Gosp. L. pl. Taloci (Thallo´ezy) iznio je u svojoj radnji o postanju imena Bosne („Glasnik“, 1889.) i onu Strabonovu vijest, po kojoj su se Autarijati, najsnažniji ilirski narod, borili sa svojim susjedima Ardiejcima radi slanih vrela, koja su izvirala na njihovoj granici. Ta slana voda izvirala bi osobito proljecem, a kada bi je nešto nagrabili slegla bi se sô nakon pet dana. Ovi ratovi, što ih Strabo spominje, bili su u doba prije keltske invazije, jer su Kelti za svojih provala na Balkanu Autarijate sasvim raspršili te im nestaje spomena u povijesti, a Ardiejce potisnuše prema obali, gdje ih je Plinij nalazio u tek još malo centurija. Prva keltska invazija vrsta se u V. vijek prije Hrista. Prema tome bilo bi to dokazom, da je vec u prvoj poli prvog milenija pr. Hrista cvala u Bosni industrija proizvadanja soli, a njeni vlasnici bili su po Strabonu ušljed medusobnog ugovora Autarijati i Ardiejci. Dr. pl. Taloci dokazuje u svojoj radnji, da su ta prethistorijska slana vrela ista, što ih danas u velike imademo u Tuzli, pak dovodi i današnje ime Bosna u vezu s tijem solima. Tu svoju hipotezu, da je naime ime Bosna postalo od rijeci bos, zabilježene u Rosijevom albaneškom rjecniku u znacenju „slanice“, napustio je medutim pisac, jer tu rijec nije nigdje drugdje nalazio. I ja držim, da ta rijec nije albaneška, jer dosele nijesam mogao naci ni u literaturi ni u živom govoru te rijeci, a niti korjena „bos“, da bi bio osnovom kojoj drugoj arnautskoj rijeci. Nema sumnje da je ta rijec bossa nastala time, što se je pokvarila koja tuda rijec, možda talijanska fossa. Da nadem tumac rijeci Bosna nadovezao sam na stari naziv rijeke Bosne, koju Rimljani nazivahu Basante. Ta je rijec složena od bas i ante; bas je istovjetno sa arnautskim mbas, a ono mb je poseban glas arnautskog jezika, koji i danas u Arnautluku razlicito izgovaraju. U Toska i Malisora cuje se jasno i m i b, u zapadnoj Albaniji ivgovaraju m a b se ne cuje, u istocnoj opet cuje se tek b a m se prešutkuje. Tako se ovo mbas izgovara i mas i bas, a znaci za, iza. Da je taj glas, složen od dva konsonanta, bio i u staroilirskom jeziku, najbolji nam je dokaz, da cemo za stari naziv rijeke Margus naci i varijantu ?a????. Drugi dio naziva jest ante, a nalazimo ga tek metatezom vokala u nazivu druge bosanske rijeke Neretve, koja se zvala Narenta. Da se u te osnove vokali a i e izmjenjuju, dokazuje nam, da to nijesu od starine jasni vokali, vec poluvokali, slicni našemu ?., koji se takoder nadomješcivao bilo sa a ili sa e, i s kojima obiluje i današnji arnautski jezik. Osnova u toga ante ili enta glasila je dakle prvobitno ?nt? ili etimološki ?nd, a ta osnova nalazi se u rijeci nd-i, koja oznacuje osnovu ili lanac u tkanja i u glagola me nd (me end) = tkati, osnovati. Da se pojam tkalacke osnove ili lanca prenaša cesto na nazivlje gorskih lanaca, dokazuju nam romanski i germanski jezici, a da se i drugi tkalacki nazivi prenose na gorske formacije, dokazuje naša rijec greben, a njemacka „Kamm“. U našem slucaju ono oznacuje gorski „lanac“ koji opasuje Neretvu, jer nar-ent, znaci „medu ili blizu gorskog lanca“ a bas-ent“ ono što je za „gorskim lancem“; dakle Basante nam oznacuje kraj, koji se nalazi s onu stranu istog gorskog lanca, koji opasuje Neretvu. Da je ta oznaka geografski posve tacna, o tom nema sumnje. Ako dakle ime zemlje Bosne nije u savezu sa slanim vrelima, vec je tek oznaka geografskog položaja, nema sumnje, da su slana vrela tuzlanska bila vec u prethistorijsko doba poznata pražiteljima Bosne. Nu u srednjem vijeku kano da usahnuše ova slana vrela, ili je narod na njih zaboravio, jer zaista ne nalazimo nigdje ni najmanjega spomena, da su tu varili sô. Uspomena im se samo sacuvala u nazivu one župe, u kojoj se nalažahu ta slana vrela, jer je prozvaše „Soli“. Ta župa obuhvacala je kraj oko Sprece, današnji tuzlanski, kojemu je i današnje ime Tuzla tek turski prijevod sredovjecnog naziva soli. Za srednjega vijeka trošila se u Bosni, Srbiji, Bugarskoj i u Arnautluku samo morska sô, a dubrovacki trgovci za rana prihvatiše tu korisnu trgovinu te svojim karavanima dopirahu do u najzabitnija mjesta balkanskog poluostrva. Produkcija i prodaja soli najstariji je državni monopol, koji se je do danas održao. Vec spomenuti ratovi izmedu Autariata i Ardieja dokazuju, da su se ti narodi borili oko tog slanog monopola, a u srednjem vijeku prisvajaše kruna pravo na taj monopol, te je iz njega vadila znatan dobitak. U srednjem vijeku nije državno ustrojstvo još bilo tako napredno a da bi kruna bila kadra vršiti korisno svoja monopolna prava sama na svoj racun, vec je ta prava obicno za gotov novac davala kojemu zakupniku u najam. Gdje god je bio na Balkanu koji monopol ili kako regalno pravo, tu su bili Dubrovcani zakupnici, koji se vec za rana osiguraše ugovorima za proizvadanje i varenje soli. Najstarija opširna vijest o prometu soli u Bosni za srednjega vijeka sacuvala se iz god. 1253. Onda su Dubrovcani sklapali savezni ugovor sa bugarskim carem Mihajlom Asjenom protiv srpskog kralja Uroša. Pošto su se nadali, da ce taj silni car savladati raški narod i protegnuti svoju vlast do obala Adrije, isposlovali su, da im je Asjen unaprijed potvrdio sve trgovacke povlastice, koje su u tim krajevima imali ili su željeli da ih postignu. I Asjen im obeca, da „po starom zakonu“ od Drine do Neretve ne smije biti druge slanice do li u Dubrovniku i da se ne ce smjeti prodavati u tim krajevima druga sô van dubrovacka, a za to da ce od one soli, što ih Dubrovcani prodadu „raškim ljudima“, placati caru polovinu cista prihoda. (M. 38.) Iz ove listine razabiremo dakle, da su Dubrovcani u XIII. vijeku placali za zakupninu soli 50% cista prihoda i da u ono doba u Bosni nije bilo solane. Ova potonja vijest nešto je sumnjiva, jer je lako vjerovati, da su Dubrovcani bugarskome caru, koji je sigurno bio nevješt bosanskim prilikama, mogli ustvrditi, da u Bosni ni nema solane, te tako, ako vojna Asjenova uspije, osigurati monopol svojoj dubrovackoj solani. Na osnovu tog ugo