Kazaz: Kad se ima u vidu bosanskohercegovacka situacija na prelazu milenija, krvavi rat, ukupna južnoslavenska povijesna agonija, u prvi plan izbija stav, kad je u pitanju intelektualni angažman, da smo prisustvovali onome što Žilijen Benda naziva izdajom intelektualca. Kako ti iz današnje pozicije gledaš na uzavrela zbivanja s pocetka 90-tih, te krvave ratove nakon sloma jugoslavenskog socijalizma i poziciju intelektualaca u tom razdoblju? Lovrenovic: Bojim se da je ono što se kod nas naziva intelektualcem i inteligencijom ušlo u ta zbivanja, racunam i sebe, na svaki nacin potpuno nepripremljeno. I to baš u onome što je najvažnije za definiciju djelovanja tzv. javnoga intelektualca. Necu reci da u Jugoslaviji nije postojala inteligencija, da nisu postojali intelektualci, da nije postojao intelektualni život, pogotovo u osmom deceniju stoljeca. Bilo je visokih dometa intelektualnog života, ali kad kažem da smo u tu krvavu historiju ušli nepripremljeni, onda prije svega mislim na temelj na kojemu je u našem svijetu bila formirana intelektualna svijest. Pojednostavljeno govoreci, mislim na ovo: intelektualna svijest dominantno je bila zasnovano na pojmu borbe mišljenja – i u teorijsko-intelektualnom i u politickom smislu to je bio najvažniji i najkurentniji pojam i slogan. To se, naravno, naslanjalo na temeljne postavke marksizma (ali i još dublje, na staru našu agonalnu epsku, epsko-religioznu tradiciju, koju je književnost romantizma dodatno „legitimirala“, izvela iz predmodernoga religiozno-plemenskoga i uvela u moderni politicko-nacionalni i estetski doživljaj svijeta), a u konkretnim situacijama intelektualnog i politickog života vrlo cesto je dobivalo ekstremne oblike antagonizacije koja je zacas prelazila u ideološku demonizaciju službeno nepocudnih stajališta. A kada si u ideološkom sistemu demoniziran zbog stajališta, onda redovito stradaš kao osoba. Kad studiraš sporove koji su se na intelektualnoj sceni odvijali u Jugoslaviji, sve je bilo u znaku te antagonisticke relacije koja bi se u strožem izražavanju mogla nazvati manihejski dualistickom – borba zla i dobra, borba crnog i bijelog, borba da i ne, itd. To je jako važno. Govorim to kao covjek koji je proživio to doba, i sam povremeno sudjelovao u raznim intelektualnim okršajima, i sam bio dobrim dijelom zarobljen u manihejsku paradigmu. Ali, eto, mogu sebi dopustiti da kažem, kako su prolazile godine i kako smo uspijevali sagledavati neproduktivnost i umnu jalovost te paradigme, tako postavljene „intelektualne borbe“, sve mi se više javljala svijest o tome da tu nešto nije u redu. Dakle, da bi intelektualni život, pa onda naravno i angažman intelektualca, morao podrazumijevati i neki drugi pristup, odnosno otvaranje nekog drugog prostora unutar kojega se energija intelektualnog brušenja ne bi iskazivala samo u oblicima agonalne borbe. Kazaz: Da malo razjasnimo tu manihejsku poziciju i da vidimo šta je crno šta je bijelo, odnosno ko propisuje vrijednosti dobra i zla. Dakle, od socrealizma na ovamo, od trenutka kad jugoslavenska Komunisticka partija prije rata želi da dode na vlast, pa kroz revoluciju i rat dolazi na vlast, ne cini li ti se zapravo da je intelektualac uhvacen u stupicu propisivanja tih vrijednosti? Lovrenovic: Tako je! Ta intervencija je odlicna – s jedne strane uhvacen u stupicu, a s druge strane ne treba izgubiti iz vida da i on sam aktivno sudjeluje u pravljenju stupice i u vlastitom zarobljavanju. Taj paradoks intelektualnoga života u Jugoslaviji možeš pratiti cak i u djelovanju tadašnje disidentske inteligencije, iako ne smijem biti nepravedan, jer su to bili vrijedni pokušaji oslobadanja. Dakle, i disidenti su bili oznaceni istim pecatom: i kada se rada odredena pobuna protiv sistema unutar kojega se zna tko propisuje vrijednosti, i ona je u znaku agona, borbene iskljucivosti. Kada razmišljam o vlastitom sagledavanju tih stvari, znam da mi je puno pomogla rana lektira Alberta Camusa. Stjecajem okolnosti, dok još nisam bio dohvatio mnoge druge važne i pametne knjige i pisce, zapao me je Camus, negdje pocetkom 60-tih godina. Citajuci njegove eseje iz zbirke Ljeto – i danas ju smatram jednom od najljepših evropskih knjiga uopce – naišao sam, iskreno moram reci: s odredenim zaprepaštenjem pa cak i otporom, jer sam i sam formiran i formatiran u paradigmi crnog i bijelog – na silno snažan i autentican intelektualni napor da se iz toga izade, da se ponudi drugi put, drugi nacin intelektualnog življenja. Bilo je utoliko dojmljivije, što je Camus bio jedan od najsvjetlijih primjera angažiranog intelektualca polovicom stoljeca u Evropi. Što mi tada, dakle, otkriva Camus? Parafraziram i pojednostavljujem, otkriva mi kako je iskljucivost zlo, kako ništa što je iskljucivo ne može biti dobro i ne može dati dobar rezultat. Camus govori kako od svih vrlina najviše cijeni onu vrlinu koja od života ne odbacuje ništa. Kažem, to je na prvi pogled bilo zbunjujuce, jer mi naprosto nismo bili uceni da tako razmišljamo. Mi smo uceni da razmišljamo agonalno. Uceni smo odbacivanju, s puno strasti, onoga što nije „naše“ i afirmiranju onoga što je „naše“. Kvintesencija nacionalizma! A zna se tko je imao monopol propisivanja što je „naše“ a što nije „naše“. Dakle, to su meni bili neki mali svjetlokazi, neki signali, kada je cijeli taj monolit poceo da puca, da se u njemu pojavljuju pukotine. Naravno, nije to išlo preko noci. Sistem je bio i previše cvrst, previše snažan i sveobuhvatan, da bi se moglo govoriti o nekim prekretnim iskoracima. A, kao što rekoh, i oni intelektualni pokreti u Jugoslaviji koji jesu znacili stanovitu antirežimsku pobunu iz kulture, umjetnosti i intelektualizma, oni su takoder bili zapravo iz iste familije, iz istoga mentalnog, intelektualnog pa i politickog sklopa, koji u krajnjoj liniji nije izlazio iz manihejskoga pogleda na svijet, politiku, društvo, društvene vrijednosti. Na samome bismo Krleži, recimo, mogli proucavati sve te paradokse. Kazaz: Da, npr., on je u Dijalektickom antibarbarusu u m