I. Iz numismatickog kabineta isusovackog kolegija u Skadru. Posredovanjem c. i kr. konzula u Skadru, gosp. Teodora Ippena, moguce nam je, da objelodanimo novac kralja Genthiusa i grada Scodra, što pripadaju isusovackom kolegiju u Skadru. Mali niz zaslužuje mimo rijetkosti toga novca i s toga pažnju, što pretvara nekadašnje naslucivanje u izvjesnost (br. 4.) te što sadrži jedan komad, br. 6., koji je po svoj prilici nešto više nego li varijanta manjega nominara skadarskog, koji je ovdje zastupan brojevima 4. i 5. Onaj se od ovoga razlikuje i znatnijom debljinom (3 mm). Osim toga možemo za novac Scodre poslužiti i težinom, što nije bilo moguce prilikom zadnjeg spiska tog novca u raspravi J. Brunšmida: „Die lnschriften und Münzen der griechischen Städte Dalmatiens“. (Napomena: U pdf formatu slijedi tabela) II. Nahogjaj šesteraca u Babinom dolu (kotar Stolac). Septembra 1899. našao je sin seljaka Vidoje Jurkovica prilikom krcenja na zemljištu svoga oca u Babinu dolu (kotar Stolac) 35 komada novca od mjedenog bronca. Od tog broja je kotarska ispostava u Hrasnom 32 komada dostavila 16. aprila 1900. zemaljskom muzeju, a tri preostala komada još nam nije ustupio gosp. Ivan Krešic, ucitelj u Ljutom Dolcu, koji ih je dobio od Jurkovica. Sav novac ležao je na jednoj hrpi. Po iskazu nalaznika novac nije bio pokriven nikakovim kamenom, niti je uza nj nagjeno ostataka kakove posude niti druga kakova trajna spremišta. Ova masa novca, koja važe 707·80 gr, nalazila se je svakako u kakvoj kesici od kože, cohe ili cega slicnog. Kako na mjestu nahogjaja nema nikakovih ostataka zidova, to je ovaj novac ovdje ili slucajno izgubljen ili naumice zakopan. Za prvu mogucnost moglo bi se navesti, da se Babin dol nalazi nedaleko jugozapadno ležece luke Neuma i da leži na starome putu, što spaja uglednu rimsku naselbinu gracacku sa Neretvom kod Metkovica. Za drugu pak mogucnost govori mnogo odlucnije okolnost, koja proizlazi iz povjesti novca, iz kojeg se naš nahogjaj sastoji: sva 32 komada su sesterci; megju njima nema nikakovog drugog nominala, nijedan Dupondius, As ili Semis. Ovo nas upucuje, da je novac biran. Naše „blago“ dospjelo je dakle u zemlju pocetkom god. 186. — imperatorski aklamacioni broj iznaša još VII — a to proizlazi iz najmlagjeg komada (br. 30.), koji je vec ponešto izlizan, a kovan je zadnjih godina vladanja cara Commodusa ili narednih godina. Iza ovog je cara sestarac rjegje kovan, pa je za vladavina, što su onoj slijedile pa do Severusa Alexandra potegnut iz prometa. Po tome, pa onda po okolnosti, da su tada cetiri starija sesterca vrijedila mnogo više nego istovremeni dinar, izgleda, da je anonim babindolski htjeo da svoju prištednju sakricem u zemlji sacuva od štete i da je skloni za povoljnija vremena. Ova su nadošla za vladanja Severusa Aleksandra; onaj štedljivac preminuo je dakle prije toga. Novac ovog nahogjaja: Vespasian ili Titus (br. 1.), Nerva (br. 2., 3.), Traian (br. 4., 5.) i Hadrian (br. 6., 7.) jako je oštecen i mnogo je od težine izgubio, tako da je tek nakon opetovanog ispitivanja pošlo za rukom, da mu se opredijeli doba. Cinjenica, da je takov novac još koncem 2. stoljeca u prometu bio, obicna je pojava. Analogno ustanovio je n. pr. F. Kenner za Windischgarsten i E. Nowotny za Wels-Olivava u Noricumu. Naša zbirka ali ne odgovara potpunom courantu bakra onoga vremena; iz najmlagje prošlosti L. Verus nije zastupan. Za Babin dol pako postaje izvjesno, da je to mjesto, pretpostavivši da je naše mišljenje o sakricu novca ispravno, oko godine 200. bilo naseljeno. (Napomena: U pdf formatu slijedi tabela) III. Nalaz solida u Grabovniku (kotar Ljubuški). U bašci „Vrtljak“ Mije Vukšica u selu Grabovniku, što leži na rijeci Mlade megju Ljubuškim i Vitinom, opaziše dne 24. juna 1899. pastirice Mara Lauc, Anica i Stana Markotic i Angja Mišetic, kako iz neke „Gomile“ proviruje gvozden „lonac“. One ga izvadiše i kad ga otvoriše, na svoje zacugjenje opaziše u njemu zlatna novca. Posredovanjem kotarskog ureda u Ljubuškom došao je nahogjaj u posjed zemaljskog muzeja. „Lonac“ je sastojao iz dva zvona (sr. sliku 1.), koja su otvorenim krajevima bili umetnuta jedno u drugo; ove su se posude „prilikom nošenja“ razbile, pa su onda zabacene. Samo dva oveca fragmenta mogahu se naci, no ipak su dosta veliki, da se po njima, pošto pripadaju raznim eksemplarima, može opredijeliti velicina i oblik zvona. Oba su zvona slicna onima, što su u Hercegovini u obicaju za marvu i konje. Napravljena su od jednoga komada željeznog lima, debelog 0·005, koji je na jednoj od uskih strana primitivno skovan. Prama gore su ponešto uži i imaju ovalni prosjek. Bridovi su im zaobljeni. Zvona su, što se tice omjera nejednaka: jedno je bilo 0·21 visoko a 0·12 široko, a drugo 0·195 odnosno 0·10. Ozgor je bila umetnuta rucica. Ne da se prosuditi, kako su ta zvona bila pricvršcivana. Sadržaj toga spremišta sastojao se od 23 komada solida; od toga je 19 komada dospjelo u muzej, dok dvije nalaznice tvrde, da su izgubile 4 komada. Novac je vrlo dobro ocuvan, ali se raspoznaju tragovi upotrebe. Ima i malenih glatkih mjesta na površini relijefa i pisma, ali ova poticu od nedovoljna otiska. Vrlo je velika raznolikost u pecatima; izmegju 19 komada samo su 2 istog pecata. Što se tice težine, nahogjaj grabovnickih solida izgubio je žalibože time, što se nije moglo zaprijeciti, da ih ne obrežu, a to je slucaj kod svakog pojedinog komada na jednom ili na više mjesta na rubu. Time se razjašnjuje, što se odalecuju od nominalne težine (4·548 gr) solidusa. Analizom dublete br. 16., koju je obavilo ravnateljstvo c. kr. glavne kovnice u Becu. pokazalo se je da sastoji od 979/1000 zlata i 21/1000 srebra; dokazano je i drugih kovina, ali samo u takovoj neznatnosti, da se ne mogoše opredijeliti vaganjem. Mislim, da naš nahogjaj pruža malen prilog k pitanju, da li su solidi po tome, što naš mali niz ima skroz istu marku CONOB u odsjeku reversa, svi kovani u Carigradu, kao što se to misli, — ili da li su pravljeni u nekoliko kovnica, kako to