Sad se vec posve izvjesnim cini da ce general Tihomir Blaškic, nekadašnji zapovjednik HVO-ove Operativne zone Srednja Bosna i covjek koji je zbog ratnih zlocina osuden na 45 godina zatvora, ponovno izaci pred sudsko vijece Medunarodnoga tribunala za ratne zlocine: haaško je Žalbeno vijece, naime, prihvatilo nove dokazne prijedloge Blaškicevih odvjetnika, te ce u ponovljenom sudenju ti novi dokazi biti prezentirani sudu. Najvažniji covjek ponovljenog sudenja bit ce zašticeni svjedok kojega je pronašao Blaškicev odvjetnik Anto Nobilo, a rijec je o nekadašnjem pripadniku specijalne postrojbe srednjobosanske vojne policije, koja je nosila ime Jokeri. Taj je svjedok Nobilu potanko ispripovijedao (a ovaj je tu ispovijed ugradio u svoju žalbu na presudu Blaškicu) tok hrvatskoga napada na Ahmice koji su u travnju 1993. izveli Jokeri i srednjobosanska vojna policija i u kojemu je pobijeno 116 bošnjackih civila: svjedok je u svom iskazu za pokolj u Ahmicima izravno teretio Paška Ljubicica, zapovjednika Cetvrte bojne Vojne policije HVO-a, Antu Sliškovica, šefa SIS-a u srednjoj Bosni, te Darija Kordica, politickog gazdu onog dijela srednje Bosne koji nastanjuju Hrvati; svjedok je, takoder, potpuno amnestirao generala Blaškica od odgovornosti za masakr u Ahmicima. Blaškica od krivnje za Ahmice dobrim dijelom amnestira i cetrdesetak dokumenata koje je Anto Nobilo uspio pribaviti tek nakon pada HDZ-a: rijec je o tajnim izvještajima SIS-a i HIS-a u kojima se nigdje ne spominje Blaškicev udio u zlocinu. Sve to, medutim, ne mora znaciti da ce Tihomir Blaškic u ponovljenom procesu pred Haaškim sudom biti osloboden svih optužaba. Blaškica se, naime, tereti da je samo koji dan poslije pokolja u Ahmicima službeno pohvalio Jokere i Cetvrtu bojnu Vojne policije HVO-a zbog uspješno izvedene borbene zadace u tom bošnjackom selu. Dakle, ne samo da te ljude nije kaznio nego ih je pohvalio zbog stravicnog zlocina koji su pocinili. I ne samo da ih je pohvalio nego je, kako se tvrdi, zapovjednike recenih postrojbi - dakle i Paška Ljubicica - službeno predložio za promaknuce u viši cin. Blaškic ce, naravno, dokazivati da u trenutku kad je pisao pohvale i prijedloge za unaprjedenja notornih ubojica nije znao za razmjere ahmickoga zlocina, no tu bi njegovu obranu lako mogao srušiti iskaz haaškog optuženika Paška Ljubicica, koji može posvjedociti kad je tocno Blaškic saznao što se zbilo u Ahmicima. Unatoc novim svjedocima i novim važnim dokumentima koji govore o politickoj liniji zapovijedanja u srednjoj Bosni (na vrhu tog paralelnog lanca nalazio se Dario Kordic, a trag dalje vodi prema Grudama i Zagrebu), Blaškic bi opet mogao biti proglašen krivim zato što nije kaznio ubojice, nego ih je pohvalio. U ovoj prici, medutim, ima posla i za hrvatske pravosudne organe. Oni bi se, hrvatski pravosudni organi, morali pozabaviti onim personama koje su godinama marljivo radile na državotvornom projektu tovarenja krivnje Blaškicu za sva zlodjela hrvatskih postrojba u srednjoj Bosni. Glavni akteri tog projekta, koji se temeljio na skrivanju dokumenata koji govore pravu istinu o ratnim zbivanjima u srednjoj Bosni, jesu Markica Rebic, bivši šef SIS-a i Tudmanov savjetnik za nacionalnu sigurnost, te Miroslav Tudman, bivši šef HIS-a. Tu je zatim general Milivoj Petkovic, bivši nacelnik Glavnog stožera HVO-a i aktualni zapovjednik Cetvrtoga zbornog podrucja HV-a, koji je lažno teretio Blaškica, a instrukcije za lažno svjedocenje danima su mu u vojnom hotelu Zvonimir u Bauerovoj ulici davali Markica Rebic i agent SIS-a Stipan Udiljak. Ne bi, naravno, trebalo zaboraviti ni ulogu Ivana Brzovica, HDZ-ova šefa Službe za zaštitu ustavnoga poretka, i Brzoviceva najbližeg suradnika Zdenka Juricica. Nema, naime, nikakve sumnje da su svi ovi zlorabili svoje službene ovlasti kako bi prikrivali istinske ratne zlocince, ali tu rabotu hrvatski organi kaznenoga progona ocito ne smatraju kriminalnom.