A. Državno ustrojstvo. 1. Vladar. Prvobitno sastojala se je Bosna iz nekoliko župa, a njihove poglavice, knezovi, bijahu neodvisni jedan od drugoga. Najvažnija od tih župa bila je sama Bosna, to jest podrucje oko izvora rijeke Bosne i njenih gornjih pritocica, onda Rama, Hum ili današnja Hercegovina, Usora ili krajevi s obje strane istoimene rijeke, Soli (današnja Tuzla) sa podrucjem rijeke Sprece, Donji kraj ili podrucje od Vrbasa do Spljeta i najzad Podrinje ili podrucje Drine. Megju tim župama Bosna bila je najvažnija. Njen vladalac, koji je vec u XI. stoljecu nosio naslov bana, osvojio je župu D. Kraj, koja je tada spadala Hrvatskoj, a s vremenom se bosanski bani dovinuše stanovite supremacije nad ostalim knezovima, dok je Kulinu pošlo za rukom, da osnuje onu bosansku banovinu, kojoj pripadoše sve navedene župe. Tvrtko, najugledniji i najmocniji od bosanskih banova, poveca svoju državu daleko izvan granica same Bosne. On si uze naslov kralja, osnovavši kraljevstvo, koje je doduše trajalo samo 92 godine. Vrlo je teško pitanje, u kakovom je odnosu stojala bosanska država spram Hrvatske odnosno Ugarske; ono do danas nije ozbiljno prouceno, pa se ni mi niti možemo niti hocemo upustiti u to pitanje, vec cemo se samo zabaviti unutrašnjim državnim ustrojstvom bosanske države, kakovo je postojalo u srednjem vijeku. Po tome ustrojstvu ban a kasnije kralj izvršavahu vrhovnu vlast te su bili snabdjeveni svirna suverenskim pravima neodvisna vladaoca. Oni upravljahu državom, a da nikomu za to ne odgovarahu, ratovahu i zakljucivahu mir po vlastitoj uvigjavnosti, sklapahu sa susjednim trgovackim državama saveze i trgovacke ugovore, kako im se cinilo da je najprobitacnije. Po sredovjekom obicaju ti bi se ugovori pri nastupu novog vladara ponovno potvrgjivali; kao što n. pr. povlastice dubrovacke po banu Tvrtku 1367., po njemu kao kralju 1378., po Dabiši 1392., Ostoji 1399., Tvrtku II. 1405., opet po Ostoji pri njegovom ponovnom stupanju na vladu 1409., po Stefanu Ostojicu 1419., ponovno po Tvrtku II. 1421., po Tomi 1444. i najzad po Stefanu Tomaševicu 1461. Banovi i kraljevi, kojima je država bila vec izrazom kao takova oznacena, imagjahu svoj posebni dvor, na kojem se je cesto sastajalo ugledno dvorjanstvo: „poštena dvorština". Tu bi kraljevi, okruženi svojim najuglednijim dostojanstvenicima i zastupnicima najvažnijih župa, obicavali rješavati najvažnije državne poslove, ili bi zaslužnim podanicima podjeljivali razne milosti, od kojih je najviša bila podjeljenje plemenite baštine. To bi dvorjanstvo obicavalo svojim potpisima ovjerovljavati povelje, izdane pri ovakovim zgodama, pa bi se potpisnici tada zvali svjedocima, ili pako rotnici, jer je svaka važnija povelja bivala potkrijepljivana prisegom. Da je bosanska država i u srednjem vijeku bila pravna država potvrgjuje to, što su kraljevi priznavali ne samo vlastite obveze, vec i obveze svojih predšasnika, pa makar ovi ne bili iz njihove dinastije. Tako je Stefan Ostoja 1398. preuzeo obvezu, da neki zajam od 2550 dukata, što ga je ucinio Tvrtko I. u Dubrovniku, isplati u godišnjim obrocima po 500 perpera (M. 231.), a Stjepan Tomaševic obeca platiti ne samo dugove iza svoga oca Tome, vec i one, što ih je ucinio Tvrtko. (God. 1461. M. 488., 490.) Pošto je Bosna bila izborno kraljevstvo, prirodno je da je vazda bio velik upliv plemstva. Plemstvo je bilo baš onaj faktor, što je ravnao sudbinom države, dok je kralj bio tek predstavnik. Samo Tvrtko I. bio je u tome slavna iznimka. On se je umio lišiti uplitanja plemstva te je vladu sam rukovodio vazda u korist velicine Bosne. Za gragjanskih se ratova to promijeni: kraljevi, po volji plemstva odabrani i svrgnuti, bijahu tek poslužno stranacko orugje. To plemstvo je po tome sacinjavalo uz kralja neku vrst krunskog savjeta, a bez njegove privole kralj nije smio da ovrši važniji cin. Da je taj savjet bio neka vrst sabora, doznajemo iz upute, što ju je savjet dubrovacki podijelio svome poslaniku u Bosni: Rezevessemo vostra Utera scritta in Podvixochi ai XXV. del prexente mexe, per la qual ne avixate de li parlamenti sopra li fatti nostri al Sboro tra lo re et li barom di Bossina. (II. VII.) Taj sabor dakle zvao se je sbor, a da su mu pripadala suverena prava doznajemo otuda, što je isti sbor skinuo kralja Ostoju i što su Dubrovcani svog poslanika nadalje uputili, neka isposluje, da dubrovacke povlastice potvrde vojvoda Sandalj i sbor s privolom bogumila, — ako se novi kralj ne bi izabrao. Ali i u obicnim vremenima bio je velik upliv plemstva. To doznajemo iz mnogo slucajeva. Tako kraljica Jelena, nasljednica kralja Dabiše, ukida carinu na Maslini kraj Stona (13. maja 1397.): savetom' sa bogodarivanimi velmožami vlasteo kralev'stva mi rusaga bosanskoga, s vojevodom' Hr'vojem' i sa knezom' Pavlom' i s vojevodom' Sandalem' i s tepaciom' Batalom' i s inemi mnozimi vlasteli i vlasteliciki našega kralev'stva, da je vieki vikoma neporeceno'. Kralj Ostoja potvrdi Dubrovcanima 15. januara 1399. ponovnom cesijom posjed kraja od Kurila dveri do Stona: a volom' pace s hotiniem' vlaste1' i velemož' kralestva. Slicnim nacinom potvrdi poveljom od 1(5. augusta 1420. kralj Tvrtko Tvrtkovic u PodVisokom cesiju podrucja Konavlja i Sokola, što ga je Sandalj ustupio Dubrovcanima: imavše' cil' svit' i zgvor' s vlasteli i velmožani kralevstva mi, koi se pri kralevstvu mi obritoše. Sasvim slicni izražaj upotrebljuje isti kralj u povelji od 18. augusta 1421., kojom se potkrepljuju povlastice grada Dubrovnika. Dosta puta spominje se megju savjetnicima i kraljica. Dabiša i Ostoja izdaše nekoje povelje „imavši svit' s bogom darovanom kraljicom, s vlastelom i velmozami rusaga". Imamo i za to dokaze, da je i sveukupni narod bio pozivan na zbor, a to u Dubrovackoj kronici Gjona Restica, koji je rijec sbor preveo sa „radunnanza generale di gente". Takov zbor sazvan je godine 1421. u Konavljima, kad je Sandalj prodao Dubrovcanima svoj dio u Konavlju, te kad mu je s toga Radoslav Pavlovic cinio poteškoca. Sandalj poslao je na