Bila je to savršena africka noc, kao iz Conrada: zrak je bio ljepljiv i težak od vlage; noc je mirisala na spaljeno meso i plodnost; napolju nepregledna, gusta tama. Osjecao sam se kao da imam malariju, mada sam vjerovatno bio samo iscrpljen putovanjem. Zamišljao sam milione stonoga kako se okupljaju na plafonu iznad moga ležaja, da ne spominjem bjesomucni klepet slijepih miševa u krošnjama pod prozorom. Najviše me je ipak uznemiravao neprekidni tutanj bubnjeva: svuda oko mene odjek teških udaraca. Da li su oglašavali rat, mir ili molitvu, nisam znao. Bilo mi je šesnaest godina, u dobi kada strah budi inspiraciju, te sam upalio svjetlo, iz kofera iskopao potpuno novi kožni rokovnik — bubnjevi su još uvijek zazivali mocne sile tame — i na prvoj strani napisao Kinshasa 7. 7. 1983. da bih u sljedecem trenutku cuo kako se vrata spavace sobe uz tresak otvaraju, i Tatu kako kroz psovke izlijece iz sobe. Skocio sam iz kreveta — Sestra se prenula i zaplakala — i potrcao za Tatom, koji je u dnevnoj sobi vec palio svjetlo. Sudario sam se s Mamom koja je stajala kao ukopana, rukama obgrlivši svoja brigom ispunjena prsa. Sad su vec sva svjetla bila popaljena; roj mušica bespomocno se komešao u lusteru; zacu se vriska i neki povici; svuda oko nas cinele su se kršile. Bilo je to zastrašujuce. “Spinelli”, Tata je povikao kroz buku. “Koji mu je kurac?” Tata je spavao u debeloj pidžami daleko prikladnijoj nekom alpskom skijaškom centru nego Africi — klimatizirani zrak mu je navodno škodio bubrezima. Prije nego što ce napustiti stan, još je stavio i svoj tropski šljem, da mu propuh ne bi slucajno uhvatio celenku. Nakon što je bijesno nestao u bubnjajucem mraku stepeništa, Sestra je, sad vec ridajuci, uronila lice u Maminu spavacicu; ja sam ostao stajati, u gacama, bos na hladnom podu, svejednako s olovkom u ruci. U tami hodnika treperila je mogucnost da Tatu više nikad necemo vidjeti; nije mi ni palo na pamet da za njim krenem; ni Mama ga nije pokušala zaustaviti. Na stepeništu se upalilo svjetlo i zatim je uslijedila ustrajna zvonjava. Bubnjevi su još uvijek tutnjali; još jedno žalobno ding-dong neprimjetno se stopilo s ritmom. Tata je onda odustao od zvona i poceo lupati po vratima, izvikujuci na svom nakaradnom engleskom: “Spinelli, lud si ti. Prekini. Spavamo. Cetiri ujutro.” Naš stan je bio na šestom spratu; zgrada u kojoj je vjerovatno živjelo na desetine ljudi sada se odjednom cinila pustom, kao da su svi bili naprasno deložirani. U trenutku kada se svjetlo na stepeništu ugasilo i bubnjanje prestalo, oznacavajuci kraj nastupa, otvoriše se vrata i nazalni americki glas rece: “Žao mi je, covjece. Duboko se izvinjavam.” Kad sam se konacno vratio u krevet, vec je svitalo. U krošnjama pod prozorom armija ptica koja je smijenila krvožedne šišmiše cvrkutala je u naletu besmislenog optimizma. Prošla me je svaka želja za snom i spavanjem, kao i za pisanjem. Pušeci na balkonu, cekao sam da sve zadobije nekakav smisao, i na kraju odustao. Dole na ulici, oskudno odjeveni muškarac cucao je pored kartonske kutije na kojoj je stajala jedna jedina kutija cigareta. Na ulici je bio sam. Izgledalo je kao da cigarete štiti od neke nevidljive opasnosti. Tih ranih osamdesetih, Tata je uglavnom bio odsutan, radio je u Zairu kao niži jugoslavenski diplomat zadužen za komunikacije (šta god to znacilo). U meduvremenu, u Sarajevu, suocen sa pubertetskim nepogodama i nepravdama ubrzanog odrastanja, reagovao sam povlacenjem u svijet knjiga; Sestri je bilo dvanaest godina i bila je potpuno nesvjesna boli koja se u meni uvecavala; Mama je prolazila kroz krizu srednjih godina i bila je vrlo usamljena, što naravno nisam u to vrijeme primjecivao, nosa zabijenog u knjige. Predano i neprestano sam citao, i samo bih povremeno izronio na površinu banalne stvarnosti, tek da bih udahnuo teško podnošljivi zadah tudih života. Po cijelu noc i cijeli dan bih citao, zanemarujuci zadacu; u školi sam citao knjigu sakrivenu ispod klupe, što je bio prijestup koji je hunta razrednih siledžija okrutno kažnjavala. Izmišljeni svijet književnosti bio je jedino mjesto gdje sam se osjecao ugodno i sigurno — bez odsutnog oca, bez depresivne majke, bez siledžija koji me tjeraju da ližem stranice knjige dok mi jezik ne pocrni od tinte. Azru sam upoznao dok je u školskoj biblioteci podizala knjige i odmah mi se dopala citalacka cutljivost vidljiva u njenom naocalama uokvirenom licu. Otpratio sam je kuci, usporavajuci svaki put kada bih htio nešto reci, zastajuci svaki put kad bi ona zastala. Lovac u žitu joj nije bio zanimljiv; ja nisam procitao Quo Vadis i folirao sam da mi je Seljacka buna draga. Ipak, bilo je jasno da dijelimo strast za proživljavanjem života kroz nekog drugog, što je neophodni sastojak svake ljubavi. Ubrzo smo pronašli nekoliko knjiga koje smo oboje voljeli: Vremenska mašina, Velika ocekivanja, Deset malih Indijanaca. Tog prvog dana, ipak smo uglavnom pricali o Patuljku iz zaboravljene zemlje. Iako napisana za djecu, voljeli smo tu knjigu zato što smo se oboje mogli lako poistovjetiti sa malim bicem izgubljenim u velikom svijetu. Poceli smo furati, što ce reci da smo cesto jedno drugome citali, na klupi u Vilsonovom, ljubeci se tek kada bi nam ponestalo tema za razgovor; oprezno smo se istraživali, kao da bi svaki ishitreni korak mogao potrošiti ovu jednostavnu, opipljivu intimu koju smo zajedno uštedili. Bio sam savršeno sretan dok sam joj u kosu išaptavao pasuse iz Franny i Zooey ili Dugog oproštaja. Kada je Tata, po svom privremenom povratku u Sarajevo, najavio da cemo ljeto '83. provesti porodicno u Africi, osjetio sam cudno olakšanje: ako Azra i ja budemo razdvojeni, bit ce nam lakše oduprijeti se teškim iskušenjima i tako izbjeci ljagu koju tijelo neizbježno baca na dušu. Obecao sam da cu joj svaki dan pisati, u svoj dnevnik, buduci da bi joj pisma iz Afrike stigla tek uveliko nakon što se vratim kuci. Zabilježit cu svaku svoju misao, obecao sam, svako osjecanje, svako iskustvo, i cim se vratim, zajedno