,,Da ne bi toga covjeka, ja bih bio prevrnuo cijeli svijet!" — te je rijeci rekao glavotn Napoleon Buonaparte o našem zemljaku, Džezar Ahmetpaši. Ovaj je sucl dovoljan, da istakne i sacuva u historiji ime covjeka, kojemu je prvomu pošlo za rukom da stane na put ogromnim osnovama najveceg vojnickog genija modernih, a možda i sviju vremena. Kod Akre u Siriji spasao je Džezar Ahmetpaša citave pokrajine otomanske države, a moguce i citavo to carstvo. Tu su se sukobila dva najveca pustolova istoka i zapada, pod onim istim zidinama, koje su križari prije šest vijekova tolikoput svojom krvi natapali. Onda su se sukobila dva principa, a sada dva covjeka neogranicene samovolje, ogromne sebicnosti i slavicnosti, od kojih je jedan snivao o osnutku i preporodu kakvog silnog istocnog carstva, a drugi nepokolebivom energijom branio steeevine, koje je kroz mnoge godine zadobio što junaštvom, što lukavštinom. Jedan je od porucnika postao najmocnijim vladarom, a drugi se popeo od brijacke britve do snažna i samostalna pašaluka... Podaci o porijetlu Ahmetpaše vrlo se razilaze. Ako se za Homera otimalo sedain grckih gradova, rodno je mjesto Ahmetpaše isto tako nepoznato. Zna se samo, da je rodom iz Bosne i da je ostavio svoju otadžbinu godine 1750. Turski povjesnicar Dževdžetpaša veli o njem, da je bio po zanatu berber i da je otišao iz Bosne sa Hekimoglu Alipašom, onim bosanskim vezirom, koji je kod Banjaluke pobijedio generala Hildburghausena. Malo zatim, kad je Alipaša postao namjesnikom u Egiptu, pogje i opet mladi Bošnjak s njime, nu kroz kratko vrijeme ostavi Ahmet svoga gospodara, te pregje u službu nekog kelemenskog (mameluckog) prvaka Salehbega, a kasnije uze ga k sebi vladajuci Alibeg, kad je cuo za njegove vrline. Druga vrela opet vele, da je Ahmet bio kršcansko momee, koje je iz Bosne pobjeglo te dospjelo u Carigrad, otkuda ga odvedoše u roblje u Misir. Ovdje je prešlo na Islam i dospjelo u službu Alibega. Ova nam so vrela cine sumnjivima, te se cini, kao da su poslije nagagjali, da e i Ahmet bio kršcanskog porijetla, pošto se je vecina mameluka rekrutirala baš od kršcanske ropcadi. Od vremena sultan Selima I. sjegjahu u Egiptu carski namjesnici, nu ovima je bila vlast po institucijama spomenutog cara tako skucena, da ako se i nijesu mogli odmetnuti, nijesu mogli nikad ni skuciti zemlju pod neposrednu vlast samih turskih sultana. S jedne je sacuvata institucija mameluka, kao politicka vlast, a s druge je divanu (vijecu), sastavljenu od vojnickih janjicarskih prvaka data vlast, da svrgne i samog carskog namjesnika. Taj komplicirani državni sustav odgovarao je potrebama i prilikama doba, te je sasvim dobro funkcionirao sve do pocetka prošlog vijeka. Ali kada je poeela Turska malaksati, promijeniše se i okolnosti u udaljenim pokrajinama, te vidimo da od tog doba izbijaju na površinu mamelucki prvaci. Baš kada je Alipaša bio namjesnikom u Misiru i kada je tamo dospio Bosanac Ahmet, kojemu je onda bilo 18 godina — bio je najveci metež u Egiptu. Mamelucki begovi i janjicarski prvaci otimahu se o vlast. Stranke _se neprestance megju se tukle i krvarile. Cas bi jedna, a cas druga partaja zaposjela zapovjedništvo — a carski su se namjesnici trpjeli samo još neko doba. Porta je doduše cesto imenovala namjesnike za Misir, ali je prije trebalo da se zemlja na novo osvoji, pa su s toga ovi namjesnici ostajali vahžie ,,in partibus"2). Vrijedi takogjer spomenuti koju o organizaciji i nacinu života tijeh mameluka. U ono doba bilo ih je u Misiru oko 25.000. Kako je poznato, bili su malo ne svi ropskoga porijetla. Sacinjavali su posebnu vladalacku kastu — ali bez našljednog prava. Pošto su gotovo svi dospjeli u Misir kao ropcad, te odgojeni u pojedinih begova i prvaka, koje su nasljegjivali u vlasti, može se reci, da im je Misir slucajna otadžbina. Nigdje se ne spominjc u historiji, da je kojigod mameluk utemeljio našljednu porodicu. Njihov najslavniji zapovjednik, Alibeg — i njega su kao ropee iz Abase u Georgiji prodali u Misir. Vecinom ih dovodiše iz Perzije, Kavkaza, Rumunske i Grcke. Živjeli su vrlo raskošno, a uz to im bijaše jedino zanimanje: konj i koplje. Indiferentni spram vjere, preziruci svaku vlast i zakon — globili su i pljackali nemilice bogatu zemlju Faraona, Ptolemejevaca i Fatimida. Kada su se docepali vlasti, nastalo je takovo takmenje megju pojedinim begovima, takovo u historiji bezprimjerno komešanje, da se Egipat pricinjao kao turnir. Njihovo je divljaštvo iznenadilo cijeli istok koji je i onako bio obiko na svakojaki nered. Nu uza svu tu mamelucku buku i galamu, narod ie u gradovima prilicno mirno živio, placajuc velike danke. Arapi, Kofte, Turci, Jermeni i Izraelicani, koie su sve jednako tištili isti goropadni gospodari, živjeli su megiu se u slozi. Kahira ie bila relativno napredan grad. Uz trgovinu napredovala ie, ili —bolje rekavši — niegovala se je stara arapska književnost. Na visokoj školi El-Hasrore-džamije bavilo se još marljivo literaturom, ovamo se sabirahu gjaci iz ciielog islamskog svijeta. Vjerska je tolerancija još ostala kao plemenita tradicija sjajnih prošlih vremena. Izuzevši svagdašnie borbe izmegju mameluka, u koje se nije niko drugi miješao, bila je javna sigurnost bezprimjerna. Njebuhr piše, da je bilo sigurnije hodati po noci kahirskim ulicama, nego u najprosvijetljenijim evropskim gradovima. Nu vratimo se Alibegu, gospodaru našega Ahmeta. Daleko bismo zašli, kad bismo htjeli ispripovijedati sve njegove zgode i nezgode, prije nego li je stupio u njegovu službu naš Ahmet Bušnak, kako su ga onda nazivali. Zbog karakteristike mameluckog meteža spomenucemo samo to, da je Aliheg nekolikoput morao bježati iz Misira, i da mu ie isto toliko uspjelo vratiti se i docepati se vlasti. U onim bojevima cini se, da je sudjelovao i Ahmet, ali u posljedniim redovima, kao prost vojnik. Cini se, da je samo jedanput kod Damijete zapoviiedao jednom cetom i da je tom zgodom bacio slavodobitno odrubljenu glavu nekog buntovnickog bega pred gospodarove noge. Svakako je na onom krvavom popri