodaju otkrivene kao i one drugih mileta, ma da se to protivi islamu.Kada pomislimo, da se naši seljaci vecim dijelom tvrdo drže vjere i njenih propisa, i da su seljaci uopce pobožniji od svoje brace varošana (šeherlija), to ce nam onaka njihova navika svakako biti za cudo, zašto se seljak musloman (balija) u pogledu krijenja žene strogo ne drži šerijata. Ja sam o ovome vec odavno stao razmišljati, no sve moje propitkivanje i istraživanje bijaše uzalud, nikako nijesam mogao stici kraja ovom pitanju.Tek nedavno, kad sam zbog nekih poslova bio u Prozoru, pogje mi za rukom, da upoznam pravi uzrok ovoj cudnoj pojavi. Ovaj uzrok ima svoje vrelo u starom jednom obicaju, koji na prvi pogled izlazi kao neka vrsta tajnog ropstva. Ovoumišljeno ropstvo dovodi muslomanski seljak u šerijat, te misli, da ovako protiv šerijata i ne griješi, kad mu se žena ne krije. Pokušacu da opišem taj obicaj. Pošto se momak zagleda s curom, te je isprosi u njezinih roditelja ili staratelja, ili je i bez pitanja ovijeh, ali s njezinom dragom voljom dovede u svoju kucu, on ce ravno otici do kadije na mehkemu (šerijatski sud), da zatraži ženidbenu dozvolu. Kad primi tu dozvolu, koja u kratki glasi: da imam doticnog sela može vjencati tu i tu curu s tim i tim momkom,uzme mladoženja Ijude šahide (svjedoke), te s njima polazi k imamu, kojemu ga je kadija uputio Imam ovrši vjencanje, pri kojem su cinu rijetko kad prisutni mladoženje; obicno su nazocni samo zastupnici i svjedoci momka i cure. Na donesenoj ženidbenoj dozvoli zapisace imam ispod kadijina potpisa:da je ovrsio vjencanje uz toliko mehra (ženidbena pogodba) u prisutnosti mladoženja, odnosno njihovih zastupnika i svjedoka, te ce ovu svoju primjedbu potpisati i onda spis uruciti mladoj ili njezinom zastupniku. Sada slijedi dova (molitva), koju imam uci a onda se još cini tebrik (cestita se) i popije se šecerli-kahva. Ovime je vjencanje svršeno, no u naših seljaka muslomana nadovezuje se onaj obicaj, koji - kako vec rekoh - nema nikakova posla s vjerskim propisima. Kad ce naime svatovi ustati da pogju od imama, turice mladoženja ili njegov zastupnik ruku u džep i zagrabice nešto nebrojenih para te ih dati mladoj, ako je prisutna, a ako je nema, njezinom zastupniku, a mlada ili zastupnik njen prima taj novac i ne pitajuci za što ga daje, te ga turi u svoj džep. U to društvo otigje od imama. Seljacki je narod sada tog mišljenja, da je mladoženja za onu šaku para ženu kupio, a ona misli, da je za taj novac prodana i da je odsad robinja svog supruga. Kako pak po Šerijatu robinju ne treba kriti ni od koga, to sada naš seljak drži, da svoju ženu ne mora kriti i da ne griješi protiv vjerskih propisa, Što je ne krije. Dakako da je ovakovo mišljenje muslomanskih seljaka labavo i neosnovano, jer po šerijatu žena nikada nije robinja svog muža, nego je ona slobodna kao i muž, i ako je ovaj po šerijatu stariji od žene. Odakle i kakim se nacinom ovaj obicaj uvukao u glavu našeg seljaka, teško je iznaci, osobito ako uzmemo u obzir fakat da smo mi muslomani starosjedioci u Bosni i Hercegovini i da u ovim zemljama taman od Kulina bana ovamo ropstvo u užem smislu nikako uije bilo poznato. Dogagjalo se dakako pa bi u prijašnje doba, za otomauske vladavine trgovac ili kaki velikaš u Bosnu doveo iz Carigrada ili Male Azije po kojeg roba, no robovanje takog covjeka trajalo bi kratko vrijeme, jer pod bosansko-hercegovackim obzorjem ropstvo nije moglo uspijevati, bijaše za nj ovdje neplodno zemljište.Ostavljam vještijem peru, da istražuje izvor iz kojeg se gore opisani narodni obicaj uvukao u krugove našijeh seljaka muslomana, ja tek htjedoh, da ga ovdje istaknem kao cudnovatu etnološku cinjenicu.