Malo ce biti pojava ljudske duševnosti, o kojima bi se toliko raspravljalo, kaošto o pojmu ljepote, a opet ne cerao naci gotovo ni na kojem podrucju više razrožnosti nazora, nesigurnosti teorija i pomanjkanja jedinstvenih osnova, koliko upravo u podrucju nazora o ljepoti. Kad nam obican, prosjecan covjek kaže, da je lijepo ono što mu se svigja, on je izrekao sud sa svog subjektivnog stanovišta, i mi nemamo dalje prava pitat ga o bitnosti ljepote, jer ga se to ne tice. No kad nam esteticar od zanata definira estetiku kao nauku o lijepom, a lijepim oznaci ono, što je (vec prema estetskoj teoriji uz koju prianja) istinito, uzvišeno, savršeno, religioznomoralno, ili uopce nekako ovako uzvišeno — onda smo svakako u pravu da ga još upitamo: A što je to uzvišeno, savršeno, istinito i t. d. ? Ako nam se svigjaju stvari osnovane na takim idejama, — zašto nam se svigjaju? Pa konacno, ako te sve stvari imadu da bude neko zajednicko cuvstvo, koje jednim imenom zovemo, ima li ikakova unutrašnja prirodna veza, na koioj se to zajedništvo osniva? Ko ce da samo malo zaroni u ta pitanja i da ih posmotri posve objektivno sa cisto znanstvenog stanovišta, taj raora priznati, da nas dosadanja, da tako reknemo uzakonjena, službena estetika slabo zadovoljava svojim odgovorima. Rekao bih, da u pravilima i zakonima estetike nijesmo daleko odmakli od Platona i Aristotela. O estetici napisani su citavi folijanti, iz kojih doznajemo, kakovi treba da su predmeti estetski, no vrlo nam inalo kazuju o tom, u kakovu je snošaju estetski užitak prema ukupnom duševnom životu ljudskom i koji mu je domašaj u tom životu. Po cijelom tom shvacanju, pocevši od Platona pa do Vischera i Carriera prikazuje se estetika kao nešto samorodno, nastalo posve neovisno od razvoja ijudske prirode. Imao hi to biti jedan od onih izražaja neke tajinstvene nadprirodne sile, koji po svojoj suštini pripadaju u cisto metafizicko podrucje. Kao sa svim takim pojavama, racunalo se i s ovom kao pojavom nadosjetnoga sviieta, pa je pri tom racunu ljudski duh uzet samo kao priraatelj i udešivac gotovih estetskih ideja, a ne kao prvotni stvaratelj njihov. Megjutim nije se tomu ni cuditi. Poput mnogih inih ideja, stoii i estetika pred kulturnim covjekom prošlosti i sadašnjosti kao nešto gotovo, cemu ne vidimo porijetla u prilikama i potrebama našeg svagdanieg života, ier s njima nije u zamietljivoi svezi. Mi zamiecuiemo tek neku neorgansku niihovu svezu sa našim životom, pa krai te nenaravne sinteze pripravni smo zaboraviti na naravnu analizu pojava, koji bi nas nužno morali dovesti do organicke sveze pojava, koje možemo uociti tek na vecem stepenu razvoja. Da ie tai veci stepen tek pošliedicom diferencirania iedinstvene u svojoi suštini snage, od toga nas odvraca osebnost ovakih poiava, kao što je i estetska ideja, pa se radije lacamo za niihovo tumacenie dogmaticke, miesto analiticke metode. Ali što je valjalo prije, ne može se u cijelosti uzdržati danas; u znanosti ie dogmatizam vec davno raorao ustupiti miesto analitickoj indukciji, pa baš napredak, do kojeg je doprlo poznavanje covjeka i prirode tim putem, kuca i na vrata umietnosti, da se otvore analizi znanstvenoga oka, ne da ie skine s niezinog podnožja, nego da ustanovi pravo njezino mjesto u duševnom liudskom organizmu i time ustali odnošaj umjetnosti prema ostalim granama ljudskih duševnih potreba. U jednu ruku napredak znanosti, a u drugu ruku metež što vlada u teorijama i nazorima o umjetnosti pokazuju, da je prispjelo vrijeme pristupiti likvidaciji toga pitanja. Razvidimo u markantnim crtama osnovne tacke u tom rješavaniu. I, covjecja sklonost za ljepotom pripisuje se opcenito posebnom cuvstvu, koje se nazivlje estetskim. Uživanje ljepote jest udovoljenje toga cuvstva, pa u koga je jace razvito, taj više i teži za umjetnickim uživanjem, dok u covjeka koji ne mari za to, ovakovo je cuvstvo slabo ili gotovo nikako razvito. U ovo nekoliko rijeci skupljena je gotovo sva dosadanja psihologija estetskog osjecanja. Pa ipak su te sve definicije tek površna igra rijeci; sam izraz „estetsko cuvstvo" ne kazuje nam baš ništa o psihološkoi bitnosti toga cuvstva, jer po toj samoj oznaci ne znamo — je li se ona zovu tako, što se bude nad estetskim pojavama, ili te pojave nazivljemo estetskim s toga, jer se nad njima bude ostetski osjecaji. To je pravi circulus vitiosus, iz kojeg ne cemo izaci, dok ne oznacimo psihološki snošaj izmegju estetskog osjecaja i njegovog predmeta. Koje od ovog dvoga jest stvaratelj estetike, ili barem glavni faktor u tome i koji je položaj estetskog cuvstvovanja u sklopu duševnog organizma covjekova, pitanja su na koja treba naipriie odgovoriti. Najglavniji predstavnici današnje psihološke nauke Speticer i Wundt razilaze se u mniieuiu o važnosti estetskog osjecaja prema estetskom predmetu. Spencer dosljedan svom psihološkom stanovištu, s kojeg sve pojave duševnog života promatra kao upodabljanje vanjskog svižieta duševnom organizmu, polaže u svojoi psihologiji težište estetike u estetske osjecaie, te u poglaviu o estetskim cuvstvima svagia niihovu poiavu na biološko poriietio, po cem estetski predmeti izlaze kao ucinci, a ne uzroci estetskih cuvstava. Wundt pako u svojoi filosofiji izricno kaže: Temeljni problem estetike no proteže se na subjektivne sklonosti koje su potrebite u nama, da predmeti izvan nas pobude u nas estetski osjecaj, nego temeljno pitanjc glasi baš obratno: Kakove osebine moraju da imaju predmeti, ako ce da proizvedu u nas estetske osjecaje. Znacajno je po ovo Wundtovo stanovište, što on u svojem „Grundriss der Psychologie" o estetskim osjecajima i ne raspravlja, nego tek kao nuzgredno na jednom mjestu govori o njihovim elementima. Pošto su koliko osjecaji toliko predmeti estetski sastavni dijelovi jedne pojave, to držimo da se nijednomu od njili neda zanijekati važnost, te da predmetom istraživanja tog pojava ne može biti samo jedna od tih strana, nego obje, a prije svega njihova uzajamna sveza. S tog cemo stanovišta i poci u našem razlaganju. Kad se tumace poj