Kako su godine 1901. arheološka iskapanja bila stegnuta na najnužniju mjeru bilo je zemaljskom muzeju moguce da se opet baci na sisitematsku inventarizaciju antiknik spomenika, što se nahode iznad površine u raznijem krajevima Bosne i Hercegovine.(U pdf formatu slijedi slika 1.) Ko jedan rezultat ovog djelovanja iznosimo ovdje spisak rimskih naseobina u konjickom kotaru, cije središte, varoš Konjic, iznosimo u slici 1. Ovaj kotar svakako je najljepši dio Hercegovine. Uz Neretvu i njezine pritocice Rakitnicu, Trešanicu Neretvicu, Ramu, Doljanku. Bjelu i Idbar proticu kotarsko podrucje mnoge rjecice i potoci. Bogatstvo u vodama tekucicama i šumama cine u svezi sa blagom klimom, da je konjicki kotar vrlo plodan.(U pdf formatu slijedi slika 2.) Narocito se istice obiljem vocaka onaj njegov kraj, koji se uz desnu obalu Neretve povlaci od Lisicica i Ostrošca do preko Podhuma i Seonice, a mnogijem rodnim vinogradima kraj uz lijevu obalu spomenutc rijeke. (Isporedi kartu slika 2.) Ali i ostala podrucja, koja spram svoje nadmorske visine nijesu osobito prikladna za poljoprivredu, kao primjerice Visocica planina i brdovita visoravan Radobolja, pripomažu u izdašnoj mjeri k blagostanju tamošnjih stanovnika time, što tu ima debelih pašnijaka, dakle svih uslova za napredno stocarstvo. Na Visocicu planinu dogoni se svakog ljeta oko 50.000 krupne i sitne stoke, narocito iz siromašnih u pašama i livadama kotara Mostar, Nevesinje i Ljubuški. K tomu dolazi još i vrlo zgodni položaj kotara za trgovacki promet; po svojim putevima uz Neretvu do Konjica i prelazom preko Ivan-planine on je upravo prolazno podrucje za saobracaj od Jadranskog mora u središnju Bosnu. Kako se ovuda cesto nagjoše drahme trgovackih središta Dyrrhachium i Apollonia, jasno je da je ovaj put kroz konjicki kotar upotrebljavan vec u doba prije Rimljana. Od ove ceste odvajao se jedan put uz rijeku Ramu pravcem k Vrbasu i u sjevernu Bosnu. Bice da je još jedna cesta. valjda sa zacetkom u dolini Neretve, spajala visoko položene tacke Bjelemic i Umoljane. Vec za imperatora Augustusa pretvoren je put kroz dolinu Neretve, pa nešto lije takogjer paralelni put iz Bjelopolja kod Mostara (Han Potoci) preko Porim-planine, Lipeta-karaule, Boraka i kroz dolinu Bjele do Konjica u umjetno sagragjene ceste, koje se održaše u dobrom stanju najmanje do cara Deciusa (god. 249.—251. posl. Hr.), što je posvjedoceno miljokazima, nagjenim u Konjicu i kod Hana Viteka. Izgleda ipak, da su one ceste pocevši od Trajana u svojoj važnosti izgubile uslijed konkurencije ceste od Salone do Servitiuma. Za srednjeg vijeka i u novije doba dadoše prednost cestovnom pravcu Bjelopolje— Porim—Borke—Konjic—Ivan, uz koji su bile carinare (mitnice) Vrabac i Konjica. Tek od okupacije u g. 1878. dobila je Neretva opet svoju važnost ko rijeka osobito podesna za ccstovni pravac te je kraj nje sagragjena izvrsna cesta i željeznicka pruga. Pogledom na ove povoljne prirodne uslove može se a priori uzeti, da je ovaj kotar bio vrlo dobro naseljen i da je njegovo urogjeno stanovništvo stojalo pod intenzivnim uplivima iz vana. Spisak što slijedi pokazuje dosta pouzdano, da ove pretpovke nijesu pogrješne. I ako nijesam pretražio sva mjesta i makar da je u onima sam ih obišao mojemu oku možda izmakao po koji spomenik, jer naš narod za ovakove starine još nema dovoljnu pažnju, to se ipak vec sada mogoše zabilježiti devetnaest naseobina, od kojih su šest: Konjic, Lisicici, Ostrožac, Donji Celebic, Madeškovici i Borke imale oveci obim. Broj stanovništva nije bio nimalo manji ni za srednjeg vijeka; svagdje se opažaju ona znacajna stara groblja sa golemim steccima i nadgrobnim plocama i mi cemo ta groblja naci po predjelima, gdje danas nema u daljini od više sati hoda ni covjecjeg stana, dapace ne cemo tu susresti niti putnika. Primjerice je ovo slucaj uz samotni puteljak od Bjelemica do Umoljana. Danas nastavaju u konjickom kotaru, velikom 22 kvadratnih milja, 22.127 stanovnika, neracunajuci u taj broj aktivno vojništvo. Za predrimsko doba manjkaju nam izuzevši maleni broj niže dolje spomenutih „gradina“ (utvrda), tacniji podaci, jer ostatke onog doba valja tražiti lopatom u daleko vecoj dubljini nego one iz kasnijih perioda; no ipak ima ponekih podataka za stvaranje zakljucaka, jer se stare osebujnosti mimo sveg jakog tugjeg uplivisanja, koje je vrlo rano zapocelo, održaše srazmjerno dosta dugo. Spomenutom stranom uplivu bijahu naši zemljaci u davnini izloženi na rogjenoj grudi i u svojim zvanicnim položajima izvan zemlje: jedan covjek iz osamljenog Glavaticeva (vidi niže str. 329.) služio je i umr'o u donjo-panonskom mjestu Bassianae (sada Dobrinci kod Mitrovice u Slavoniji) kao vojnik legio II adiutrix. A kako je u sadašnjosti? — Danas pripovijedaju ljudi iz ovog i kojeg drugog možda još samotnijeg sela o beckim kasarnama, o šetnjama po Prateru, gradskoj šumici budimpeštanskoj i krasnim nasadima u štajerskom Gracu. Najviše se izražava upliv Italije i njezinog podrucja u bogoštovju. Iupiter imao je svoj hram u udaljenom od glavne doline selu Cerici (vidi niže str. 317.); Minerva, koja inace u našoj zemlji nije zasvjedocena, imala je sama za sebe ili u zajednici sa drugim dvim božanstvima kapitolinske triade ovece svetište u dolini Neretvice u predjela Barica (vidi niže str. 322.); Attis i sa zmijama uokvireni Gorgoneion ukrašavaju nadgrobno kamenje iz Homolja (vidi niže str. 316.), Lisicica (vidi str. 320.), Ostrocca: (vidi str. 324.) i Bjelemica (vidi str. 330.). Daleko snažnije nego gdje drugdje u zemlji rasprostrlo se u ovom kraju pocevši druge polovine II. stoljeca poslije Hr. poštivanje Mithrasa; u malenom razmaku vec se nagjoše dvije pecine, koje su služile ko njegovo svetište: u Konjicu (vidi niže str. 311., i u Vratnici kod Lisicica (vidi niže str. 318.). Pod kraj cetvrtog stoljeca, kad je kršcanska vjera vec imala znacaj državne vjere, postojala je još u Konjicu Mithrasova bogoštovna opcina. Kako je intenzivno bio rasprostranjen ovaj kult misterija vidi se odatle, što su njegovi simb