Što tek sada iznosim ovaj izvještaj, ko pretecu pete sveske našeg izdanja na njemackom jeziku „Ornis balcanica“, ima svoj uzrok u mnogim zaprekama, što su smetale zavremenomu objavljivanju, od kojih cu navesti prije svega to, što sam bio skoro godinu dana zaposlen velikim naucnim putovanjem Istocnom Brazilijom, zatim što sam imao da obavim mucno obradivanje ornisa kraljevine Grcke, i što mimo svega toga moradoh redovno posvršavati raznovrsne druge zoologicke i muzeologicke radove. Neka mi je dozvoljeno, da ovom prigodom dadnem izraza dubokoj blagodarnosti koju dugujem raznim visokim i slavnim vlastima u kraljevini Srbiji za pruženu mi pripomoc i blagohotno podupiranje mojeg istraživalackog rada. No meni je u dio palo i djelotvorno potpomaganje i svaka pomoc sa strane mnogih tamošnjih prijatelja i znanaca, pa je ovo njihovo prijateljsko susretanje bilo važni faktor, što su potpuno uspjela moja putovanja u Srbiji. Narocito želim, da na ovom mjestu još jednom od srca zablagodarim gospodi profesorima Jovanu Cvijicu. Živojinu Ðordevicu i Simi Trojanovicu za sve ucinjene mi usluge. U društvu kolektora Ivana Santariusa i Josipa Lakatoša, oba od bos-herc. muzeja, stigoh u srpsku prestonicu Beograd 25. (13.) aprila 1899. god. Tri dana kasnije, 28. (16.) aprila, zapoceh pribiranjem ornitoloških i drugih prirodnina u okolici Smedereva, gdje se narednog dana nama pridružiše gg. univ. profesor Živojin Ðordevic i preparator Josip Kohan, dodijeljeni nam sa strane kr. srpske vlade. Odavle produžismo 3. maja (21. aprila) Dunavom put do Kladova, gdje smo po citavoj okolini, narocito po barama u pravcu unutrašnjosti prirodnine marljivo prikupljali. Putujuci cestom stigosmo 8. maja (26. aprila) u Brzu Palanku, a 10. maja (28. aprila) u varoš Negotin, vanredno važno i zgodno mjesto za ornitologa. Kako smo ovdje nalazili bogati plijen ne samo iz pticjeg roda, vec i obilje koleoptera i biljaka za herbarijum, ostadosmo u okolini Negotina sve do 17. (5. maja), pa stigosmo toga dana, putujuci rudarskom željeznicom, u Zajecar. Kraj rijeke Timoka putovasmo dalje kroz dva dana, neprestano lov loveci i prikupljajuci, do krasnog Knjaževca, pa se odavle stadosmo 23. (11.) maja uspinjati na Staru planinu, koja gora cini granicu izmedu Srbije i Bugarske; stigosmo na najviše grebene ove planine, Sveti Nikola i Midžor (2186 m iznad mora). Hodajuci unakrst svugdje po ovoj planini i prikupivši ovuda za našu zbirku mnoge, narocito alpinske oblike, dodosmo u predvecerje 28. (16.) maja dosta izmuceni u Pirot. Vrijeme od 29. (17.) maja do 18. (6.) juna upotrebismo na proucavanje Niša i njegove okoline, važne za naše naucne svrhe po svojem geografskom položaju. Naši izleti iz Niša segnuše sve do Velike Klisure uz rijeku Nišavu, kojom se provlaci vanredno umjetno sagradena željeznicka pruga, za tim do Male Klisure kraj Jelašnice, do krasno položenog grebena Suve planine (1822 m), dapace i do visokog Blata kraj Vlasine i do najjužnijeg coška Srbije kod Ristovca. Zadržasmo se kratko vrijeme takoder u Leskovcu. Kad smo iz Niša do tada prikupljeni materijal otpremili za Sarajevo, krenusmo dalje na put preko Prokuplja i Kuršumlije, kroz krasnu dolinu uz rijeku Toplicu i kroz brdovito selo Blaževo do u podrucje planine Kopaonik. Od 22. (10.) do 27. (15.) juna prohodasmo na sve strane bujne planinske pašnjake i lijepe šume omorike u ovom gorju, i ako nas je vazda pratilo nepogodno vrijeme; u dva puta popesmo se na najviši gorski šiljak (Suho Rudište, 2140 m), te ga pretražismo u svakome pogledu. Spustismo se s Kopaonika u pravcu pogranicnog mjesta Raška, gdje se s nama prijateljski oprostiše sveucil. profesor dr. Ðordevic i preparator Kohan, jer im je bilo vratiti se u Beograd. Nas trojica pak krenusmo bez oklijevanja pješke preko Graca i Kamenja u srezu Radocelju, te nastavismo naše putovanje kraj historijski važnog manastira Studenice, preko Ponora i Donje Luke u ubavu gorsku varošicu Ivanjicu, gdje ostadosmo 5. i 6. jula (23. i 24. juna), da onda produljimo put javorskom cestom u pravcu turske granice kod Kusica. Kako je bilo vrijedno, da se ovaj udaljeni i osamljeni kraj što tacnije prouci, ukonacismo se u jednoj mehani u selu Mocioci, pa obidosmo odavle brdo Mucanj, Bele Stene u podrucju Cemerna, takozvano Jezero kraj karaule Vitlište, koje u istinu nije ništa drugo vec neznatna lokva, i konacno još neke partije ovog romanticnog, dubokim uvalama ispresijecanog pogranicnog podrucja. Kada dne 11. jula (29. juna) ostavismo selo Mocioci, odabrah cestovni pravac u Belu Reku, ali sam morao napustiti prvotnu moju osnovu za dalje putovanje u Cajetinu, te krenuti kroz Zlatiborski kraj i odavle poci u okružnu varoš Užice, u kojoj boravismo samo do 16. (4.) jula, našto udarismo u laganom hodu preko Bioskog i Kremne prema granici Bosne. Još se jednom uputim zbog što tacnijeg proucavanja na više dana u gorski kraj uz bosansku granicu, kojim u divljem šumu protice rijeka Rzava. Nedaleko najviše uzvisine ovog romanticnog predjela popesmo na Zborištu (1560 m) naše cadore, te smo imali srecu sakupiti obilje zastupnika faune i flore. I ako vrijeme nije bilo ponajbolje, to je ipak bio pogled u daljinu u pravcu Bosne vanredno impozantan i nerado se odlucismo, da 21. (9.) jula nizbrdice krenemo prema carinskoj stanici Mokra Gora. Naredni je dan upravo bio dovoljan da hodajuci stignemo preko Vardišta u kotarsku varoš Višegrad na Drini, pa je moje prvo putovanje Srbijom ovdje zakljuceno, a postignuti rezultat zadovoljio je sva moja ocekivanja. U godini 1900. stigoh u Beograd dana 15. (2.) augusta sa moja dva prošlogodišnja pratioca te se dadosmo odmah na posao, jer nam je bilo moguce u nedalekoj Makiš bari posmatrati vanredno bogati životinjski svijet. I opet krenusmo odavle niz Dunav, no ovog puta sve do pogranicnog mjesta Radujevca, gdje se zabavismo, poduzimajuci više uspjelih izleta po okolici, sve do 24. (11.) augusta, kojeg se dana preselismo u obližnju varoš Negotin. Ovdje pretražismo sva od prije vec poznata, za sabiranje upravo odlicna mjesta, po