B. Sudstvo. 1. Sudbeni postupak. Bosanski ustav ne poznaje u srednjem vijeku sudački stališ. Ban, a poslije kralj su po regalnom pravu najviši sudci u zemlji, ali oni su lenom podjeljivali i pravo sugjenja posjednicima lena, te je tako vazal sa lenom dobio i zvanje sudca nad svojim podanicima. Tako je svaki vojvoda, svaki župan i knez ujedno sudac u svom području. No i ovi su samo rijetko sami vršili sudstvo te se obično zadovoljavali time, da predsjedaju kod sudbenih rasprava i da se osuda u njihovo ime izriče, dok su porotnici bili pravi sudci. Za porotnika bio je sposoban u prvom redu vlastelin, u gradovima pako gragjanin ili purgar. Po selima je pripuštan k poroti i kmet, ako se je radilo o njegovim vršnjacima. Ovi porotnici su se zvali dobri ljudi, jer je pravičnost osude u prvom redu zavisila od njihovog osobnog poštenja. Na svjedočanstvo „dobrih ljudi“ (u latinskim listinima „boni homives“) pozvao se je dapače i ban Tvrtko u nekoj listini, gdje izjavljuje, da su zakupnici carine u Drijevima na Neretvi platili svoju zakupninu. Kada je vojvoda ili knez sam sudio svome narodu, sjedio bi na izvišenu mjestu pod vedrim nebom u hladu kakvog drveta, sakupio bi oko sebe porotu te bi izricao osudu. Do sada je nagjeno više kame¬nih stolova, koje narod drži sudačkim stolicama bosanskih vojvoda i kne¬zova. Najzanimljiviji od njih nagjen je u Osovu na Buni a na njemu je po strani uklesan značajni natpis (NAPOMENA: Tekst zapisa dostupan u PDF) Drugi jedan sudački sto sa skulpturama i grbom nalazi se u dolini Neretvice kod Bukovice, a ima natpis: Si je stol Pavlovića Ivan(iš)a. Dva se stola najzad nalaze u selu Ošanićima kod Stoca, kome je valjda ime ostalo od ovih stolova. Ti sudovi, koji nijesu poznavali ni pisanih zakona niti kaznenih ustanova, obdržavali bi se sasvim u smislu narodnog predajnog prava, i još prije neko¬liko decenija moglo se je u Hercegovini i Crnoj Gori naići na sličan postupak. Postanak tih narodnih sudova, koji bi se od slučaja do slučaja sasta¬jali i koje u listinama nazivaju stanik ili stanak, polatinjeno stanicus, svakako je prastar i siže možda u vremena, kada su Slaveni naselili balkanske zemlje. Najstariji, na listini osnovani dokaz za takav sud siže u XII. stoljeće. To je spis, što ga općina Popovo u današnjoj Hercegovini šalje općini Dubrovačkoj, gdje se u naj¬primitivnijem načinu pisanja i izražaja veli (NAPOMENA: Tekst zapisa dostupan u PDF) - To jere smo ugovorili stan's'm o uzmjeh u nedjelju, da se stanemo na (o)noj stranje Rjeke, ne kemo iti k'vam' na onu stranu, dje ni nije zakon, dje vi Radosavu dav’še ruku, tere ga vezaste. Da ako kemo pravomu stan’ku, u ki d’n’, Dur’dev’ d’n’, u t’de d’n’ da se stanemo nemo u Zatonje, dje imamo vlastel’sku potr’jebu. I kaka je vaša pravina, ugovoriste, a putnika prjedade teničane na stancje, tere (r)ekli Mjenikevik’ Hranišu u grad’ privel’. Bog vi dai zdravie. Nemajući daljnjih vijesti u stvari, o kojoj se tu govori, nije ta listina u cijelosti razumljiva, no iz nje razabiremo, da su se Popovljani. Koji je valjda počinio nasilje nad Radoslavom pozivali na to, da ih se „ро zakonu“ ne bi moglo pozvati na onu stranu Rijeke, koja je sačinjavala megju, već da im je po njihovoj vlastelinskoj „potrebi“. Zaton najpodesnije mjesto za stanak, gdje je nasilje izvršeno. Definiciju tih stanaka nalazimo u dubrovačkoj kronici Junija Restića, gdje govori o stanku, uglavljenom izmegju Spljeta i Dubrovnika. Restić piše o tome: „Pošto ću morati u ovoj povjesti često o tim stancima govoriti, koji su u Slavena vrlo običajni, mislim da mi treba opisati ih i kazati, što su. To su dakle sastanci sudaca, odabranih jednakim brojem od obih općina, da prijateljskom osudom izmire sve parbe, koje bi nastale megju njihovim podanicima, a tu (osudu) vrše obje stranke bez ikakog silovanja; ako se jedna stranka ustručava, da navedenu osudu ovrši, dozvoljeno je drugoj stranci, da se posluži represalijama protiv osobe i imetka ne samo osugjenika nego i njegovih sugragjana, ne bi li se ovi pobrinuli, da se ono vrši, što je na stanku uglavljeno. Nadalje voli Restić, da su se stanici obdržavali na ustanovljenim mjestima i da se osugjivalo većinom glasova. Ako su glasovi bili jednako podijeljeni, odlučivao bi glas predsjedatelja, koji je na staniku izmegju Dubrovnika i Spljeta bio rektor dubrovački Giov. Tiepolo. Taj po slavenskom običaju izmegju Dubrovnika i Spljeta uvedeni stanik sastajao se je u prvoj nedjelji uskršnjeg posta na Stonskoj prevlaci, dakle na bosanskom teritoriju, te je sazivan od slučaja do slučaja. Ona stranka, koja bi prva došla na ročište bila je dužna da čeka šest dana na drugu stranku, a kad ova ipak ne bi došla, osudilo bi ju se iz ogluhe. Protiv ove osude nije bilo priziva. Ako je koja od stranaka sumnjala o pouzdanosti kneza humskog ili gospodara stonskog, te se ne bi usudila iskrcati se na prevlaci, tada bi sazivači stani ka morali doći na palubu protivničke lagje, pa bi se tamo stanik obavljao. Samo „vis major“ smatrala bi se zakonitom isprikom i jedino ona je opravdavala, ako koja stranka nije došla na stanik. Takve stanke, gdje se je sudilo ne samo o političkim rekriminacijama, već i o privatno pravnim, obiteljskim i kriminalnim slučajevima, Spominje Junije Restić često u svojoj kronici te ih označuje starodrevnim slovjenskim običajem. Da pri takovim stanicima nije manjkalo i neke svečanosti vigjamo otuda, što je veliki vojvoda bosanski, naumivši (1422.) da putuje u Bosnu na stanik, poslao odaslanika u Dubrovnik, da nm iz njegovih, tamo pohra¬njenih poklada, donese dva srebrna čabra i dva pehara, po svoj prilici da se stanak dostojnim slavljem završi. Tečaj takovih bosanskih sudbenih sjednica bio je ovaj: Ako je ko protiv koga imao svađu (parnicu), zatražio je od svoga vrhovnog gospodara stanak, a ovaj bi odredio rok, kada bi se rasprava imala obaviti. Kada se porota sastala, tužitelj bi izgovorio svoju optužbu, iza njega pitali bi optuženoga, na što bi sud izrekao osudu. Osuda je navjek glasila: da krivac ima naknaditi štetu; pa i u slučaju gdje se je radilo o umorstvu ili ožljedi, sudilo bi se na odštetu u novčanoj vrijednosti. Osim toga osudili bi krivca na globu u korist kralja, bana ili njegovog zastupnika. Ova globa zvala se globa, osud, sudstvo, a visina zavisila je od težine zločina. Tako je za razbojstvo i gusarstvo pripadala banu globa od šest volova na svakog pojedinog okrivljenika. Takav sud nije poznavao dokaznog postupka, već se okrivljenik imao prisegom očistiti od krivnje. Tužitelja ili tuženoga — zavisilo je to o diskreciji porote — osudili bi da se zakune, da su njegove izjave istinite, a na osnovu ove prisege izricali bi osudu. Za prisegu ali nije bila dovoljna jedna osoba, već je svaka morala staviti toliko ,,rotnika“ ili „kletvenika“ (prisežnih pomagača), koliko bi odredio sud. Ti pomagači morali su sa svojim tuženim prijateljem zakleti se „Bogom i svojom dušom “, da su im iskazi istiniti. Broj tih rotnika odregjivala je porota. Zaklinjalo se je sa dva (samtreti), sa pet (samšesti), sa šest (samsedmi) pomagača. Broj porotnika zavisio je o veličini zločina. Pri teškim slučajevima sastojalo se sudište od 24 porotnika, u bagatelnim stvarima samo od šest. Na čelu porotnika bijaše sa svake strane po jedan „pristav“. Slično su spram veličine zločina odregjivali i broj „rotnika“ (Eidhelfer). Ali je protivnička stranka imala pravo, da od postavljenih rotnika polovicu „pobjegne“ (= zabaci), pa se na mjesto ovih morali dobavljati drugi. Samo ako su rotnici bili vlastela, nijesu ih mogli otkloniti. Sredovječno sudstvo u Bosni razlikuje se od sudstva svih ostalih zemalja Evrope time, što ono nije moglo odsuditi niti na smrt niti na zatvor, pošto je to pravo imao samo kralj. Doduše mogao je vlastelin nepo¬slušna kmeta zatvoriti, ali nikada nije moglo obično sudište izreći kaznu zatvora ili smrti. I u teškim slučajevima, gdje se je radilo o umorstvu, krivca bi osudili samo na novčanu globu. Ova kazna za ubojstvo zvala se krv ili vražda te je iznosila 500 perpera. Riječ vražda nije slovjenska, a znači isto što i naša riječ „krv“ ili njemačka „Blutsuhne". Oblici koji od riječi vražda potječu kao: vraždevati = odme, vraždevanje = ndium, vražden i k — hodis, te imadu uvijek neko neprijateljsko značenje, nestali su iz današnjeg narodnog govora, a već to bi moglo opravdati mišljenje, da je ona riječ pozajmljena te se i lako izgubila iz narodnog jezika. Korijen te riječi držim da valja tražiti u arnautskom jeziku (vra = ubijati, vras- i = ubojica, vrasi-ja = umorstvo, vrašm-i = ubojica). To je tim vjerojatnije, što je Slovjenima krvna osveta od starine nepoznata, te su se valjda najjužniji ogranci Slovjena naučili krvnoj osveti i mirenju krvi od susjednih Arnauta, pa je izvršivali u ponešto blažijem obliku. Dok se u Arnautluku i danas još nemilice ište krv za krv, u Bosni je već u srednjem vijeku zamjenjivao krvnu osvetu krvni mir. Ako se je slučilo umorstvo, bila je dužnost porodice umorenoga da ište krvni sud ili vraždu. Iz jednoga slučaja, koji se je zbio god. 1447. u Trebinju doznajemo, kako se je pri tome postupalo. Umoreni je Dio Trebinjac, optuženici bili su Dubrovčani, po čemu je u zadnjoj instanciji riješenje pripadalo sudu dubrovačkom, koji je o tome izdao ovu osudu: Da se zna, kako izide na sudu Rasosav’ Ivanovik is’ Trjebina za se i za svoju bratiju i za sve svoje brat¬ovo pr’jed knezom’ dubro vačcem Pier’kom’ Bunikem i negoveh sudi ja Nikšom Pucikem, Žuhom’ Gočeti кеш’, Jakobom’ Tamarikem’ Štipanom’ Žamanovikem i Nikšom’ Gundulikem’ govoreke: Ubiše mi brata Radića na ime Ivani š’ Bogojevik’ i Ratkolik’ i Milko Ostoik’ i Jakša Radetik’; i s Jakšom’ se načinismo i plati mi svoi čet’vr’ti odio. Ho¬ću da mi i ovi 3 plate, što na nih’ sto i. Odgovori mu Ivaniš’ i Rat¬ko i Milko: Kedai Bog’, ne ubismo, ne¬go nas’ obuzročiše kr’vju i uzesmo megju se 12 du- brovačceh’ kmeti a 12 srpsceh’ kmeti i dva prjestava, edan’ dubrovački, Ilija Radosalik’ a drugi srpski Tomko Bogosalik’, i vodismo u Dubrovniku dva stan¬ka i na granicu 3 roke, i ondei učiniše rečeni kmetije četvr’ti rok’ zaroćni na dan’ svetoga Mar’ka: ako mi ne dogemo na roku, da ostanemo za kriva, ako ne doge Radosav’ ali brat’ja mu ali tko nih’ bratova na rečeni zaročni rok’, da veke ne ima što iskat i. I dogosmo na zaročni rok’ na granicu, kako je ugovo¬reno sa kmeti i s’ prjestavi, a Radosava ni bratje mu ni bratova mu ni tko nih’ drugi za nih’ ne hteše doki. I poslaše z granice kmet je Tom ka nih’ pr’s ta¬va na kuke Radosavu i bra¬tje mu i bratovu im’, kako da bi došli na granicu na zaročni rok’, ali Radosav’ ali mu brat’ ali mu brat¬ovo, kako je ugovore(no), ko-ет’ dobre m’ ljude m’ biv’ Tomko prjestav’ na domu Radosavu i bratje mu i brat¬ovu mu Radosav’ ne htio poki ni brat’ja mu ni brat¬ovo im’ ni tko nih’, kako je rečeno, na tai zaročni rok’. Čekasmo ih’ s porotnici i s pr’stavi do zvjezde na granice po zakonu, a Radosav’ ni brat’ mu, ni tko nih’ bratova ne dogoše. I mi svrhu rečeni Jakoboviki dogosmo u Dubrovnik’ s kmeti i s pristavi knezu dubrovačkomu i sudijam i kazasmo, kako duogovanije sto i. I knez’ i sud’je ispi¬taše kmeti i pr’stave i rekoše Nikše Zvjezdikju dijaku sr’pskomu, da upiše sve po redu, i mi hotesmo vidjeti, što bieše rekao knez’ i sud’je upisati sve napone, da je ovako pisano lani osmi dan po svetoga Mar’ka dnevi. I ošt’ nam’ ukazaše u latinskoj kanželer’je pisano od’ latin¬skoga dijaka, kako Miotoš’ brat’ Radosal’ oslobogava čet’vr’toga Jakšu za se i za brat ju i za sve svoje bratovo, što ga su tvorili. A govore, da ga smo prava obnašli, kako se veke na- puoni u pismjeh’ udr’zi. A mi knez’ i sud’je, hotev’ čuti vekekrat’ ednu stranu i drugu i videsmo sva pi¬sma, koje hoteše strane nam’ pokazati a navlaštito, što bjehu 12 kmeti i dva pr’stava rekli knezu i vlaste¬lom’: a ne spovedahu, da u onomei vr’menu, kada zaročni rok’ bieše, niedan’ uz¬rok’ nie bio, za koj nebi mogli doki Radosav’ ali koj gode niju brat’ ali bratovo im’ na zaročni rok’ nedoki, kako da se more tomu svr’ha učiniti. A sada Radosav’ uzrok’ nahodi, da nie mogo doki na zaročni rok, čemu bi zapovjed’ gospodina vojevode knezu Pavku na voisku poki. A mi vide, da nije porota bila sa knezom’ Paokom’ nego s Ivanoviki i š nih’ bratovom’, kako se u pi¬smjeh’ nahodi, za to mi re¬čeni knez’ i sud’je, ne mogie djeliti od’ pravde, našim’ običajem’ i rušascem’, siedeki na miestu dostoinomu pravde, pr’jesudismo i oslobodi smo zgor’ rečenieh’ Ivaniša i Ratka i Milka, da veke o tom’ rieči nie našiem’ običajem’ i praviem sudom’. Kao važan prinos za poznavanje povjesti vražde priopćujem ovdje tri strane rukopisnog statuta dubrovačkog od godine 1272. i važnijih usta¬nova, koje su uslijedile u XIV. vijeku, kojemu se originalni prepis nalazi u našem muzeju a potječe iz kuće onog, toliko puta već spomenutog dubrovačkog kroniste Junija Restića. Iz toga mjesta razabraćemo najprije to, da se po dubrovačkom pravu ubojica osugjivao na smrt, ali ako je mrtvac bio Slovjen, bilo Bošnjak bilo Srbin, da se nije na ubojici vršila smrtna osuda, već da je i Dubrovčanin u tom slučaju plaćao vraždu, pošto i Slovjeni megju sobom u takom slučaju plaćaju vraždu. Dotična poglavlja nalaze se u VIII. knjizi statuta a glase: O kazni vražde. Pogl. LVIII. Ljeta gospodnjeg 1308. Ind. VI., dana 29. septembra. Bijaše stari običaj u svih kraljeva i ljudi slovjenskih i cijele države sa svim knezovima i ljudima dubrovačkim, ako bi koji Dubrovčanin ubio koga iz Slovjenske i cijele države, da plati u ime vražde 500 perpera i tako isto radili su i ljudi iz Slavonije i države.U vrijeme pako plemenitog muža gosp. Beleta Faletra, tada kneza dubrovač¬kog, dogodi se slučaj, da je neki Slovjen ubijen od Dubrovčanina i rečeni knez ne htjede da se drži rečenog običaja, nego htjede da postupa po statutima g. Ivana Teupola, za koje veljaše da je zakletvom vezan držati ih, i iz tog nasta nesloga izmegju rečenog g. kneza i dubrovačkih ljudi i radi toga se slalo (poslanstvo) gosp. duždu i općini mletačkoj, a saslušav njihove zahtjeve i tužbe g. đužđ i općina mletačka naredi, tla rečeni knez u rečenom slučaju postupa prema rečenim statutima. Ali za vrijeme plemenitog muža gosp. Andrije Davra, kneza dubrovačkog, na¬sljednika rečenog g. Baleta u rečenom kneževstvu dubrovačkom, poslani su svečani poklisari g. dužđu i općini mletačkoj sa strane g. kneza i općine dubrovačke, moleći pokorno i zahtijevajući i stanovito ištući, da se izvoli rečeni stari običaj vražde obdržavati. Ovim poslanicima bi odgovoreno od g. dužda i općine mletačke i đužđovim pismom bi pisano g. knezu i općini dubrovačkoj, da imaju poslati g. kralju Urošu i iskati i stanovito moliti ga, da izvoli održati pravdu, koja je Bogu i cijelom svijetu draga, tako da se sam ubojica kaznom smrti kazni. Ako to htjedne učiniti, g. knez i dubrovački ljudi bijahu spremni sličnu pravdu činiti, ako li kralj ne bi bio zadovoljan i ne bi činio rečene pravde, to jest kažnjavao smrt za smrt. nego bi htio cjelovito da čuva rečeni običaj vražde, neka su dužni g. knez i ljudi dubrovački držati se istog običaja vražde i da je čine rečenom g. kralju i ljudima Slavonije i cijele države, a da u tom slučaju ne važe statuta i kapitula g. Ivana Teupola. I videći i razabrav sam g. knez i općina dubrovačka rečeni list g. dužda. poslaše poslanike prema nalogu g. dužda rečenom g. kralju, ponizno moleći i silno zahtijevajući, pokazav ujedno i gore rečeni list g. dužda, da sam sudi svojim ljudima i cijeloj državi na gore spomenuti način, ako bi se desio slučaj, Sto neka sahrani Bog, pa ako bi to htio činiti, da. je g. knez i općina dubrovačka spremna svojim Dubrov¬čanima učiniti isto. Saslušav to rečeni g. kralj odgovori, da na to na nikoji način ne će pristati i da ne će proljevati krvi svojih, nego da hoće čuvati i uzdržati stari običaj vražde svojIH predšasnika i svoj. a drugo da ne će činiti ni na koji način, jer je i on to potvrdio zakletvom, a Dubrovčani neka rade svojim Dubrovčanima kako im je volja, on pako da svojim ljudima ne će inako nego po rečenom običaju vražde. I sve to potvrdi zakletvom našim poslanicima, i dade im za općinu dubrovačku vijernu i svečanu povelju. Prema tome mi Anđrej Davro, knez dubrovački, sa našim manjim i većim vijećem, privoljenjem puka u javnoj skup¬štini na općinskoj pijaci uz zvonjavu zvona sastavši se običajnim načinom, voljni da pismo i nalog gospodina našeg g. dužda vijerno držimo, da se za dobro stanje ljudi i grada Dubrovnika brižno poskrbimo, odregjujemo i utvrgjujemo, da ako koji Dubrovčanin u buduće ubije kojega iz Slavonije ili cijele države, plati 500 perpera za vraždu po rečenom starom običaju, a ako rečenu vraždu ne plati, da je prognan iz grada i cijelog dubrovačkog područja, dok ne naplati potpuno rečenu vraždu. O pravdi, koju valja činiti onima, koji bi ubili Slovjene. Sadržaj pisma g. dužda mletačkog o kazni vražde. Pogl. LIX. Petar Građenigo Božjom milosti dužd mletački, dalmatinski i hrvatski plemiću četvrtog i pol dijela cijelog rimskog carstva, plemenitom i mudrom mužu Andriji Davru, po njegovom nalogu knezu dubrovačkom cjelokupnosti istoga grada, svojim vijernim i ljubljenim pozdrav i osjećaj ljubavi. Došavši pred nas plemeniti muževi Orsat Budačić. Marin Držić i Nikola Grunđulić, vaši poslanici, moljahu nas u ime vaše pokorno, da pošto se u nalogu vašega kneza megju ostalim nalazi i to, da ako ko koga ubije mora umrijeti, a kralj Uroš svoje Slovjene, koji bi vaše Dubrovčane ubili, ne smiče već daje da plaćaju za poči¬njeno zločinstvo 500 perpera, te se drugom kaznom ne kažnjavaju, pa da bi udostojali osobitom milosti dozvoliti vama. da u tome u buduće imate slične uredbe sa Slovjenima rečenim, usprkos komisije gore rečenog kneza vašeg, da ako koji Dubrovčanin ubije kojeg Slovjena plati rečenih 500 perpera a druge kazne da nema. 0 tome pišemo vašoj mudrosti u naše i u ime našeg malog i velikog vijeća, nalažući vam naredno, da imate poslati g. kralju raškom te ga imate moliti i usilno iskati, da onaj, koji drugog ubije, umire za uzdržanje pravde, i da se on izvoli zadovoljiti i pravdu držati, koja je Bogu i ljudima draga, te dati da se po¬gube oni njegovi Slovjeni, koji bi ubili Dubrovčane, kao što jeste i morate biti i vi spremni da držite istu pravdu i da činite vašim Dubrovčanima, koji bi ubili njegove Slovjene, da ili i vi date pogubiti. Akо isti kralj bude zadovoljan s time, nastojaćete nepovrjeđljivo, da se toga držite i pravdu činite kako je rečeno. Ako isti kralj ne bude zadovoljan, da se taka pravda čini, već bi htio da drži i čuva rečeni običaj pet stotina perpera, ostavljamo vašoj uvigjavnosti, da se držite u rečenom sličnih običaja ili običaja prema Slovjenima. kojih će se i oni prema vama držati, a da ne važi tačka gori rečene komisije vašega kneza, koju, u koliko se toga tiče, opozivljemo. Dano u našem duždovom dvoru dana 8. mjeseca aprila VI. Indikcije. Da se za mrtvaca u ratu poginula nije mogla tražiti vražđa, to odgo¬vara ratnom pravu, a da je ovaj nazor vrijedio i u Bosni, tome ima više primjera. U ratu Dubrovčana s Vojislavom Vojnovidem ubijeno je i neko¬liko ljudi kaznaca Sanka, a ovaj odasla god. 1361. Milšu Uporicu (Oporiza) u Dubrovnik, naredivši mu megju ostalim, da ište za njih vraždu. U kronici Junija Restića, gdje se ovo spominje, nema doduše daljnjeg razjašnjenja o ovom slučaju, ali po uputstvu, što ga je dobio odaslanik Nikoli Saraca, kojega poslaše k Sanku, možemo naslućivati, o čemu se u toj stvari radilo. Radilo se naime o nekom Milmanu i Milošu. Dubrovački odaslan i k imao je u pogledu Milmana očitovati, da je uvrijedio ne samo Dubrov¬čane nego i strance, Apuljane, Mlečane i Markijance, a kad je takov stranac uvrijegjen, on će se i osvetiti ne mareći za nikoju opasnost. Što se tiče Miloša valjalo mu reći, da ga je na zemljištu kneževu (Vojslavljevu) ubio jedan od kneževih ljudi. No da ga je baš i koji Dubrovčanin ubio, no bi ga se moglo na vraždu osuditi, pošto je bilo ratno vrijeme. (Lett. et Oom. di Levente 1361.) Takvih slučajeva moglo bi se još više navesti a iz njih proizlazi, da za ubojstvo u ratu nema prava vražde. Kao porto, koje su imale u srednjem vijeku da sude u prvoj instan¬ciji o vraždi, bila su sastavljena i ona narodna sudišta, što su još do prije nekoliko godina riješavala u stvari krvi i krvnoga mira po južnoj Herce¬govini i Crnoj Gori. I u ova narodna sudišta birana su za obje stranke po dvanaest porot- tnika, koji su se zvali kmet i ili dobri ljudi, a ovi su izbirali jednog starješinu, koji se — kako vidjesmo u spomenutoj listini — u srednjem vijeku naziva pristavom. Takovo sudište zvalo se krvno kolo, i pred njim bi svojta umore¬noga razložila svoju tužbu, naznačujući svotu, koju bi tražila za krv. Pošto bi se sudište i obje stranke o tome složili, izišao bi i „krvnik“ (= ubojica), koji se je do tada sakrivao. Prišao bi na način, koji je odavao najdublje kajanje: plazeći na rukama i nogama, sa puškom ili nožem, kojim je zločin izvršio, o vratu dovukao bi se do oca ili brata umorenoga te bi mu predao oružje, kojim je počinjeno umorstvo. Ovaj bi naperio smrtno gvožgje na ubojicu. Ali u taj tren udarila bi krvnikova svojta u jauk i lelek, zaklinjajući osvetnika Bogom i svetim Jovanom, neka se smiluje. I krvni sud bi se zauzeo za pokajnika, a osvetnik bi spustio oružje, podigao bi ubojicu, te bi ga ogrlio i poljubio u znak mira. I ostali učesnici bi se po redu ižljubili, te bi time sklopili krvni mir. Završetak ovih krvnih kola bio je blagoslov, što bi ga pozvani svećenik podijelio, te krštenje djece. To krštenje obavljalo se s osobita razloga. Usprkos sklopljenog krvnog mira mogla bi planuti osveta i mržnja te zatražiti krv za krv; da se to za sva vremena zapriječi, zakumile bi se obje svojte te bi time došle u srodstvo, koje isključuje svaku daljnju osvetu. S toga se ona djeca, što bi se rodila u obje svojte od časa kad bi pala krv, ne bi sve dotle krstila, dok se ne sklopi krvni mir, a tek tom prilikom kumuju obje stranke jedna drugoj. Ako nije bilo u svojtama nekrštene djece, ili ako su pri krvnom neprijateljstvu sudjelovali muslomani, obavljalo bi se šišano kumstvo, koje se je držalo isto tako svetim, to jest: zamolili bi kuma, da prvi put ostriže kosu maloj djeci. Imamo karakterističan historički dokaz, da je šišano kumstvo stari a ne možda pod dojmom islamske vjere nastali običaj, jer se ta procedura i u srednjem vijeku vršila prilikom dokončanja neprijateljstva, na neku ruku kao jamstvo protiv novih nemira. Vojvoda Radoslav Pavlovič ratovao je dugo vrijeme sa Dubrovčanima zbog’ posjeda Konavlja i grada Sokola. Godino 1432. dokončan je taj rat mirom, pri čemu su zarobljenici uzajamno pušteni na slobodu, a u dodatku kronici Junija Restida, koji opširno opisuje taj rat, kaže se još: „Form'te tutte queste cose, ricevettero anche li nostri Radoslavo in compaternita, e li nostri ambasciatori si trovanno ali’ atto, o сегжопм, di tagliar i capelli al garzon di Radoslavo" (Obaviv [Dubrovčani] sve to, primiše naši Radoslava i u kumstvo, a naši poslanici prisustvovaše činu ili svetko¬vini šišanja kose na Radoslavljevu sinu.) To je novi dokaz, da su nekoji, još i danas u Bosni živući običaji, prastari. Da se je pako u srednjem vijeku osjeguravao krvni mir osim kumstvom i brakom, obavljenim megju zavagienicima, pruža nam dokaz krvni mir, što su ga 22. decembra 1437. sklopili Njegušani i Orahovčani pred mle¬tačkim sudom u Kotoru. Oba bratstva, Njeguši i Orahovci, pali su naime u krv, ali sklopiše pred kotorskim sudom krvni mir, pri čemu ili odsudiše na vječna vremena da miruju i da zaborave uvrede; uz to moradoše se Njegušani, valjda začetnici krvne svagje obvezati, da će četvoricu iz njihova bratstva oženiti s četiri djevojke iz Orahovačkog bratstva bez ikakva miraza, dočim su trojica Orahovčana morala oženiti tri djevojke iz Njeguševa plemena, ali dobivši običajni miraz. Ako bi koja od stranaka to propustila, imali bi platiti globu od 100 perpera, od koje je polovina pripadala povrijegjenoj stranci, a druga polovina komori kotorskoj. Pri toj parnici zastupali su Njeguše Danko i Radić Hrsović, a Orahovčane Ivaniš Brajčović i Dabiživ Radonjić, te su ova četiri pouzdanika morala jamčiti, da će se rečena osuda ispuniti, ili će inače oni imati da plate rečenu globu. Pri krvnim sudovima novijega vremena uspostavljao bi se krvni mir novčanom globom, koju je valjalo ili odmah položiti, ili, ako je krvnik bio siromašan, valjalo ju je zajamčiti zalogom. Osvetnik naime imao je pravo, da prisutnima oduzme od srebrnog oružja ili nakita sve, što mu se svidjelo, a ovi su to morali mirno trpiti. Dužnost krvnikova bila je onda, da marljivošću i štednjom što prije steče i naknadi one svote, što bi ili dotičnici tražili za svoje oružje, a niko ne bi ni za koje blago zaiskao od krvnika ni ciglu paru više, nego što je oduzeti predmet u istinu vrijedio bilo bi mu inače na obrazu. I nije se dogodilo, da bi ilco od njih zaiskao što nije pravo ili da krvnik ne bi, pa makar i poslije mnogo godina, ispunio svojih obveza. Ovo kratko izvješće o krvnom miru pribilježio sam po pričanju ljudi, koji su kod takovih sudišta lično prisustvovali, a upućujem takogjer na cijeli niz sličnih izvješća u Bogišićevom zborniku pravnih običaja našega naroda, gdje se tečaj pobliže opisuje. Kako je gore rečeno, obično bosansko pravosugje srednjega vijeka nije poznavalo smrtnu kaznu, samo veleizdajstvo kaznilo bi se kaznom smrti, ali nam nije poznat ni jedan slučaj, da je ušljed sudskog pravorjeka u srednjem vijeku u Bosni ovršena, premda upravo tada nije manjkalo vele-izdajnika. Da se veleizdajniku u istinu prijetilo smrću, doznajemo iz dviju listina. U nekoj listini Grjorgja, nećaka hercega Hrvoje kaže se naime: da im’ se zgora pisano ne more poreći ni pretvoriti ni uzeti nikadare ni za ednu nih’ zgrihu ni krivinu, što ih’ nebi opitao gospodin vikar’ s’ fratri i s nami naši dobri lude, zašto bi dostoino plemenitim ludem’ glave od’sići i nih’ plemen’štine uzeti: nu li bi sе zgodilo terebi koi od’ nih’ toliko z’grišio, da mu se ima glava od’sići onomu koi e sagrišio. Po tome postojala je kazna odrubljenja glave, dok iz druge jedne listine od 24. juna 1405. kralja Tvrtka Tvrtkovića vidimo, da je za vele¬izdajnike postojali kazna razapinjanja,jerse veli u toj listini: ko e gospos’tvu neviran’, da se raspe Osobiti pravni pojam, koji je i u Bosni u srednjem vijeku bio raširen, dopuštao je, da se kod stanovitih prestupaka zovu na odgovornost i osugjuju bližnji rogjaci ili družba zločinčeva, ako nije bilo moguće ovog samog pozvati na red. Ovaj prenos kazne zvao se je ,,preuzam“, jer je jedan preuzimao kaznu drugoga. Čini se da se je taj način presude osobito rabio pri novčanim tužbama; ali u listini Uroša II. (u M. p. 52.) spominje se, da se je rabio i u slučajevima teških zločina, jer se u njoj veli: ako momak počini umorstvo, da je gospodar dužan izručiti ga; ne izruči li ga, tada mora gospodar platiti vraždu. Koliko je u Srbiji nazor o „preuzmu" uplivisao na pravosugje, razabiremo iz Dušanovog zakonika, gdje se skoro sve kriminalne ustanove osnivaju na uporabi toga postupka. Tako se ustanovljuje za otimačinu i kragju, da se razbojnik strmoglav objesi a lopov oslijepi, starješina sela pako, gdje se zločin počini, da se svezan dovede pred cara i da plati svu štetu u zajednici sa stanovnicima sela. I samog njega bi u buduće smatrali razbojnikom i lopovom. U istom se zakoniku često opetuju usta¬nove, po kojima jedna općina odgovara za zločine, počinjene u njenom području. Po sebi se razumije, da ovakav na primitivnim nazorima narodnog pravosugja osnovani postupak nije mogao steći pristaša megju Dubrov¬čanima, te je razumljivo što su nastojali, da se kraljevskim poveljama osjeguraju protiv takog postupka. Poznato nam je nekoliko povelja, po kojima se Dubrovčanima vi slučaju parbe u Bosni zajamčuje, da se na zamjenu zločinčevu ni misliti ne smije, već da se može osuditi samo pravi krivac ili istac. Da je megju balkanskim Slovjenima bilo rašireno vjerovanje, da se neko za prestupak svojte ili druga može na odgovornost pozivati, potvrgjuje nam osim navedenih ustanova u zakoniku srpskog cara Dušana još i ova okolnost: ako bi u nekom selu, makar i bez dozvole čeonikove ili gospodara seoskog prenoćio trgovac, te bi mu što nestalo, imao je štetu platiti čeonilc i cijelo selo. Dubrovčanima u Srbiji je opetovano pismeno zajamčeno (M. 206., 208., 267., 270.), ako bi njihovim trgovcima razbojnici nanijeli štetu, da stanov¬nici dotičnog sela jamče za štetu. 2.Sudbena rasprava u XV. stoljeću. Kao zanimljiv primjer sredovječne sudbene rasprave u Bosni navodim raspravu, što se dne 10. novembra 1457. obdržavala u Srebrnici zbog kragje, počinjene u kući Dubrovčanina Žuže Dragojevića Gučetića, koji se je bio nastanio u Srebrnici. Za nju znamo iz jednog prepisa sudbenog zapisnika, sačuvanog u dubrovačkoj arkivi (Lamenti de ioris 1457., str. 264. i d.). Taj je zapisnik prilično opširan te nam pruža jasan uvid u tadašnju sudbenu praksu, čega radi ga iznosim u cijelosti i u prevodu, ispravljajući ujedno neke očite pisarske pogrješke, koje je svakako počinio prepisivač. U ime oca i sina i svetago duha, amin’. Evo, kako izidoše na sud’ prjed’ voevodu Miloša i pred’ kneza Nikole brata Jaketu Radulinovića i pred’ pur’gare i vlastele srebrničke Marin’ Radosalik’ i Dobruško Branoevik (s’) Stepanom’, kneza Žuha momkom i s’ Ivanišem’ i s’ bratom’ Ivaniševim’ i s’ Ivanom’ mom’kom’ Martolice Gr’bičić a.Govori Marin’ i Dobruško: „Bog’ est’ pravda i gospo¬dina despota sud’I Brate Stepane, Ivanišu z druži¬nom’ svr’hu rečenom’, doidosmo iz’ Dubrov’nika i donesosmo svite 12 komad’ i prodasmo ju Milše, služe Žonka Ceonikovića oni ve¬čer’, koi doidosmo iz’ Du¬brovnika, za sto i osam’deset’ dukat’, i uzamše du¬kate doidosmo k vam’, Ste¬pane, na stan’ s’ vr’hu re¬čenom’ družinom’ u kuću kneza Žuha Dragoevića. Tugjere s vami beše na stanu Radoe Oblega s momkom’. I legosmo spati z dukati i keda se probudismo prez’ noć’, ali kavad’ prorezan’ i dukati ukradeni, ni kuća progragjena ni pod’kopana, ni vrata otvorena! Hteli bismo bogom’ i pravdom i gospodina despota sudom’, da nam’ dukate platite, ili nam’ krivca daite, jer’ dukati iz’giboše megju vami. „I kada ni dukate ukrado- še, izidosmo s vami na pravdu pred’ kneza Nikolu, i tugjere bješe na pravdi Radoe Oblega s momkom’, koga Radosav’ s momkom’ nije s’da ovde na sudu i na roku, koi nam’ je rok’ učinio, gospo¬din’ her’ceg’ i gospoda du¬brovačka. ,,I što nam’ sudi knez’ Ni¬kola, vi znate sami, zašto se tai sud’ ne svr’ši: Oblega Radoe s momkom’ pobeže i ti Iva nišu takoe pogje, a ja Marin’ z bratom’ pogjoh’ vi terati Radosava s mom¬kom’ i tebe Ivanišu i Ra¬dosava Oblegu s momkom’ terah’ i pozivah’ pred’ go¬spodina hercega, da mi go¬spodin’ herceg’ na nih’ sudi. I gospodin’ herceg’ k vami vlastele pisa, da nam’ sudite i dom’knete pravdu, gde je sud: počet’ i kragja učinjena.,,I s’ tobom’ Ivanišem’ stah’ ja Marin’ na sud’ pred’ gospodom’ dubrovač¬kom’, i gospoda dubrovačka poslaše nas’ na sud u Srebr’nicu, gde je kragja učinjena a pravda početa, onde da se i savr’ši, kako esu u tebe, kneže Jaketa s vla¬steli, tri knjige od’ go¬spode dubrovačke, da nam’ sud’ dom’knete, gdi je po¬čet’ i kragja učinjena." Od’govara Stjepan’ i Iva¬ni š’ z družinom’ svr’hu rečenom’: „Marine i ti Dobruško, ne znamo o čem’ toi govori¬te, mi tijeh’ duk’ta ukrali vam’ nismo, ni smo vidjeli tei dukate, jeste li ih’ k nami donesli na stan’ ili niste, gdje li vam’ su ukra¬deni. Nismo mi tozi kragji ni savjetnici ni česnici."I ja voevoda Miloš’ i Ja¬keta s vlasteli, čuvše jednu stranu i drugu, sudi- smo, da se zakune Marin’ i Dobruško, svaki od’ nih’ samosedam’ Bogom’ i du¬šom’ svojom’, kako su onde donesli na stan’ k’ nim' u kuću kneza Žuha k Stepanu i k’ Ivanišu s’ svrhu rečenom’ druž’bom 180 du¬kat’ zlate ћ’ i onde im’ ukradeni. Ako se zakunu, da im’ se dukati iz’ megju sebe plate svi osam, koi su onde bili na stanu, zadedno, svaki svoi dio, ako li se ne zakunu, da Marin’ i Dobruško ne imaju što pitati. I Marin’ z Dobruškom’ se zakleše i š ni mi 12 porotnikov’ Bogom’ i dušami svojimi, kako Marin’ i Do¬bruško donesoše u kuću kneza Žuha Dragojevića i k’ Štipanu i k’ Ivanišu z bratom’ i k’ Ivanu, momku Martolice Gr’bičića i k’ Radoju Oblezi s momkom’ 180 dukata zlateh’ i megju nimi pogiboše. I osudismo Stepana i Ivaniša s’ svrhu rečenom’ družinom’, da plate Marinu i Dobrušku svi osam’ ko i su bili na stanu onui noć’, kada se oni dukati ukrali, po razlogu, svaki za sebe, ot’ sto i osamdeset’ dukata. Voevoda Miloš i knez’ Ja¬keta s vlasteli, vidivše, jer’ Badoe Oblega s momkom’ ne doide na rok’ i na sud’, hoteće i saviše učiniti slugam’ gospodina hercega nego druzem’ ljudem’, rok’ im’ je bio Dmitrov’ dan’, a po roku učinismo osam’ dana, de je s’više, da doi- du s momkom’. I Radoja s momkom’ i na tai rok’ ne bi. Zato, što bude volja gospodina hercega, toi će učiniti nad’ svoim slu¬ga mi. A za globe voevodine i kne¬ževe sudismo, da se zakune Stjepan’ i Ivaniš’ s’ svrhu rečenom’ družinom’, svaki od’ nih’ samošesti, Bogom’ i nih’ dušom, kako ni svetnici ni ćestnici ni provodadžije nisu kragje Marinove i Dobruškove od’ sto i 80 dukata. Ako se za¬kunu, da su slobodni, ako li se ne zakunu, da su kri¬vi po zakonu mjesta, što ih’ zakon’ pokaže. Mjeseca novembra 10. dni rožastva Hristova na 1457. ljeto u Srebr’nici pisano. I ja Marinko po zapovjedi gospodina mi kneza i njegovjeh’ sudija ispisah’ iz’ ispisa srebr’ničkoga suda više pisano, a što se k’ ovo¬mu sudu pristoi, što su dotegli gospodin’ knez’ sud’ije, pisano je u ovome libru na 110. knigi. O izvršenju ove osude nema u listini spomena, ali iz daljnjih bilje¬žaka u „Lamenti de foris“ doznajemo, da je osuda djelomice izvršena u Dubrovniku. Tamo je imao u parnici osug'jeni Ivan Boškoević kod opčine poklad u srebru i zlatu te mu se pozivom na srebrničku osudu od toga poklada odbio dio globe u iznosu od 221 ½ dukata. Uz ovu u Srebrnici izrečenu osudu ima se ponajprije istaći, da se ne osniva ni na istrazi ni na dokaznom postupku. Sudci se zadovoljavaju time, da ustanove sam čin preslušanjem obiju stranaka, a na temelju toga izriču osudu. Taj postupak odgovara sasvijem načinu narodnog sugjenja, koji je još do prije nekoliko godina bio u običaju u Bosni, te takogjer nije poznavao istrage, već se je izricala osuda nakon saslušanja stranaka. U slučaju, o kojem govorimo, sudjelovalo je osam osoba: Marin Radosalić i Dobruško Branoević kao oštećenici, Stjepan, momak Zuže Dragojevića Gučetića, u čijoj je kući kragja počinjena, Ivaniš (prezimena Boškoević, što doznajemo iz kasnijih spisa), Ivan, sluga Martolice Grbičića, Radoe Oblega i njegov sluga kao sumnjivci. Optuženih ima u svemu šest, osuda pako glasi, da svaki ima nakna¬diti osmi dio ukragjenog novca, po tome se i svaki od tužitelja osugjujc da plati osminu. Kako vidimo postupak je sumaran i u toliko nedovoljan, što se izvršenje osude u pogledu Ivaniša Boškoevića prepušta općini dubro¬vačkoj, koja slučajno upravlja nekim njegovim pokladom, dočim Radoju Oblegu i njegovog slugu, koji se na opetovano pozivanje nijesu odazvali, ostavlja hercegu Stjepanu, kao njihovom gospodaru, da im sudi. Umjesto dokaznog postupka traži sud od obojice tužitelja, da se o dogagjaju „Bogom i svojim dušama zakunu i to ,,samosedmi“. To će reći, da svaki od njih mora dovesti još šest kletvenika, koji se s njima zajedno imaju zakleti. Po tome je u srednjem vijeku i u Bosni bila običajna institucija prisežnih pomagača i zaista ona se često spominje. Tako se moraju i ona šestorica optuženih, svaki samošesti, podvrći prisegi, da zaista nijesu poči¬nitelji kragje, da ih ne odsude još i na sudbenu globu, koja je kao neka vrst parbenog troška pripadala knezu i vojvodi. Zakletva ,,samošestim“ jeste običajnija formula zakletve i prisižu pri tome osim onoga, koji se pre još i petorica pomogača, „kletvenika“. Tehnički izraz „samošesti" kao da se je tako uvukao u praksu, da se prvobitni brojnik sad adjektivno sad substantivno tako upotrebljava, da se pod samošesta (gen. samošeste) razumijeva zakletva sa još pet pomagača. Zakletva samošestim stara je institucija u sudbenoj praksi bosanskoj te se već spominje u listinama bana Stjepana od god. 1332. Tamo se naregjuje optuženiku radi duga, „da mu se nareče priseći samošestu“ pa i kod kragje konja izrekla bi se ista presuda. (M. 101., 102.) Ali dok je u slučaju, što se je u Srebrnici pretresao, ođsugjen tuži¬telj da zakletvom potvrdi tužbu, ima se po spomenutoj listini bana Stjepana tuženi zakletvom oprati. A biče da je ovo potonje bilo pravilo, premda je možda u nekim slučajevima ovisilo o diskreciji sudišta, da odredi koja se stranka ima zakleti. Još prije nekoliko godina mogao se u južnoj Hercegovini prilikom narodnog sugjenja naći običaj, da se optuženi pomoću kletvenika ,,otklinje“, a to je bivalo osobito u svim onim slučajevima, gdje nije bilo moguće pozitivno dokazati krivicu. Kod toga „otklinjanja" bijaše običaj, da je svaki kletvenik držao po jedan kamen u ruci te bi jedan udario o drugi zakljinjući se. Takovi kletvenici zvali su se u srednjem vijeku rotnici, od „rotiti se“ (= zaklinjati sc), a otuda došao je i naziv porota za porotno sudište. 3.Plemićki sudovi. U povlastice bosanskoga plemstva spadalo je, da su plemićima mogli suditi samo njima ravni. Kasnije ćemo navesti listinu bana Stjepana od god. 1332., iz koje se doznaje, da je banu ravnom velmoži ili njegovom suplemeniku mogao biti sudcem jedino istoplemenik ili vršnjak. Cesto je bio običaj, da se u plemićkim poveljama ili inim listinama označuje sudište, koje je vlasno da plemiću izreče osudu. Kao osobit primjer te vrste navodim slučaj, za koji se je pobrinuo veliki vojvoda Sandalj, kad je primio k sebi svoju mater, banicu Anku. U dotičnoj povelji, gdje je uvjerava o potpunoj djetinjoj ljubavi, pobrinuo se naime i za onaj slučaj, ako bi banica štogod skrivila. Obećaje, da je nikada ne će napustiti, ali veli da će to učiniti: suproću mani takovo učinenie kako bi mogli reći dobri ludie, ki se imenuju Od Bosne i od’ Hrvat’ i od Bnetka i općine dubrovačke, da e za to podobno ostaviti sinu mater svoju. Sandalj zajamčuje time svojoj materi megjunarođni sud. U mnogo, pa kako.se čini u većini slučajeva, pozivalo se je, kad se je radilo o sudu plemića, i svećenstvo u porotu. Tako se veli u jednoj listini od 12. augusta 1434., kojom Gjorgje Jurjević, nećak hercega Hrvoje, poklanja zemljište braći svojoj Nikoli, Vlatku i Pavlu, da im se ista ne mogu oduzeti, izuzevši takov slučaj, da bi skrivili što god, te bi vikar i njegovi fratri s jedne strane, a darivalac i njegovi „dobri ljuđi“ s druge strano osudili da je čin takov, da se plemić može radi njega pogubiti a dobra mu zaplijeniti. Ova kazna stiže ali samo krivca, dočim ostala braća ostaju i nadalje u posjedu dobara. Kao što su u katoličkim krajevima, ko što su bili Donji Kraji, prizivali vikara k plemićkim sudovima, tako su i u bogumilskim kraje¬vima bili i bogumilski crkovnjaci sudci kod plemićkih sudova. Tako podjeljuje kralj Stjepan Toma 22. augusta 1446. sinovima Ivaniša Dragičića prostrana zemljišta oko Ključa i uvjerava ih u darovnici: da im’ se ne ima poreći ni potvoriti ni na mane donesti ni za ednu neviru ni zgrihu kralev’stvu našemu, što ne bi ogledan gospodinom didom’ i crkvom bosan’skom’ i dobri mi Bošnani. I s ti mi sa vsim’ više pisanim’ pridasmo ih’ gospodinu. Didu kon’ dida u ruke cr’kovne. Iz ovoga vidimo, da je bogumilskom djedu pripadala u neku ruku funkcija plemićkog maršala. Gornjim primjerima dodajem još i izvadak iz one listine hercega Stjepana od 19. jula 1453., kojom sklapa mir sa svojom suprugom Jelenom i obojicom svojih sinova Vlatkom i Vladislavom te ustanovljuje, kako se u buduće imaju vladati: ako li bi se koja god je sumnja našla po kooj godje rječje megju rečennu gospou da ne mogu ni hoću jaa gospodin’ herceg’ Stefan’ učiniti nijedno zloo ni nepravdu ni nemiloštu kuće našijem’, gospoje Eienje i sinovom’ mi knezu Vladislavu i knezu Vlatku, dokle god je ne bih’ obiskao i obnašao pravoo i cielo i istinnoo gospodinom’ dje¬dom’ cr’kve bos’nske i 12 strojnikoma, megju kojemi strojnici bude gospodin’ gost’ Radin’ za svoga ži¬vota i k tomu 12 vlastela našieh’ poglavitjeh’, koi hote pravoo: što li bi naš¬la više rećenna pravda do koga od’ tjehi kuće naše, da ga je voljan’ gospodin’ herceg’ cjekati i karati na svoju volju što mu sud’ po¬kaže. Ovaj navedeni primjer jeste ujedno značajan prilog k postupku pri sugjenju u obiteljskim razmiricama. 4.Jus asili. Najzanimljivija pravna ustanova sredovječne Bosne jeste pravo utočišta jus asili, što su ga priznavali u stanovitim slučajevima, naročito gdje se je radilo o veleizdajstvu ili sličnim zločinima. Takovo pravo imala je ponajprvo općina dubrovačka, koja je vazda bila u najživljem saobraćaju sa Bosnom i koja je velikim dijelom imala njemu da zahvali svoju važnost i ugled. Ne samo da je Dubrovnik tjerao trgovinu sa Bosnom već je obavljao i bankovne poslove, te su svi kraljevi i velmože bosanske običavali svoje blago pohranjivati uz primjereno jamstvo kod općine dubrovačke. I tako je sasvim prirodno, da je svaki velmoža li slučaju počinjenog zločina ili bune protiv svoga kralja ili gospodara i u slučaju nužde bježao onamo, gdje mu je ležalo blago, a bilo je u interesu Dubrovnika, da najsavjesnije održi i brani to svoje pravo utočišta. Bosanska nam je povjest zabilježila mnogo slučajeva, kako su se ne samo bosanski velmože već i kraljevi poslužili tim dubrovačkim pravom zaklona; šta više nalazimo u mnogim ugovorima izmegju Dubrovnika te bosanskih kraljeva i dostojanstvenika često izrično obećanje, da će im Dubrovnik za slučaj nužde pružiti sigurna zakloništa. Samo u slučaju rata izmegju Bosne i Ugarske, Dubrovnik, vazda vijeran ugarskome kralju, uskraćivao bi zaklon ratujućim strankama. Sasvim jasno se to očituje u saveznom ugovoru, što ga je 9. aprila 1887. sklopio kralj Tvrtko s Dubrovnikom: ako li bi naša gospogja Marjeja buduće svobodni u svoju oblast’, kako je rečeno, tjerala, iskala gospodina kralja Stefana, česa Bog’ upasi, prjege nego li bi on’ uljezi’ u Dubrovnjek’ i ne budeći on’ u Dubrovnjeku, dii općina i grad’ dubrovnjek’ da nje dr’žan’ prijati u gradu gospodina kralja Stefana volja njegove vlastele i ljudi volja nјеh imanjeje suprotjev’ č’st’ vjere naše plemenjete kralice Marjeje ugr’ske'. Ali iz sastavka rečenice razumjeti je, da bi se utočište samo tako dugo uskraćivalo, dok bi se kralj i njegovi ljudi nalazili još izvan grada, dočim pravo zaklona u času, kada bi stupili u grad, ipso facto stupa u krijepost. U ostalom to pravo zaklona vrlo je jasno definirano u pismu općine dubrovačke od 20. septembra 1406. vojvodi Sandalju: jer’ vsak’ tko bježi ili prjed’ Bosnom’ ili prjed’ injem’ gospodinom’ u grad’, more priti i stojati slobodno po zakonu.Izmegju mnogo slučajeva evo jednoga značajnoga, kako je Dubrovnik izvršivao to pravo zaklona. U gragjanskom ratu bosanskih velikaša protiv Ostoje, kojom su prilikom postavili protukralja Tvrtka Tvrtkovića, mnogi je plemić morao bježati u Dubrovnik, megju ovima i Pavle Klešić, kome su zaplijenili sva dobra. Ostoja, koji se sve slabijim osjećao, nastojao je da se pomiri sa Klešićem, ali ovoga ne izručuje Dubrovnik sve dotle, dok mu kralj ponovo ne podijeli oduzeta lena. Ali da Klešić bude posve sjeguran, pisao je osim kralja i biskup „bosanske crkve “ (bogumilske crkve) općini dubrovačkoj, šaljući svoje crkvene dostojanstvenike u Dubrovnik, da dovedu Klešića i da ga postave u njegova zvanja: „starac" Mišljen, „starac" Ljeljko i „kršćani" Stojan, Ratko, Radosav, Rađale i Dobrašin. Kralj pako u svojoj listini pridodaje ovu značajnu rečenicu: i s timi ga s’ vsjem’ prjedasmo gospodinu djedu i i njegovjem’ strojnikom’ vsoi cr’kvi bosan’skoi u nih’ ruke i u nih’ obarovanije i da mu se ne učini nikadare njedno hudo, što bi ga neogledala bosanska i vlastele bosanscje. Otuda proizlazi sasvim jasno, da se Klešiću u krilu bogumilske crkve zajamčuje novo utočište i to nam razjašnjuje, zašto je ništa manje već 7 dostojanstvenika bosanske bogumilske crkve odaslano u Dubrovnik, da bjeguncu služe kao sjegurna pratnja. Da je i bogumilskoj crkvi pripadalo jus asili, za to imamo sasvim jasna dokaza. Istovremeno sa Klešićem potražio je i Radišić zaklon išta u Dubrovniku. Godine 1404. poslaše Dubrovčani kralju Ostoji u Podvisoko odaslanstvo sa posve opširnim uputstvom. Megju ostalim navodi se tu, šta će odaslanstvo da odgovori kralju, ako ih interpelira zbog Radišića. Odgovor imao je glasiti: ,,et se ne da colpa del liadissich, cke sa in Raguza, et vuy defendete cum la liberta de la terra e plug qu’ el ha altro Radissich in ргехоп sna e lo terzo in niezo del so regno in una саха de Patareni et manzava lo pan vostro, et era franclio per le franchicie dej Pata¬reni; se ben fatto a non rompere /е franchicie loro, quanto mayormente dee esser Ubera la franchicia de Raguza, la qual e citta murada." (II. V.) (i ako паз radi Radišića okrivi, što se nalazi u Dubrovniku, obranićete se slobo¬štinom zemljišta i još time, da on drži drugog Radišića u svom zatvoru, a treći da sc nalazi usred njegovog kraljevstva u jednoj patarenskoj kući i jede Vaš [kraljev] kruh, te je slobodan poradi sloboština [= azilnog prava] Patarena; ako je dobro ne dirati u njihove sloboštine, koliko više treba da je slobodno pravo utočišta u Dubrovniku, koji je grad utvrgjen. Riječ franchicia preveo sam sa pravom utočišta, a slovjenski izraz, koji je isto značio, što ga nalazimo u listinama, glasi (NAPOMENA: Tekst zapisa dostupan u PDF) Ovaj izraz je Daničić (Rječnik književnih starina) preveo sa servatio, ali nije time iscrpio potpuno značenje te riječi. Ovdje spomenuti dogagjaj zanimljiv je i sa historičkog gledišta, jer je ovdje spomenuti Rađišić istovjetan sa onim Pavlom Radišieem, kojega je protežirao veliki vojvoda Hrvoje i kojega je na mjesto Ostojino htjeo da ga izaberu za bosanskog kralja. Ovo doznajemo iz njegovog pisma od 15. januara 1404., upravljenog dubrovačkoj općini (M. 252.). Da je Bosna pravo utočišta, osobito dubrovačko, u istinu priznavala, možemo zaključiti iz listine bana Stjepana od 15. marta 1333., kojom Dubrovčanima poklanja Stonski rat, Ston i Prevlaku, ali uz naročiti uvjet, da ne smiju služiti kao zaklon bosanskim bjeguncima: i ošte se obetuje opkina dubrovačka, da ne prjememo u Prjejevlaku i u Ston i u Rat i onezi otoke, ke smo uzeli od gospodina bana Stefana, negova vlastelina, ki bude nemu neveran’ i negovem sinovom’ i negovu simenu do zgorenja svita. Kako su pak Dubrovčani znali odlučno braniti svoje pravo zaklona, vidimo opet iz istog Radišićeva slučaja, s kime su zajedno i Radivojevići tražili utočišta u Dubrovniku, te je kralj Sigismund, koji je začetnik domaćeg rata protiv Ostoje, zahtijevao od Dubrovčana, da ih prpdadu njemu. Oni poslaše 1403. kralju odaslanika Pavla Gundulića i uputiše ga, da odgovori, ako kralj zatraži izručenje Radivojevići: „da oni to ne mogu učiniti obzirom na ugovore i pravo utočišta, jer ako bi ih samo jedan put povrijedili, ne bi ih nikada bili kadri pravom uspostaviti". Odaslanik Stjepan Lukarević, koji je istovremeno bio poslan vojvodi Hrvoji, imao je u stvari Radišića da izjavi: „da je njihova zemlja slobodna za svakoga, bilo malog bilo velikog; da oni ne mogu protiv nikoga, koji u njih zatraži utočišta, postupati, niti na zapovjed bilo kojeg gospodina ovoga svijeta, pa niti istoga kralja ugarskog, ni onda, kad bi sami htjeli dotiču i ka istjerati. Oni bi voljeli trpiti, da im se razore zidovi njihove zemlje, nego da im se okrne sloboštine, jer ako ih izgube, sebi bi malo koristili a drugima još manje, dočiin se zidovi opet mogu podići". Iste godine u decembru poslaše opet poslanstvo s nalogom, ako bi se spomenula stvar Radišićeva, da upute na to, da su i kralj Dabiša i knez Sanko, kad ih je prognao Tvrtko (II.), tražili zakloništa u Dubrovniku, i da su Dubrovčani, kad je Tvrtko došao pred Dubrovnik, njemu svaku čast iskazali, ali i bjegunce zaštitili. I sami „dobri« ban Tvrtko, otac ugarske kraljice Jelisave, tražio je i našao utočišta u Dubrovniku, sve dok mu ne dopustiše prilike da se povrati u svoju zemlju. To uporno podržavanje stare humanitarne ustanove može se samo slavno spominjati. Da su nazori, na kojima se je u srednjem vijeku osnivalo azilno pravo, bili jako rašireni po balkanskom poluostrvu, dokazuje okolnost, što su i u Srbiji bili zakonom ustanovljeni. Tamo je imao pravo zatočišta carski dvor i dvor patrijarkov, a u zakoniku Dušanovu nalazimo paragraf, koji ipso facto daje potpunu slobodu onom uzniku, kojemu bi pošlo za rukom da uteče iz tamnice i da se na carevu dvoru sakrije. 5. Megjunarodni pravni odnošaji. a)Sa Dubrovnikom. Bosna, odijeljena od mora dalmatinskim gradovima, osobito Dubrov¬nikom, bila je kopnena država i prepustila je dobrovoljno Dubrovčanima ne samo izvanjsku nego i unutrašnju trgovinu. Oni umješe isposlovati za se več za bana Kulina ugovorom od 29. augusta 1189. potpunu slobodu trgovanja u Bosni, pri čemu ban za tu povlasticu nije za se tražio nikakove otštete, „osim, što mu ko drago¬voljno pokloni« 2.). On obečaje dubrovačkim trgovcima slobodu, zaštitu i da će im „dati pomoći i savjeta kako sebi i koliko more. Po sebi se razumije, da se je samo tada mogao razviti življi saobraćaj, kad se je stranim trgovcima zajamčila pravna zaštita, te su se kasnije vazda trudila „vlastela44 dubrovačka, da sebi pismeno osjeguraju tu zaštitu. U svima povlasticama, što ih je Bosna davala Dubrovčanima, nalazimo na ustanove, koje se na to odnose, te su malo po malo dospjele do megjusobnoga, na reciprocitetu osnovanoga sudbenog postupka. Prvo, doduše još nejasno natucanje u tome pogledu nalazimo u povelji velikoga kneza humskog Andrije (12;34.—1240.), gdje se veli: A dalu a pravina da est’, a vaš človjek’, ki priđe u zemlju moju nevolov’, komu e iskana pravina i neispl’nena mu bude, da stane i da učini pravinu: aks li priđe tak človjek’, komu nije iskana pravina, da mu se ne uz’me ni t’n k’ kon’c’, doku poide svoe mjesto i tamo učini pravinu. Smisao te ponešto nejasno sastavljene ustanove jeste svakako, da se u Hercegovini može sudbeno postupati samo protiv onog Dubrovčana, koji je, prije nego što je onamo došao, stojao pod optužbom, dočim je onaj, protiv kojeg je podignuta optužba kad je ved boravio u Hercego¬vini, bio nepovrediv sve dok se kući ne povrati, gdje bi mu sudili. Pošto se je u saobraćaju sa Dubrovnikom često slučila parba izmegju Bosanaca i Dubrovčana, stalo je bilo Dubrovčanima do toga, da se sudbena nadležnost ugovorom ustanovi. Oni se pri tome držahu uvjeta, što su ga 1395. u pismu srpskoj kraljici Evgeniji i njenom sinu Stjepanu ukratko ovako precizovali: da nije zakon niti se pristoji, da se Latinin za Srbina otklinje ni Srbin za Latinina. U povelji, kojom kralj Ljudevit 1358. potvrgjuje dubrovačke povla¬stice, ovo je načelo još jasnije izrečeno, jer-se tamo veli: actor teneatur sequi forum rei nisi persone repeciantur in loco delicti vel contractm, tune alter alteri teneatur responđere cornm judice loci pređicti. Po tome je tužitelj imao birati sudca prema narodnosti okrivljenika, izuzevši slučaj, da je na činu zatečen, u kojem je slučaju imao saditi sudac dotičnoga mjesta. No u toj povelji kaže se baš izrično: da ova ustanova ne vrijedi za Dalmaciju, za zemlju Humsku, Bosnu i Zetu, pošto grad Dubrovnik ima posebne ugovore i običaje, koji su utanačeni privolom naroda onih zemalja. Kakove su naravi bili ti posebni ugovori sa Bosnom, doznajemo, do duše nepotpuno, iz čitavog niza listina, što su se do današnjeg dana sačuvale.Tako več ban Matija Ninoslav (1234.-1240.) opredjeljuje u povla¬stici, izdatoj Dubrovčanima: ako vjerue Sr’blin’ Vlaha, da se pri prjed’ knezem ako vjerue vlah’ Sr’blina, da se pri prjed’ banom. Još jače izbija ta uzajamnost u onoj povelji, kojom sklapa vječiti mir s Dubrovnikom, 22. marta 1240., i gdje se veli: i ako nek’to od’ moih’ k’meti ili od’ moih’ 1 ludie čine vi krivinu, da se pri pred’ mnov’, i ja da im’ sudu pravi sud’ i jako vi ja pravinje ne činu, to ja kriv ako vjeruje Serblin’ Vlaha, da sje pri pred’ knezem’ dubrov’č’kim’ i jako veruje Vlah’ Serblina, da se pri pred’ banom’ i inomu Vlahu i inom’ Serblinu da ne is’ma’. Istu odredbu, skoro istim riječima, nalazimo i u listini bana Matije Stjepana od marta 1429., samo se tamo u pogledu izvršenja osude veli još ovo: da ne nikjere iz’ma na inago Serblina ni na inago Vlaha liše na samoga is’ca. Opširnije su obrazložene ustanove o sudbenom postupka izmegju Bosne i Dubrovnika a ugovora mira, što ga je Dubrovčanima izdao ban Stjepan 23. oktobra 1332. Ovom se listinom potvrgjuje, kako se u njoj veli, samo već postojeći zakon, i pošto je u njoj opširnije opisan u Bosni rabljeni sudbeni postupak, vrijedno je da se odnosno mjesto opširnije opetuje. Ono glasi: gospodin’ ban’ Stepan’ utvr’di zakon’, ki je pr’vo bio megju Bosnom i Dubrov¬nikom’, da zna vsaki človek’, koi je zakon’ pr’vo bii’. 1. Ako ima Dubrovčanin’ koju pravdu na Bošnaninu, da ga pozove prjed’ gospodina bana ili prjed’ negova vladaoca; roka da mu ne bude odgovorjeti. 2. Ako Bošnanin’ zapši da nie duožan’, da mu nareče prjeisto samošestu, koje ljubo postavi ban’ rod’; 3. ako bude podoban’ od’ banova roda tko, da mu su porotnici od’ negova plemena, koga mu hotenje. 4. A toj da se zna, da ne može tehej pobegnuti, a veke ne može prjed’ nikoga mu na reki. 5. Ako li govori Bošnanin’ na Dubrovčanina, da ga pozove prjed’ Dubrovčani na poredu, ako zapši, da mu nareče prjeseki samošestu, 6. koi su u Bosni na svoju volju, a Du¬brovčanin’ da može pobe¬gnuti treh’; akole prjejem’, kojemu nareče Bošnan’, a ro¬ka takoge da ne bude Du¬brovčaninu, koji su u Bosni, da tomu porotnioi u Bosni, a koi u Zavr’šju a niem’ u Zavr’ši, timi u Zavr’ši ta¬ko e porotnici da su i Bošnani nuz Dubrovčani. 7. A kto Dubrovčanin’ ubije alli poseče u Bosni ili Bošnanin’ Dubrovčanina, tai pravda da je prjed’ gospo¬dinom’ banom’, a osud’ da grede banu na nih’; ako bu¬de svađa Bošnanina z Du-brovčaninom’ u Dubrovnici, da sudi knez’ dubrovački i sudje, a globa opkini. 8. Ako ima svađu Dubrovčanin’ s drugom’ svojem’ u Bosne, gospodin’ ban’ da ne ima pečali; ako li se pozovu prjed’ bana, da dade osud’ gospodinu banu, u što se osude. 9. Ako Bošnanin’ uhiti u Du¬brovčanina za kona, a on’ bude ukraden’ ilti uhušen’, a pravi Dubrovčanin’: ,,mo(j) je kon’ vlasti", volja: ga sam’ kupio, ne znam’ od’ koga, volja povije, od’ koga je kuplen’, volja prjeseže samošest’, čist’ duoga da bude. 10. I ako Bošnanin’ bude duoian’, a pobegne iz’ Bosne z duogom’, da mu nije viere ni ruke od’ gospodina bana. 11. I ako Bošnanin’ iz’me do¬bitak’ dubrovački na veru, i kniga bude u Dubrovnici. ako knez’ i sud je p ci¬glu, da je kniga prava, da je verovana, da plati Du¬brovčaninu i bez prjestavštine. 12. Ako li tat’ ili husar’ uzme Dubrovčaninu u banovu vla¬danju, tko se uvje4), da pla¬ti Dubrovčaninu bez’ pristavštine a gospodinu banu vsaki šest volova na svoju glavu. I da se vrate, ako rat’ bu¬de, česa Bog’ uliši, megju Bosnom’ z Dubrovnikom’, da da gospodin’ ban’ Stepan’ rok’ Dubrovčanom’ 6 miseca, da si pogju u Dubrov¬nik’ slobodno...3). Taj zakon sadržaje dvanaest sudbenih ustanova, tek u principu ozna¬čenih, koje su ali mogle zadovoljavati pravnim potrebama i nazorima onoga vremena, ali u pojedinim slučajevima te ustanove nijesu bile dovoljne, pa se je često dogagjalo, da se koja stranka morala uteči diplo¬matskim reklamacijama. Osobito u pograničnim kotarima često je dola¬zilo do prekršaja pravde, a krivci lako bi umjeli da se otmu njenim pošljedicama. U takovim slučajevima bi se republika obraćala na bana ili kralja bosanskog, tražeći da se vrši pravda. Evo primjera takove reklamacije, datirane 13. novembra 1407. Velič’stvo kraljev’stva ti more uznat', jer’ kraljev’stvu ti pisasmo, kako Vlasi kraljevstva ti Kikjuriki samosil’jem’ nastupahu na naš’ kotar’ i na našu zem¬lju s konmi i s’ dobitci i stanov’mi, i našjem’ ve¬like štete učiniše popašom’. I k tomu človjeka na¬šega ubiše na smr’t’ i mi kraljev’stvu ti mnogo umiljeno pisanije i molbu za to poslasmo. I velič’stvo kraljev’stva ti po tvojei milosti naam’ upisa, jer im’ ste upisali, da na na¬še ne nastupaju. I da se s’ onjemi ljud’mi našjemi za vraždu načine i plate . I mi da budemo rod’štinu od’ onoga ubjenoga poslat’ k’ nim’ .1 mi je poslasmo. I od’ toga ništor’ oni Vla¬si ne hotješe opraviti, a mi videv’ vaše rabote, koje vi su bile, nemogosmo vi za to pisat’; a s’di v e 1 i- kost’ kraljev’stva ti da zna, jer’ im’ ne bi zadovol’no u zlu, koje pr’vo učiniše i u neposluhu kraljev’stvu ti, s’d’ ošt’ slobodnije na- češe na naše nastupat’ i štetu činiti i k tomu jed¬noga od’ našjeh’ ljudi ra- niše Mnogo umiljeno mo¬limo kraljev’stvo ti, budi ti milost’ vašu zapovjed’ k’ nim’ i objetovan’je k nam’ s’vr’še i da na naše ne nastupaju da uzrok’ ne bude megju nimi hugjega. Opisani slučaj nije samo kao primjer diplomatske rekriminacije od interesa, nego i s toga, što otuda uvigjamo, da je i u srednjem vijeku bio običaj u naroda pregoniti stoku na tugje zemljište, da se na uštrb susjeda ishrani, što se je zvalo popaša, a dalje razabiremo, da se je u slučaju ubijstva tražila vražda od ,,rodštine“ ili svojte umorenoga. Kao primjer, da je mješoviti postupak, što je vrijedio izmegju Bosne i Dubrovnika, bio nedovoljan, navodim parnicu, što se je god. 1419. dogo¬dila u Drijevima na Neretvi. Dubrovčanin Lukša Matulinović držao je u zajednici sa Marojem Puljkovidem, Cvjetkom Gudelidem i čovjekom Pavla Radinovida carinu drijevsku pod zakup. Maroje i Ivanac, valjda da udese obračun o dohotku carine u svoju korist, dogju u lrndu Lukšinu i silom mu oduzmu knjige koje su sadržavale račune o dohotku carine. Pošto Lukša nije mogao tih knjiga dobiti, tužio je u Dubrovniku. Ovaj delegira sudce u Drijevima da riješe spor, ali niti Maroje niti Ivanac ne htjedoše priznati nadležnost ovoga po Dubrovniku posta¬vljenog suda tvrdedi, da u toj stvari može odlučiti jedino kralj. Samo je Cvjetko Gudelid bio sklon, da odgovara pred „dobrim ljudima“, odaslanim od Dubrovnika, davši izjavu, da de i on samo kralju odgovarati. Sudci ga opomenuše, neka promisli, da je njegov brat Dubrovčanin, ali on ostade kod svoje izjave. Ovo zadnje mjesto, po kojem se je kanilo izvesti pritisak na Cvjetka, postaje nam jasno tek iz jednog dubrovačkog pisma vojvodi Pavlu Jurje- vidu, gdje se ovome 4. septembra 1419. javlja: da je i Cvjetko Gudelid bio dubrovački gragjanin, no da je izagnan zbog nevaljanštine i izdajstva, đočim je njegov brat bio još dubrovački gragjanin. Taj se sud dakle, ako ne i izravno, prijeti preuzmom na bratu njegovu, premda se baš Dubrovčani toliko puta opirali u postupku preuzma u Bosni. Nejasno je u gornjem sudbenom zapisu, što o ovome Cvjetku iz rečenoga pisma doznajemo, da je ved 4. septembra mrtav bio, dok je onaj zapisnik, gdje je njegovo presiušanje sadržano, datirano 24. oktobra. To bi dokazalo, da se i sredovječni sudbeni postupak nije mogao brzinom pohvaliti. Pošto Osmanlije redom osvojiše razne pokrajine balkanskog poluostrva, umjeli su Dubrovčani, koji zadržaše trgovinu i nadalje u svojim rukama, da za sebe isposluju kod porte sudbeni postupak, koji se je osnivao na istim načelima. Po njemu je Dubrovčanin u slučaju parnice sa turskim podanikom imao da tuži kod kadije, ali u slučaju parnice izmegju samih Dubrovčana dopušteno je bilo i na turskom zemljištu da sami sebi sude. Prvi sultan, koji im je pismeno zajamčio te povlastice, bio je Murat II. (1442.); Bosna doduše još nije bila u njegovoj vlasti, več je samo prolazno osvojio bio rudnike i grad Srebrnički, no on je njihove povlastice izričito proširio i na Srebrnicu. Poslije njega potvrdiše te povlastice osvojitelji Bosne Mehmed II. i Selim I. (1517.) bez promjene smisla i jedino uz neke stilističko preinake i proširenja. U spomenutoj povelji Muratovoj veli se: i ošte im’ učini milost’ car’stvo mi, za sve duogove, koje imaju ili od’ no¬vo učine Dubrovčane u sr’pskoi zemli ali u Bugar’skoi ali u Sr’br’nice, ter’ im’ duožnik’ udri u bah"), da se zakune Dubrov’čanin’ sam’treti svoje družine, i da mu se toi plati. A koja gode bi pra bila megju Mu- slomanina i Dubrovčanina, da poidu prjed’ kadiju, ter’ kako je Božje povelenje, takoi da im’ se sudi. I ošte im’ učini milost’ car’stvo mi: koju gode bi pru imali Dubrov’čani me¬gju sobom’ za imanje ili za koju sagrehu, da oni toi megju sobom’ sude; ako li od’ nih’ koi uzište, da poide pred’ kadiju, da im’ kadija sudi. I ošte im’ go- spostvo mi posudi, da ne bude prjeuzam’ jednomu za drugoga, nu istac’, koi bude duožan’, da plati. Riječ (NAPOMENA: Tekst zapisa dostupan u PDF) premda se često nalazi u listinama, kao da ni Daničič nije razumio, jer je on i ne spominje u svom riječniku, a u ovoj listini nalazimo joj jasan tumač. Ako sravnimo sva mjesta, u kojima se ona spominje, to čemo dobiti za nju isto značenje, koje se i ovdje nalazi, to jest da se preuzmom mogao zvati neko na odgovornost za tugju krivicu. Isti smisao proizlazi iz listine Stjepana Tomaševiča od 23. novembra 1461. (M. 487.), gdje se kaže: de od sada napjeda ne bude nikadar veće u našem rusagu niednomu Dubrovčaninu ni slugam’ nih’ nijednoga prjeuzma ni za edno tugje prjedužie, nego da se naiđe po zakonu, tko bude dužan’, ima platiti, a da se pravomu ne može uzeti za krivoga ni edno imanie pravoga: Spomenuto mjesto Muratove povelje opetuje se istim poretkom riječi i a povelji sultana Melimeda (M. 525.), ali u povelji Selimovoj od god. 1517. (M. 551.) još je jasnije opisano: i pak za tožda človjeka radi Dobrovničanin človjek’ da se ne hvati: Osim dubrovačkih trgovaca bio je još jedan znamenit tugji elemenat u zemlji, naime Saski naseljenici, koji su radili po bosanskim rudnicima, naročito u Srebrnici i Olovu. Premda nemamo nikakovih pismenih poda¬taka o pravnim ustanovama, po kojima se je njima sudilo, sva je prilika, da je i njima bilo dozvoljeno posebno sudište, što su ga mogli sami birati i kojemu je naravno predsjedao knez ili vojvoda njihovoga kraja. To proizlazi ved iz toga, što su „purgari“ stekli posebno gragjansko pravo. U srpskim listinama nalazimo pobliža razjašnjenja o tome postupku, pa možemo držati, da su i u Bosni postojale slične ustanove, tim više, što je najvažniji bosanski rudnik, Srebrnica, neko vrijeme bio pod vlašdu srpskih despota. Ja s toga navodim samo jedno mjesto, koje je suglasno u poveljama despota Lazara i Vuka i Stelana i Gjorgja, te se njime uregjuje sudbeni postupak izmegju Sasa i Dubrovčana: Ako uzimaju koju pru Sasi Dubrovčani, takogerje da se sude kako i Sr’ble: polovina Sas’ sudii i polovina Dubrovčan’ . I da ne poziva Sr’bin’ Dubrovčanina na sud’ nikamo t’kmo prjed’ onezi sudie . Takogere i Sasin da se prje prjed’ onemizi sudijami . I da se ne muče prjed’ gospodstvo mi ni kelaliju . I ako koi Dubrovčanin’ kupi konja, ionogazi konja ako uhvati Sr’bin’ ili Sasin’ i reče: ukraden’ mi je ili gušen’, da se odkl’ne Dubrovčani kako nie svet’ca onomuzi konju ni guse ni tatbe, nu ga je kupil’; ako bude drago Sr’binu uzeti svoga konja ili Sasinu, što bude dal’ Dubrovčanin’ za onogazi konja, tozi da mu vratje, a konja ličnega da nee vol’n’ udr’žati. Sudbene odnošaje, koji su za srednjega vijeka postajali u megjusobnom odnošaju izmegju Bošnjaka i Dubrovčana, razjasnile nam i sud¬bene ustanove, koje su vrijedile u samom Dubrovniku, ako se parnica vodila izmegju Dubrovčana i Bošnjaka. Cijelo sudstvo dubrovačko osniva se u srednjem vijeku na stanovitim naredbama velikog i malog vijeda, a prvi, koji je sabrao te naredbe u jednu knjigu, bijaše dubrovački knez Marko Griustiniani, koji ih je u g-od. 1272. složio u jednu knjigu, nazvanu statut. Taj se statut popunjavao, a nama je na očima u taj čas kasniji propis, koji sadržaje dopunke i naredbe, izdane do druge polovine XIV.' vijeka. U tom statutu imade i nekih ustanova, koje se odnose na sudbeni postupak u parnicama, što je Dubrovčani vogjahu sa susjednim Slovje- nima, navlastito sa Humljanima ili žiteljima današnje Hercegovine, sa Bošnja¬cima, sa rašlđm i zetskim ljudima. U tim ustanovama primjetidemo ravnopravnost izmegju Dubrovčana i njihovih susjeda. Pošto ćemo u njima nadi dosta zanimljivosti, iznosim ovdje najvažnije a uza njih i prijevod, u koliko mi je bilo mogude naš jezik prilagoditi kurijalnom stilu tih sredovječnih naredaba. U knjizi III. tih statuta ističu se ove utanove, koje de nas pobliže zanimati. 0 onima, koji se zovu na stanik. Pogl. XX. (Knj. III.) Dubrovčanin, koji bi tražio po staničkoj ustanovi razlog od koga stranca, može ako hoće slati na stanik svog zastupnika, koji će za nj pitati i raditi sve Sto bi on činio da je tamo prisutan, ako bi se to uredno učinilo sa znanjem g. kneza. O strancu, koji štogod prima od Dubrov¬čana te se zato poziva. Pogl. XXI. Stranac, koji se nalazi u Dubrovniku, primajući od imetka kojeg Dubrovčana, ako prije nego što ode iz Dubrovnika bude radi tog imetka pozvan od Dubrovčana na sud, dužan je da dade razlog pred g. knezom i njegovim sudom, imajući odgodu od tri dana i ne više, ako bi to sam stranac zaiskao. O strancu, koji ima list (obveznicu) od Dubrovčanina. Pogl. XXII. Ako bi stranac pozvao kojeg Dubrov¬čanina na sud radi kojeg duga, te bi obvez¬nicu ili obveznice pokazao bilo sa kamatama ili bez kamata, a protiv istom Dubrovčaninu ili njegovom imetku iznesu se starije obvez¬nice, to jest izdane prije obveznice ili obvez¬nica rečenog stranca, hoćemo da obveznica ili obveznice, koje su prije izdane, budu prije osugjene i raspravljene i da se drže tvrdima, a dobro onog Dubrovčana mora se onom doznačiti, koji pokaže prije načinjene obveznice, ako ne bi koji kome polazećem na put pozajmio novac ili mu na vjeru dao robu svoju, onda valja onome na prvom putu iz nepokretnog imetka zado¬voljiti, ako bi se iznijelo i obveznica prije načinjenih; ako bi bilo više ovakovih vje¬rovnika prvog putovanja, da se plati po raz¬mjeru svakome, a ni jedan da ne može dobiti više od drugoga. O običajima izmegju Dubrovčana i ljudi kneževine humske. Pogl. LI. I ako bi nastala kaka nesloga ili dug ili kaki zločini izmegju dubrovačkih ljudi i ljudi humskih iz kneževine, a knez dubro¬vački s općinom dubrovačkom htjeli hi da se zato odredi rok na stanik, valja znati, da obje stranke treba da budu na ustanov¬ljenom mjestu kod Sv. Stjepana u Zatonu i tamo da se sastanu u javni stanik. I moraju izabrati toliko sudaca s jedne koliko i s druge strane, koji valja da se zakunu sv. evangjelima božjim, da će sva pitanja i parbe, što bi se ondje vodile, suditi dobrom vjerom i bez prijevare po starom običaju. A g. knez dubrovački dužan je i mora narediti da svi Dubrovčani, koji bi se u ono vrijeme našli u gradu a pozvani su od Slovjena na stanik, dogju na odgovornost na onaj stanik ili da moraju koga slati na onaj stanik, da mjesto njih odgovara. I knez humski na isti način dužan je da čini, da svi humski ljudi, koji bi bili zvani na stanik, dogju na onaj stanik na odgovornost ili da moraju slati zamjenika. I ako bi oni sudci dosudili kojemu knezu, da se zakune on ili sin mu ili sinovi, neka mu je dozvoljeno onome, koji je odsugjen, da se jedan od njegovih plemića zanj za¬kune, a onaj kad se zaklinje mora da stoji kraj onoga, za kog se kune, uz bok njegov i mora uhom da sluša. I ako bi humski knez imao da se za sebe pre protiv kneza i općine dubrovačke ili protiv koga iz Dubrovnika, treba da ta parnica bude prva, koja će se raspravljati tamo, a ako knez humski za sebe nema da se pre protiv kneza dubrovačkog i opčine ili protiv koga iz Dubrovnika, a knez i općina dubrovačka imaju da se pru protiv kneza ili kojega iz Iluma, ima ova rasprava da bude prva, koja će se raspravljati. I neka bude prva rasprava kneza humskog, a draga mora da je općine dubrovačke. I ako knez i općina dubrovačka i knez humski za sebe ne bi imali parbe, moraju ostali ljudi, koji bi ond je bili da raspravu vode. stavljati kocku, koja stranka će prije imati da za- počme parbati, i ona stranka, koja bi kockom pobijedila, mora najprije da raspravlja a druga stranka na drugom mjestu, i tako se sve parbe svršavaju do kraja, jednoj stranci prva rasprava, drugoj druga rasprava. I onaj čovjek, koji bi svoju parnicu po osudi onili objestranih sudaca izgubio, gospo¬dar mu mora bez odvlake dati zadovolj¬štinu onome, koji bi pobijedio u parbi, ako se sami ne bi megjusobno nagodili. A ako se ne bi naredio stanik pod ve¬drim nebom a Humljanin bi došao da traži pravo protiv Dubrovčanina pred dubrovač¬kim sudom, ako mu Dubrovčanin ushtjedne odgovarati i dati razlog pred dubrovačkim sudom na ustanovljenom mjestu i u usta¬novljeno doba, kako je to odregjeno pred sudom, valja da se na onom mjestu nagju obje stranke: dubrovačka stranka s dubro- vačkimi sudci, koje bi htjela dovesti, a slo- vjenska stranka sa slovjenskimi sudci, koje bi htjela dovesti, i da bude toliko sudaca s jedne koliko i s druge strane. A koja god od onih stranaka ne bi došla na ustanovljeni rok bez zaprjeke božje i gospodstva zemlje, neka je kriva i gubi parbu. I ako se Slovjen ne bi složio s Dubrovčanom prod dubrovačkim sudom, treba da Dubrovčanin pred g. knezom i dubrovač¬kim sudom naredi stalan rok, kada će sa Slovjenom izići na stanik. I na taj dan mora Dubrovčanin po svojoj volji izabrati sudce od jednoga gornjih, a Slovjenin ima da čini na isti način, a ti sudci moraju bez zakletve da sude parnicu ili parnice, koje bi se ondje vodile. I ako bi koji Slovjen došao u Dubrovnik a Dubrovčanin bi ga zatekao radi kakvog duga ili zločina, da je slobodan Dubrov¬čanin voditi Slovjena pred g. kneza i pred njegov sud i ako bi onaj Slovjen svojevoljno htio da Dubrovčaninu daje razlog, g. knez sa svojom kurijom mora mu dati razlog, a ako ne bi htio i ako bi iskao stanik, slobodne su obje stranke, da odrede po svojoj volji stanik po rečenom načinu i redu. I ako bi se Dubrovčanin sa Slovjenom na taj način složio radi stanika, ili inače, prije nego bi ga odveo pred g. kneza, može to dobro činiti i biti će mu stalno. I ako bi koji Dubrovčanin došao pred g. kneza te bi iskao od njega list i htio poći knezu humskom s tim listom da traži razlog od kojega Slovjena humskog, mora mu g. knez načiniti svoj list i Dubrovča¬nin mora s njegovim listom da ide knezu humskom, a onaj Slovjen, koji treba da čini Dubrovčanu razlog pred knezom humskim, mora da se pre i da daje razlog Dubrov¬čaninu, a osuda, što je dadne knez humski, biti će tvrda. A koja god stranka ne bi došla na u re¬čeni stanik a zvana je, osim ako ima prave zaprjeke i jasno dokazane, to jest božje zaprjeke i zabrane; zemlje gospodara, a njoj sude, izgubiće parnicu te će biti kriva. A ako se dosudi Dubrovčanu na staniku da se zakune, ne može Slovjen reći Dubrov¬čanu: hoću da se taj ili onaj kune s tobom, već Dubrovčanin mora da se kune s onim svojim bližnjaeima, koje mogne dobaviti. I takogjer ako bi koji Dubrovčanin imao da traži razlog protiv kojega Slovjena a odrediše javni stanik, a Dubrovčanin onaj neće da đogje na taj stanik da brani svoju parnicu, ne će mu to prejudicirati njegovom pravu i može mu dobro ostati, a ako bi onaj Slovjen u buduće došao u Dubrovnik, ne može mu Dubrovčanin braniti dubro¬vačko tlo ili ga činiti taocem ili ga oglo- biti radi svoje parnice, dok ne svrši svoju raspravu razložnom i zakonitom osudom za to, što nije htio ići da je svrši na staniku. O običajima izmegju Dubrovčana i bosanskih ljudi. Pogl. LII. I ako bi koji Dubrovčanin imao da traži osudu protiv vojvode (bana) bosanskog ili protiv kojega oci bosanskih ljudi, mora onaj Dubrovčanin da sa pismom g. kneza dubro¬vačkog ide vojvodi (banu) bosanskom da traži svoj razlog i osuda, koja se ondje dadne, da je stalna. I istim načinom čini vojvoda bosanski svojim ljudima, koji imaju da traže razlog protiv Dubrovčana i neka dogju u Dubrovnik s pismom svoga vojvode pred g. kneza i osuda, koja se dadne, da je tvrda. O običajima izmegju Dubrovčana i gospode Slovjenske. Pogl. LVI. Koji god bi Dubrovčanin imao koju obvezu sa kraljem raškim u zemlji raškoj, sa banom bosanskim u zemlji bosanskoj, ili s knezom zetskim u zemlji zetskoj i ona obveza može se dokazati pravom polag starog običaja, treba Dubrovčanin da ide onome gospodstvu da izmiri i popuni onu obvezu, koju ima za svoga života. I ako bi Dubrovčanin umro prije nego je pozvan na odgovornost, valja znati, da mu supruga ili baštinici ili posjednici njegovog imetka moraju u gradu Dubrovniku dati razlog. I ako Dubrovčanin ne bi htio odgovarati idati razlog pred sudom dubrovačkim te bi zahtijevao stanik po starom običaju, moraju obje stranke pred g. knezom dubrovačkim po svojoj volji odrediti stanik. I ako supruga ili baštinica onog mrtvaca ili oni, koji štogod od njegovog imetka posjeduju, ne bi imali štogod od imetka umrloga ili bi se htjeli odreći njegovog posjeda, nijesu držani i ne moraju davati razloga po starom običaju. O običajima izmegju Dubrovčana i Slovjena. Pogl. LVII. I ako bi koji Dubrovčanin protiv kojeg Slovjena ili Slovjen protiv Dubrovčana imao da traži pravo, a Dubrovčanin bi rekao Slovjenu ili Slovjen Dubrovčaninu: hoću da ti odgovorim na cjelokupnom staniku a ne na posebnom, a javni stanik se po vladi ne bi odredio, valja znati, da nikoja od onib stranaka ne smije i ne može zahtije¬vati cjelokupni stanik, nego da obje stranke ustanove mali stanik u stanovitom roku i na tom staniku imaju riješiti svoja pitanja po starome običaju. O odvjetnicima za Slovjene. Pogl. LXIII. Naregjujomo. da ni jedan Dubrovčanin 11c smije nikojemu Slovjenu ni Slovjenki ni na velikom ni malom sudu u Dubrovniku kao što ni pred stanikom da odvjetnikuje; i ako bi tko činio protiv tome, da plati u ime globe općini dubrovačkoj jedan perper, a riječ njegova da se uzme za ništa u onoj parnici. b)Sa Mlecima. O trgovačkim sudbenim odnosima Mletačke i Bosne nalazimo jasnih razjašnjenja u povelji kralja Tvrtka od 23. augusta 1385., kojom potvrgjuje mletačku povlasticu. Ova povlastica se odnosi svakako samo na Kotor, jer se mletačka sfera interesa odavle na jug pružala, dok su Dubrovčani za se monopolizovali poglavito trgovinu u unutrašnjosti Bosne i Srbije. U toj se listini kaže: I tem tpiud si aliguis civis nostre civitatis Cathari vel qimcumque Jidelis noster teneretur alicui Veneto debitum cujuscumque conditionis contracto, quod regimine dicte nostre civitatis vel alii subditi nostri, quibus ratio pertinebit, teneantur eidem omnimodam satisfactionem adhibere, videlieet quod predicti debitores realiter et personaliter constringantur carceribus, mobilia ipsorum et immobilia vendantur ad solvendvm debitum, et de carcere non dimittantur usque quo non sit integra satisfactio. Et e eonverso, si aliquis Venetus vel subditm ducalis dominu, dare tenerentur alicui Catharensi vel Jideli nostro debitum quocumque modo contractum, quod defeat. ipsum čitave ad presentiam consums I'enetorum, moranti in predicta nostra civitate, et quod predictus consul Venetorum teneatur omnimodam et plenam satisfactionem super predictos debitores adhibere, videlieet tpiod prefati debitores, realiter et personaliter carceribus constringantur, mobilia ipsorum et immobilia vendantur ad solvendum debitum et de carcere non dimittantur, usque non fit Integra satisfactio dehitori. Si vero prefatus consul in predicta nostra civitate tune temporis non reperiretur, extunc eligetur unum Venetum, cdium vero Catharense, vel quisr cumque noster fidelis, et kii duo inter ipsos judicent de dičio et de facto. Si autem Uli duo ipsos concordare non poterunt- infra octo dies, tune adhibeant šibi alios cluos, quod Uli quatuor inter ipsos judicent, et usqtie ad VIII dies vel terminum par ipsos depiđatum, per majorem parteru de predictis quatuor plenissima satisfactio adhibeaturг). Otuda razabiremo, da je kralj Tvrtko priznavao već u XIV. stoljeću konzularno sudstvo i da se nadležnost sudbena ravna po narodnosti tuženog. Osuda pako glasila je u Kotoru pri takovim vjerovničkim tužbama: na zatvor dužnika i na zapljenu i prodaju njegovih pokretnina i nepo- kretnina do potpunog pokrića duga. 6.Ratno pravo. Zanimljiv dokumenat bosanskog pravosugja u srednjem vijeku jeste listina kralja Tvrtka Tvrtkovića, izdata u Bijelim Selištima na Trstivnici dne 24. juna 1405., kojom on sa Dubrovčanima, koji su takogjer sudje¬lovali u bosanskom gragjanskom ratu, sklapa mir i ustanovljuje sud za sve možda još neporavnane sporove. Rečeno mjesto glasi: a i ja gospodin’ kral’ uči¬ni h’ z gospodinom’ her’cegom i po svitu s vlasteli bosan’cimi i više togai, da e vidimo vsakomju, t’ko go¬di e Boš’nanin’ ali kral’stva bosan’skoga prjed’ rati t i l’ dl’šan” komu godi Dubrov’čaninu vola poklad’ imal’ od’ Dubrov’ćanina vola na viri mju uzeto na gosposkoi, moge Dubrov’čanin’ tozi istinom’ pokaza¬ti, da se ima Dubrov’ćaninu vratiti i platiti, i vsakoe ubistvo človiče, kr’- vi prolit’je, koe su u ovui nepravednu rat’ učinena, i vsakoe rane i ub’en’ja i zle rječi i hotin’ja zla, koje sju bila meju bosan’cimi lud’- mi i dubrov’čcimi, oboi ob’lubismo, ere gospodin’ her’ceg’ tozi meju nami na¬pravi, i ednosr’dno prosti- smo i blagoslovismo . I ta¬ko zi pravimo i povelivamo, da nitko ne usmože ni smiti bude uspomenuti ni is- kati kr’vi ni (i)ne osvete ni vražde ni u edno vrime do koli stoi svit’. Tko li se obrite se potvoriv da e gospostvu mi ne- viran’ i da se raspe. A što e uzel’ voevoda San’dal’ i knez’ Pa val’ Radi- nović’ vola ini Boš’nanin’ lubo kral’stva bosan’skoga komu godi Dubrovčaninu dobit’k’, vola ine rječi u s’ju rat’, tomu uzet’ju da e sud’ja knez УГкас’ H ra¬ni ć’ i š nim’ vlastelin’ drugi bcsan’ski, koga š nim’ kral’stvo mi pošle i k nim’ iš nim i zaed’no da bu¬du sud’e vlastelina dubrov’čka, koje op’ćina dubrov’čka pošle . A tomui budi ovim’ sud’jam’ s ta¬nak’ u Konavlah’ ali u Trebinu ali u Popovu, od’ ovih’ treh’ mjest’ edno, g’di bu¬de hotin’e kneza Vl’k’ca Hranića. A što bude otlučeno i poznano po ovih’ četirjeh’ sud’jeah’ ili po većem’ djelu ot’ eetireh’ sud’ja rečenih’, da e krivo uzeto i ne po prav’di lu¬dem’ dubro v’čcim, da se ima platiti i vratiti. I što godi budu otlučiti rečeni sud’e svr’hu togai uzet’ja, da e tvr’do i sta¬novito i da nitkor’ togai ne more potvoriti. A tomui stan’ku u rečenom’ mjestu budi rok’ šest’ mje¬sec’ ot’ danas’ na prida. Ako li knez’ Vuk’c’ i drugi vlastelin’ bosan’ski reče¬ni sud’e ne došli na ovom’zi roku za koju godi potrjebu kral’stva bosan’skoga, ali ona 2 vlastelina dubrov’č’ka ne došla za niku potrjebu dubrov’čku, da imaju doiti ovi rečeni sud’e naibr’že što mogu na reče¬nom’ mjestu tui prav’du po¬znati.