III. Grobište sojenicara. Vec kod pokušajnog kopanja godine 1900. u Gornjem Polju naišlo se na pojedine raštrkane grobove te se ovom prigodom sabraše neki nalazi, iz kojih se moglo zakljucivati, da ovdje imamo posla sa grobljem sojenicara. Ovaj zakljucak cinio se tim opravdaniji, što je megju lim nalazima, a osobito u pogledu oblika posugja, bilo zacudne slicnosti sa posugjem, što se našlo u sojenici; sve to potvrdilo se kopanjima, što su se poslije toga preduzela. Prilikom pokušajnog kopanja godine 1900. radilo se samo o malenoj površini, 54 m2, a nahogjaje opisao sam u mojem prvom izvještaju. Groblje leži kakovih 600 m zapadno od Gradine, a po prilici 200 m daleko od savske obale. S jedne strane ga opasalo mocvarno tlo savske obale a s druge plitki široki gjol, koji je nekad bio koritom potoka ili jaruge, ali se vremenom zaglibio i zamuljio te promijenio svoj tok, cim se je nekadanje korito jaruge pretvorilo vremenom u gjol. Izmegju obih ovih mocvara izdiže se 30 m široka, dugoljasta pruga zemlje te se proteže, vazda paralelno spram savske obale, sve do sela Gornje Doline. Ta izvišena pruga zemlje nešto je slicna opalom bedemu, i na prvi pogled izgleda da potice od ljudske ruke, no bice da je postala prirodnim nacinom, jer su s jedne strane pomenuti potok, s druge Sava, za vrijeme poplava na tomu mjestu slagali svoj talog i tako stvorili prirodni bedem. Ova je izvisina po današnje žiteljstvo od osobite važnosti s toga, što je suha i onda, kada izokolne usjeve sasvim prikrije voda. Možda je to bio uzrok, da su ju sojenicari izabrali za grobište. Narod naziva tu prugu Gredom, svakako zbog njena dugoljasta oblika, a narocito s toga, što ona kao most spaja sela Donju i Gornju Dolinu, koja leže 1 km razdaleko. „Gredu“ obragjuje nekolicina žitelja; ja cu joj ime pridržati, a pojedine cu parcele razlikovati imenom njihovih posjednika. Raskopavajuci tu gr-edu nije bilo moguce proslijediti posao pravilnim nizom, jer su neke cesti bile zasagjene pa se moglo samo raditi na onima, koje su bile neobragjene. Prilikom ovih istraživanja ucinjena su ova opca opažanja: mrtvaci odnosno žare ležale su kadšto sasvim plitko, kadšto u prilicnoj dubini (do 1 m). Plitka grobišta su vecinom oštecena oranjem: cijeli kosturi sa dodacima pomaknuti su iz svoga prvotnoga položaja ili su sasvim razneseni, a žare su ili posve ili djelomice razorene. Tako su se; raznijeli na sve strane fragmenti ovecih predmeta ili pojedini dijelovi nakita; našlo ih se cesto na samoj površini, i to citave zbirke. Te nalaske, koje je plug po njivama raznio, spomenucu u izvješcu na po se kao „razbacane nahogjaje“. Struktura tla sastoji se u glavnom od naplavljena materijala, no cestim prekopavanjem i preoravanjcm izgubila je svoju jednolicnost, tako da se i u dubljim slojevima nailazi na primjere od malenih ulomaka posugja, ugljena i slicnoga. Cesto i mnogo se nalazi u toj zemlji pecenih zemljanih gruda, a dosta puta baš u velikoj množini i jako debelih. Te grude poticu od garišta, na kojima su spaljivali mrtvace. Na Šokicevoj Gredi odgrnusmo jedno citavo takvo garište, koje se sasvim dobro ocuvalo. Bila je to okrugla kotlolika jama promjera 1•80m, ravna dna i slabo položenih strana. Dno i stijene jako su crveno peceni, a sloj ilovace, koji se uslijed žari ispekao, debeo je 10—12 cm. Pošto jamu pomnjivo ocistismo, ne nagjosmo u njoj ni pepela ni ugljena, a tragove pepela bilo je tek u pukotinama. I po ostalim garištima, u koliko ih otkopasmo, ne naigjosmo na ostatke pržotine; bice da je u tih sojenicara zahtijevao obicaj, da se ta garišta, pošto bi na njim spalili mrtvaca, pomno ociste i pometu. Nacin sahranjivanja mrtvaca na ovim gredama bio je razlicit. Neke bi ukop; citave i na po se, druge bi neredno strpali u skupne jame, te bi ove napunili truplima. Druge bi opet spalili na lomaci, a pepeo i paljevinu bi sahranili ili u žare ili pako u posebnu jamu, koju bi zasuli zemljom. Skeletni grobovi reprezentiraju stariji nacin pogreba. Ali se i ovdje kao i na Glasincu primjetilo, da su skeletni grobovi najviše ženski. Položaj tih kostura ne veže se na stanoviti pravac, te nijesu poredani pravilnim redom, vec jedni licem na istok, drugi na zapad ili na koju drugu stranu. Gdje kosturi ne bijahu preplitko ukopani, pa ih plug nije mogao taknuti, mogao se u najmanje tancine opredijeliti položaj pojedinih mrtvackih dodataka. Slika 3. predocuje nam raspored jedne grobnice, iskopane u Šokicevoj bašci u G. Dolini, koja je; nagjena sasvim neoštecena, pa je u tom stanju i prenešena u zemaljski muzej, a da ni jedan komad nije pomaknut iz svog prvotnog položaja. Prikazuje nam jedan od najkarakteristicnijih ženskih grobova, snabdjeven prilicno obilnim nakitom. Na celu kostura leži mala naocarasta spirala od broncane žice, koja je svakako bila pricvršcena ili uz kakovu kapu ili se je njome pricvršcivala marama na glavi. Na obim šljepocicama bila su po cetiri šljepocna koluta od broncane žice a krajevi prelažahu jedan preko drugoga; i oni su bili pricvršceni ili uz kapu ili maramu. Oko vrata ovila se velika broncana ogrlica (torquis) i red jantarovog dugoljasto splostenog zrnja, dok je nakit na prsima sastojao od ništa manje vec sedam fibula. Gore u sredini grudne kosti bijaše malena cunolika fibula od bronca s dugackom nožicom, niže nje velika okrugla plosnata fibula, uriješena pupcastim izbocinama, a na lijevoj strani prsiju drugih pet fibula, pricvršcenih okomito jedna nad drugom. Ruke položene unakrst preko krila nakicene su širokim narukvicama od plosnate, spiralno uvijene broncane žice, te po jednom drugom debelom broncanom narukvicom suženih krajeva, koji prelaze jedan preko drugog. Kao pojas služila je uzica, kolik prst debela, sva osukana od uske broncane prutice. Cini se da se taj pojas, kad su mrtvo tijelo polagali u grob odriješio te mu jedan kraj visi niz desni kuk, dok drugi kraj djelomicno opasuje bokove. Mrtvacu su dodali uz lijevu nadlakticu malen željezni nož a do koljena plosnatu zdjelicu od ilovace sa probušenim nastavkom na donjoj str