Poodavno cuo sam, da u Bosni imade nekakav posebni jezik, kojim se dunderi služe; no mislio sam, da ce to biti kakav skovani jezik, poput raznih takozvanih „kozarskih“ jezika, kojih imade na više nacina u Herceg-Bosni. Pri svemu tome kopkalo me nešto, da tome jeziku udem u kraj, te sam putujuci cešce Herceg-Bosnom o njemu raspitivao, ali poslije prvih vijesti, da taj jezik postoji, ne mogoh više ništa o njemu saznati. Tek prošle jeseni, kada bijah premješten službom u Srebrnicu, prvog uredovnog dana cuh dvojicu seljaka, gdje govore medusobno nekakovijem, meni cudnovatijem jezikom. Oh! kako sam se obradovao, kada cuh da je to taj dunderski jezik, za kojijem poodavno tragam, a još se više obradovah, kada se uvjerih, da su rijeci sa posebnim osnovama. Mislio sam da sam tad pronašao Bog zna šta, ali sam se u ocekivanju prevario, jer je taj jezik veoma mršav i siromašan rijecima. Daljnjim raspitivanjem saznao sam, da je kolijevka toga jezika u Osatu, ali da se dunderi i iz drugog dijela srebrnickog kotara njime služe. Pošto je dakle Osat kolijevka toga jezika, to cu najprije da o njemu progovorim rijec dvije. Osat. Trougao, što ga cini Drina u kotaru srebrnickom, a od istoka ga zaceljavaju planine Pribicevac, Cauš i Nesmotraca — zove se Osat. Pod predjel Osat spadaju ova sola: Abdulici, Beširevici, Blažijevici, Boljevici, Božici, Brežani, Bujakovici, Crvica, Doljegošta mala, Doljegošta velika, Dobrak, Gladovici, Jagodnja, Jaketnci, Jošava, Karina, Kalimanici, Kostolomci, Krnjici, Liješce, Ljeskovik, Mljecva, Mošici, Nogacevici, Osmace, Osatica, Peci, Petric, Postolje, Poznanovici, Pribido turski, Pribido srpski, Pribojevici, Prohici, Radoševici, Radovci, Radenovici. Ratkovicni, Stanatovici, Sulice, Tegare, Tokoljak, Toplica, Uršici, Vraneševici, Vucare, Žabokvica srpska, Žabokvica turska, Zapolje i Žlijebac, sa 5372 muhamedanca i 6651 pravoslavnnh. U cijelom srebrnickom kotaru imade 14.217 muhamedanaca i 13.418 duša pravoslavnih. Dakle u samom Osatu, gdje je kolijevka banalackog jezika, imade upravo polovina pravoslavnih, od cijelog kotara zajedno sa varošicom Srebrnicom. Osacani se razlikuju od ostalih stanovnika kotara srebrnickog nošnjom, a narocito ženskom nošnjom, obicajima a u nekoliko i karakterom. Ostali dio kotara za razliku od Osata zove se „Ludmer“ a stanovnici mu Ludmerani. Ludmeranin ce ponosom reci za sebe „ljuta Ludmerija“. Ovo ime su po svoj prilici dobili po jednom dosta neznatnom i malom vrelu i potoku u Kravici, koje se zove istijem imenom „Ludmer“. Osacani se i Ludmerani preziru medusobno, te jedni druge zovu porugljivijem imenom; i to Osacani Ludmerane „ gljivama“ ili „gljivašima“, Ludmerani Osacane „rogonjama“. Ova imena su izdjeli jedni drugima po nošnji ženske kape. Žena iz Ludmera nosi fes onizak, u vrhu dobro širok; po njemu se poveže bijelom maramom te izgleda kao da na glavi nosi gljivu, „pecurku“. Žena iz Osata nosi mnogo manji fes, i to što šiljastiji, te na njemu nacini krunu od marama, ponajviše zatvorene boje. Ta krupa zajedno sa fesom što se god diže na više, sve se više sužava te izgleda kao kakva piramida. Po krupi je pricvršcen kov od srebra sa raznim povcima i trepetljikama. Ispod fesa po celu nose pocelicu od srebrnih novaca, no u pogdjekoje bogatije može se vidjeti i po koji dukat. Ostarije su žene nosile pored ušiju po jedan obicni rošcic od janjeta, jareta iln divokoze. Vele da to i sada pogdjekoja stara žena nosi, ali ja za moga kratkog boravljenja u Srebrnnci nijesam ni na jednu naišao. Vec sam gore pomenuo da se Osacani i Ludmerani medusobno preziru, te ne bi najsiromašniji Ludmeranin dao najbogatijem Osacaninu djevojku ili obratno. U muškoj se nošnji gotovo ni malo ne razlikuju. Pricao mi je precasni gospodin proto Todosije Popovic, da se Osacani i Ludmerani u obicajima u nekoliko razlikuju, ali na žalost ja nemadoh vremena, dok bijah tamo, da to potanje ispitam, a sada daleko od toga predjela to mi je sasvijem nemoguce. Jedino cu ovdje iznijeti dva malo neobicnija obicaja, koja Osacani vrše. a) Ako trudna žena umre, prije nego je ukopaju, nacine mali model od ralice i mali model od preslice, pa to s njome zajedno ukopaju. Biva, ako je nosila muško, eto mu ralice, a ako je nosila žensko, eto mu preslice. b) Ako se u koga radaju ženska djeca, gledaju da ugrabe popu oci, pa ubace jajce od kantara u onu vodu, kojom ce se dijete pri krštenju okupati, da bi se poslije toga djeteta rodilo muško. Do duše ovaj potonji obicaj postoji i na drugim mjestima u našem narodu, ali s tom razlikom, da se jajce od kantara ne mece u vodu, kojom ce se dijete pri krštenju kupati, nego se turi kumu pod pas, da niko ne vidi. Još sam opazio, da je u Osacana osobina jako razvijena. U svakoj kuci svako odraslo celjade imade svoju osobinu, i to u tolikoj mjeri, da se u mnogoj kuci od osobine gotovo za domaci — zadružni — mal i ne zna. To ih mnogo upropašcuje, jer se radi toga ponajviše svadaju, ali za cudo opet se trpe u jednoj kuci i jednoj zadruzi, i ako u toj zadruzi nema gotovo ništa zadružnog. Kako se muški ljeti po zanatu za radom razidu, to vecinom preo godine kupuju žita za hranu, pošto preko ljeta nema ko kod kuce raditi. Pri kupovanju žita za hranu kupuje svaki iz svoje osobine, po celjadi koje no ima; na primjer: Imadu tri brata, dva su oženjena, a jedan nije. U oženjenih, recimo, imade još po dvoje odrasle djece, te onda ona dva oženjena treba da dadu u hranu svaki po cetiri groša, a onaj ne oženjeni samo jedan. Isto tako, ako godina dobro ponese te prodadu što od hrane, dobiveni novac dijele po celjadi. Ako grade ili opravljaju kakvu zgradu, onda sva tri brata treba da u radnju dadu pojednako novaca, i udare pojednako nadnica. Ako je koji više nadnica utrošio, to onda treba da mu plati onaj, koji je manje nadnica u tu radnju udario. Ako prodaju što od zadružnog imanja, na primjer zemlje ili hajvana, to ne dijele po celjadi nego po braci. Radi toga osobca su cesto na sudu. Ja sam imao priliku kroz kratko vrijeme nekoliko takovih parnica registrirati. Iz ku