Naumio sam da pokupim vjerske starine u ovdašnjeg naroda. Treba se tu žuriti; jer opca ljudska prosvjeta, koja se u ovim zemljama velikom brzinom pšri, zatire sve više i više ovake narodne osebine. Šteta bi bila po komparativnu etnologiju, šteta po kulturnu povijest ovdašnjeg naroda, kad bi se njegove vjerske starine prije izgubile, nego što su posvema zabilježene i prikazane. Gradu za raspravu prikupljao sam iz razlicitih mjesta i krajeva Bosne i Hercegovine. Imam vijesti sa Glasinca i njegove okolice, iz Foce, Sarajeva, Zenice, Vlasenice, Kladnja, Žepca, Tepgnja, Posavine, Travinka, Skoplja, Kljuca, Banjeluke, Gradiške, Grahova, Duvna, Ljubuškoga, Mostara, Konjica, Nevesinja, Trnova, Gacka, Trebinja, Ljubinja n dr., držeci se toga što ovdašnji narod kaže: „Koliko sela toliko adeta". Razumije se, da sam pri sakupljanju kriticki postupao. Što sam prikazao, to je prikazano ili na temelju moga vlastitog motrenja i vlastitoga direktnog ispitivanja, ili na temelju dobivenih vijesti. Imena izvjestilaca bilježio sam pod crtom. Pitao sam svakoga, od koga sam mislio da mogu što god dozpati. Zahvaljujem ovijem putem svima, koji su me ikako u mome poslu potpomagali, a osobito gimnazijskim dacima iz IV.—VIII. razreda. Gradivo o narodnom vjerovanju po starinskim vjerskim obicajima ovdašnjeg naroda razdijeliti bih mogao kako slijedi: I. Mrtvacki obicaji i štovanje duša pokojnih. II. Štovanje elemenata: a) vode; b) vatre; v) zemlje; g) vazduha. III. Štovanje životinja. IV. Štovanje rastlinja. V. Štovanje nebeskih tjelesa. VI. Žrtvovanje i cišcenje (lustratio). VII. Gatanje i caranje. VIII. Vjerovanje u razlicita duhovna bica. IX. Osvrt na dojakošnju literaturu o naslovnom prijedmetu. X. Isporedivanje prikazanog vjerovanja ovdanšnjeg naroda sa vjerovanjem inih historickih i prirodnih naroda. Ne znam da li ce biti moguce o svemu tome na ovom mjestu raspravljati. No unaprijed mogu kazati, da se je od stare narodne vjere u ovdašnjeg naroda najvšpe sacuvao kult duha pokojnih i kult vode. I. Mrtvacki obicaji i štovanje duša pokojnih. Pošto se ovdašnji narod na tri vjere dijeli, morao sam gore spomenute obicaje i štovanje prikazivati po ovim trim vjerama, da se vidi i razabere, u koliko su se stari narodni vjerski obicaji iz poganskog doba u jednoj ili drugoj vjeri sacuvali; dalje u koliko se je jedna ili druga od tih vjera prilagodila narodnom vjerskom cuvstvovanju i njegovim vjerskim obicajima. Pošto su istocnopravoslavni od stare narodne vjere najvnše sacuvali, s toga sam ih postavio na prvo mjesto. Iza njih su na redu katolici, a na trece mjesto postavio sam muhamedance. A. U istocnopravoslavnih. 1. Opraštanje na samrti. Kad je covjek na umoru, prva mu je dužnost, da se oprosti i pomiri sa svim svojim bližnjim, prijateljima i najvecim neprijateljima, da ište i daje oproštenje „i ptici u gori i ribi u vodi i zmiji pod kamenom", kako se u Hercegovini kaže. Oprostivši i pomirivši se sa svim rodacima, prijateljima i neprijateljima, može onda mirno umrijeti. Ako se ko dulje vremena smrtnim mukama muci, te ne može umrijeti, onda kažu da mu neko nije oprostio. Ako je samrtnik krivo mjerio ili prioravao tudu zemlju, kažu da ne može umrijeti, dok mu se ne donese kantar ili bus zemlje. 2. Što se radi odmah poslije smrti s mrtvacem, što u mrtvackoj kuci? a) Svijeca se priždije, mrtvac se okupa. Cim bolesnik stane uzdisati, priždiju mu voštanu svijecu više glave; za to je u toj kuci svijeca na paluku, a velika je grjehota, ako samrtnik umre bez svijece. Kad je samrtnik umr'o zategnu mu noge, ruke metnu na prsa, a oci i usta mu sklope. Ako mrtvi ostavi oci otvorene, onda kažu, da mu je neko ostao koga voli, a nije ga vidio; kod male djece kažu, da joj je žao za materom i njenom sisom. Ako mrtvac nije ukocen, znak je, da ce opet za njim biti u brzo mrtvac u kuci. Za tim okupaju ga mlakom, u Sarajevu katkad s vinom pomiješanom vodom, i to dok je još vruc. Muškog mrtvaca kupaju muški (popa popovi), ženskog ženske. Za taki se posao cesto uzimlju besposleni momci ili kakve babe. Cešalj i sapun, kojim su mrtvaca ocešljali i oprali ne smije se u Foci baciti, nego se metne u zid na skrovito mjesto odakle se ne može izvaditi. Na drugim mjestima, n. pr. u Gackome, mora se oboje baciti i vatra, na kojoj se grijala voda za okupanje mrtvaca, treba da se odmah utrne. b) Odijevanje i kicenje mrtvaca. Svršivši kupanje oblace pokojnika u ciste rubine i ciste haljine. Ako je pokojni bio momak ili djevojka, obuku ga u najljepše odijelo. Na Glasincu obuku muškome obicno ciste gace i cistu košulju, na košulju džecermu (jelek), na noge carape, a na glavu fes, k tomu još pas od crvene vrpce. U Sarajevu obuku ženi katkad njezine vjencane haljine, što ih je u tu svrhu i za ukop ostavila. Isprošenoj djevoci mecu, kad umre, prsten na ruku, te je tako pod prstenom ukopaju. U Foci obicavaju djevojku, kad umre, nakititi kao da ide na vjencanje: prstenjem, dukatima, cvijecem i cevrmama. Dragocijeni se nakit ovdje ne ukopa, niti se vraca kuci nego se daje crkvi. U Bos. Gradišci je obicaj, kad umre momak ili djevojka, da ga (je) do groba prate dva djevera i dvije djeveruše kao što za svadbe u crkvu. U Posavini pokrivali su kucnog domacina lijepom cohom i tu su cohu davali popu. Sada se to rijetko radi. U Hercegovini, n. pr. u Gackome, i u Bosni, n. pr. u Sarajevu, obicaj je, da neki, osobito žene, nacine još za života haljine, u kojima ce se ukopati i te se haljine zovu ukopne. Neki seljaci naprave sebi mrtvacki sanduk (tabut), neki i grob. v) Kako se mrtvac smjesti i postavi. Ako je mrtvac dijete, onda ga, n. pr. u Ljubinju, metnu u bešiku, a te bešike ne ce kasnije više upotrebljavati. Odrasli položi ee obicno nasred sobe na hasuru, dušeke ili drugu uzvišenu postelju i to tako, da licem gleda prema istoku (u ikone, pred kojima je zapaljeno kandilo). g) Naricanje. Kad je mrtvac okupan, odjeven i smješten, skuno se oko njega ženske i to obicno njegova rodbina, pa stanu kukati i naricati, nabrajajuci dobra svojstva poko