II Svako je sad u pravu da zapita: Ako je estetsko uživanje razvojni nastavak animalnoga. otkud mu ugodnost, kad nije više u izravnoj svezi sa udovoljenjem životnih potreba? Njihovo namirenje uzrokuje povoljno fiziološko stanje organizma, pak je osjecaj ugodnosti posve razumljiv, — no kakovo je to uživanje u stvarima, koje sa našom tjelesnom organizacijom nijesu u vezi, pa ne mogu iniati sjedištasvoje ugodnosti u tjelesnim organima? (Gdje je sjedište estetskih osjecaja ? Na ovo se pitanje obicno ukratko odgovara, da se takovi osjecaji vrstaju u duševne užitke. Time je njihovo podrucje posve odijeljeno od animalnih užitaka, a tom bi odjelbom bio prekinut kontinuitet u razvoju estetskih osjecaja iz njihovih elemenata, koje smo prije ustanovili. Da vidimo mejgjutim, da li je to prekidanje u istinu i opravdano. Vršenjem cisto animalnih funkcija, koje pogoduju uvjetima dolirobiti organizma, proizvodi se u njem neko lagodno stanje, koje se ocituje ocutom ugodnosti. Takovu ugodnost nazivljemo tjelesnom. Ugodno nam je — kad se gladni naicdemo, žedni napijemo, ozebli ogrijemo i t. d. A gdje osjecamo udobnost, kad slušamo melodioznu glazbu ili kad gledamo krasnu sliku? Odgovaramo odmah: I Opet u svom tjelesnom organizmu. Makar se ovo pricinilo i koliko paradoksnim ili grubo matcriialistickim,ukazaee nam se posve prirodno, kad stvar inalo pozorniie promotrimo. Kad smo udovoljili gladu ili žegji, udovoljili smo prirodnoj potrebi organizma, izravnali smo poremecenu težnju za njegovini ravnovjesnim funkcioniranjem. Pa vec u tom niskom podrucju covjecjeg organizma — koliku razliku nalazimo u osjecajima udovoljenja! Divljak jede gotovo sve što mu pod ruku dogje, da namiri svoj osjecaj gladi, obrazovan moderni covjek priregjuje uz udovoljenje tomu osjecaju takav užitak, koji vec gotovo granici sa estetskim. Idemo li u tom pogledu natrag do sve to nižih organizama, naici cemo konacno nesamo na organizme bez osjecaja teka, nego i bez probavnili organa, doci cemo do proste hemijske pretvorbe tvari, koju organizam upodablja. Koliko li dakle diferenciranje postoji u samoj toj pretvorbi tvari, koja je konacno ipak jedinim razlogom svakoi hranidbi organizama, pocevsi od bilja pa do kulturnog covieka! Pa tai u svopi prvotnoj namicni toliko priprost aparat, razvio se do tolike tancine u kulturnog covieka — a po cem? Njegovim razvojem. Sa napretkom prilika u covjecjem opstanku razvijao se i njegov hranidbeni aparat, te mu je sad potrebom nesamo podavanje materiie hranom, nego i one prilike, u kojima to sada cini. No reci ce se: To su tjelesne potrebe, nastale iz uvjeta opstanka organizma, — no kako cemo svesti estetski užitak na tielesni osjecai, kad on ne izvire iz tjelesnih potreba? Da i estetski užitak potjece iz udovoljenja neke potrebe, toga ne nijece niko, jer bitnost užitka uopce jeste u udovoljenju neke potrebc. Što se megjutim estetski užici pripisuju nekim vantielesnim potrebama, tomu je razlog, što ini držimo tjelesnim potrebama samo one, koie namjonjujemo organima našeg vegetativnog životnog funkcioniranja, pa prema tomu i samo ove osjecaje, koji nastaju djelovanjem toga funkcioniranja, nazivljemo tjelesnima. No to je neispravno mišljenje, koje obara nesamo današnja fiziološka psihologija, nego i iskustvo. Da se kod estetskog užitka i tjelesno voljko osjecamo — pa makar taj osjecaj i nije istovrstan sa sitošcu ili toplinom — to mora priznati svako, jer nikoinu još nije palo na uni nazvati estetskim osjecaj, što može prouzrociti onakav fizicki poremecaj našeg organizma, koji nazivljemo bolju. Ovakav utjecaj estetskog osjecaja na naš tjelesni organizam pripisujcmo navadno djelovanju duše na tijelo. Ostavljajuc posve na strani posljednja pitanja o supstanciji dtiše i o problcmu njezinog djelovanja putem tjelesnih organa, konstatujemo samo empirijsku cinjcnicu, da je tjelesni organizam sijelo svih t. zv. ocuta i da se ti ocuti izrazuju upravo onako cisto tjelesnim osjecajima, kao i ocuti vegetativnih funkcija. Samo što im sjedište nije u organima tih nižih, nego t. zv. viših, duševnih funkcija, a to su organi moždanog živcanog sustava, t. j. moždani sa ukupnim svojim živhanim aparatom. Da megjatim niti izmegjn tog aparata vižih covjecjih funkcija te aparata t. zv. vegetativnog sustava covjecjeg organizma ne postoji nikakav jaz, nego uzajamni kontinuitet, to nam dokazuje megjosobni njihov dojam, koji je takogjer kao empirijska pojava opcenito priznat. No ne samo da je t. zv. duševno raspoloženje cisto fizicko stanje našeg organizma, nego je i živcani aparat, kao pokretac toga raspoloženja kader zbog cisto tjelesnih pobuda izazvati raspoloženje, koje inace pripisujemo duševnom radu. Sjetimo se samo raspoloženja, u koje covjek dospjeva podražilima, kaošto je n. pr. alkohol. Tu se dospjeva u razlicita stanja, kao što su n. pr. zanos, oduševljenje, žalost i t. d., koja inace pripisujemo samo duševnom djelovanju, jer se osnivaju na radu stanovitih predocaba, a u takom su slucajti ipak proizvedena cisto tjelesnim podražicama na živcani aparat. Duševna stanja dakle, pa i estetski osjecaji jesu takogjer tjelesni, tek druge vrsti; oni imadu svoje sjedišle u organima, koji su u covjeku nastali sve to vecim razgranjivanjem njegove organizacije. Oni su izraz sve to veceg usavršavanja i istancavanja te organizacije, ali po bitnosti svojoj nijesu nigdje prekinuli svoju razvojnu svezu sa ukupnim tjelesnim organizinom covjeka. No ima tu još jedno pitanje. Ako jo estetski užitak tjelesni osjecaj i to svakako pozitivan, onda mora i on analogno vegetativnim osjecajima da potjece iz udovoljenja nekoj potrebi, pa se pita: kakova je to potreba i odakle potjece? Eno smo prije izricno istaknuli, da je jedno od temeljnih obilježja estetskog osjecaja, što nije u vezi sa svagdanjim potrebama. Ima li dakle u samom covjecjem organizmu potreba, koje izazivlju težnju za estetskim osjecajima i u kakvoj su vezi sa tim organizmom. U kakvoj elementarnoj vezi stoji zametak estetskih osjecaja sa životnim nagonima, to smo u glavno