Minule tri godine opet su obogatile spisak potkornjaka Bosne i Hercegovine za daljnjih 10 novih vrsta: Dendroctonus micans Kugl. Carphoborus pini Eichh. Xylechinus pilosus Ratzb. Crypturgus numidicus Ferrari. Cryphalus saltuarius Weise (= asperatus Ratzb.). Tomicus vorontzowi Jacobson. Tomicus spinidens Reitt. Tomicus mannsfeldi Wachtl. Pityophthorus henscheli Seitner. Pityogenes pilidens Reitt. Tako je do danas poskocio broj na 74 vrste, ali im niz nije ni iz daleka iscrpljen. Samo je pitanje vremena, te ce se nekoje sjegurno u ovim zemljama živece vrste dokazati ulovljenim primjercima. Cesto puki slucaj dovede do otkrica vrste, cesto se pak valja oko toga potruditi. Tako mi tu nedavno donese prijatelj kustos Rajzer (Reiser) sa svog ornitološkog putovanje iz Srbije medu obicnim vrstama potkornjaka jedan eksemplar Hylastes linearis-a, ulovljen u šumama bijelog i crnog bora višegradskog kotara, što granice sa Srbijom, dokaz, da ga ima i na bosanskom tlu. 1. Xylastes palliatus Gyll. Kad prelazpm na opis materinih prohoda toga u nas medu najpoznatnje vrste spadajuceg likara, cinim to da pokažem, kako se njegove zalege za jaja od pravila odalecuju, na što je vec Nerdlinger (Nordlinger) upozorio. Njegovi materini prohodi poznati su kao kratki, 4—5½ cm dugi, manje više pravni uzdužni prohodi zdepnjastog oblika i s koljenom (Ajhhof — Eichhoff), što je osobitost veceg broja Hylastes-rsta; rubovi prohoda su nepravilnog pravca, tako da su prohodi mjestimice utegnuti, mjestimice nabubreno prošireni, te izgledaju kao debelo crijevo. Ajhhof (Eichhoff) misli, da kukac one proširujuce zatone nacini, tek pošto je odložio jaja u jamice s obiju strana. Ovo je opce mišljenje, koje se ne osvrce na navod Nerdlingerov: da je jednom u prohodima H. palliatus-a našao u „grupama" nanešena jaja. Po mojim mnogobrojnnm opažanjnma spada H. palliatus u skupinu onih kornjaša, koji na dvojak nacin, cesto u jednom te istom materinom prohodu, po postranim rubovima odlažu jaja u oba nacina: 1. Za svako se jaje priredi separatna jamica; licinke, svaka za se, izgrizu cesto izvijugan prohod, tako da presijeca susjedne prohode. 2. Kotica izglode one zatone kao zajednicku jamu za jaja, u koju odloži do pet komada jaja u redu jedno do drugog, pa onda zacepi jamu sa strane prohoda prugom crvotocine. Taj nacin odlaganja razlikuje se time od nacina laricis-ova, a djelomice i autographus-ova, kojn odlažu jaja bez reda u grupama u proširenom materinom prohodu. Samo sam iznimno našao iza reda jaja jedno ili dva jajeta u jednom nešto prostranijem zatonu. Ovi redovi su paralelnog smjera sa materinim prohodom i vazda su plosnatiji, to jest materin prohod ostavlja u bjelici i u kori dublju brazdu. Na taj nacin dobivaju materini prohodi oblik „crijeva". Licinke, što su se iz jaja u zajednickim jamama za jaja razvile, grizu zbog toga, što su gusto jedna do druge, isprvice tako sublizu, da se prohodi licinaka kao takovi ne dadu raspoznati, te ih valja smatrati familijarnim prohodom pod korom. Ovo razjašnjuje i cinjenicu, da je okolica materinog prohoda cesto jako podrovana. Ako pojedine licinke imaju dovoljno prostora, to one svaka za se grizu, ali u oba slucaja uvijek u liku i u kori, pa i u granju listate kore bijelog bora. Zgulimo li koru takovih, palliatus-ovim leglom posutih grana, to nam se ukažu na bjelici samo slabo markirani uzdužni prohodi i elipticne, duboko izglodane kukuljicne zipke, koje nijesu bez slicnosti sa onima malih Pissodes-vrsta. Osim po omorici i bijelom boru naci ga je i po smrcu, kako sam mogao ustanoviti ove godine. 2. Carphoborus pini Eichh. Ova vrsta, što ju je opisao Ajhhof po dvama primjercima iz južne Francuske, pripada po dosadanjim opažanjima jugu, gdje u društvu sa C. minimus-om, koji mu je dosta srodan, zajednicki obitava po južnim vrstama bora. Razlikovanje obih vrsta vrlo je lako na osnovu Ajhhofovog opisa, docim mi nije pošlo za rukom da razlucim njihove materine prohode, kao što sam vec naveo u svome prvome prinosu. Naime „prvi i sedmi se je razmak (ne kao u minimus-a prvi i treci) najjace izvisio, i oba se spajaju na izbocenom obrubu". Treci i peti razmak takoder su, ali slabije ispupceni, docim prama onima zaostaju drugi, cetvrti i šesti razmak. Dok sam ga mogao konstatovati na Pinus halepensis-y na Lokrumu pred Dubrovnikom 1893. naknadno sam izrezao još jednu koticu iz jedne grane P. halepensis-a sa otoka Melede, posute P. lipperti-em, što mi ju je svojevremeno ustupio šumarski savjetnik prof. Henšel (Henschel). Danas mogu navesti C. pini-a kao pripadnika faune potkornjaka ovih zemalja. I ovaj put sam izrezao tek mrtve eksemplare obih vrsta iz komada grane Pinus leucodermis-a, ko palac debele, koje sam donio 17. jula 1897. sa planine Preslice, nedaleko Ivan-sedla u Hercegovini. Odredivanje vremena lijetanja i trajanja generacije prepustio sam kasnijem istraživanju. 3. Carphoborus perrisi Chap. K pobližoj karakterizaciji po meni vec opisannh zvjezdastih prohoda toga kukca, od kojeg sam naknadno dobio obilna materijala, valja napomenuti: Duboko u bjelici položene zvjezdaste prohode, koji su u pravilu od cetiri, kadšto i od pet i šest rukava a ishode iz velike kotionice, ciji su 2 do 4 cm dugi i 1 do 13 cm široki, zdepnjasti traci jako kosa ili poprecna smjera, te slice onima D. vorontzowi-a. Velike zalege za jaja izglodane su gusto jedna kraj druge na obje strane i duboko u bjelici. Prohodi licinaka su odmah s pocetka vrlo tiroki, nemalo pravni, te su pri jakoj brazdatosti bjelike uzdužnog smjera. Pri njihovim krajevima vrlo lijepo se isticu iz bjelike dugo-elipticne zipke. 4. Dendroctonus micans Kugl. Do danas moram velikog omorikovog likara ubrajati medu najrjede vrste u zemlji, jer usprkos najpomnnjeg traženja toga kukca, što se lako odaje, mogao sam ga tek u prošloj godini pronaci i to u jednoj cesti šumskog kotara Vucije luke, po kojoj svake godine prilikom dackih ekskurzija savjesno ispitujem u pravcu šumske štete. Sjeverna strana, na kojoj sam otkrio