Nikada prije ni poslije nije ovaj sin Bosne pokazao više energije, više lukavosti, nego u onim mjesecima, kada se je nalazio u Bejrutu. Kad danas, pošto je prošlo više od 120 godina sudimo o Džezaru, ne valja nam smetnuti s uma ni ono doba ni ondašnje prilike. Humanitarni osjecaji i obziri bili su malone nepoznati ondješnjim narodima, koji su od neprestanih borba veoma trpjeli i gotovo podivljali. Pobjednik je nemilice progonio pobijegjenoga. Tko bijaše jaci, taj je i kvacio. Prevare i izdajstva bijahu na dnevnom redu. Državna je vlast bila izgubila svaki ugled i moc. Vlastodršcima je cesto bilo od prijeke potrebe raširivati strah i trepet oko sebe, da se uzmognu ocuvati. Strogost i krvološtvo bijahu zahtjevi samoobrane. Koga se nijesu bojali, toga nijesu ni slušali. Kod Džezara dolazi još u racun i njegova živa, vatrena fantazija i strastvena narav. U toj epizodi njegovog burnog života pokazao se je u cijeloj svojoj prirodi kao malokad prije. Tako je neobicno zanimljiva licnost, te nas upravo prisiljava, ako mu se okrutnost i ne može oprostiti, da se divimo niegovom demonskom umu. Nije ništa prepuštao ni slucaju, ni slijepoj sreci. Razvio je nadcovjecnu djelatnost. Uz lukava pustolova i strašna krvoloka, izbija samouki i nadareni graditelj— a povrh svega toga neumorni lakrdijaš, od cijih te šala groza hvata. Sav se orijent zapaniio videci prviput junaka i lakrdijaša u jednoj osobi ,,krkialana"J), kome ne ima u historiji premca. Zagrezo u krv do vrata, sam bez saveznika prkosi nerazmierno mocniiim nepnžiateliima i neprestance se smiie i zbija grozne šale. Zna, da ga ceka grozna smrt, ako padne neprijateljima u ruke. Druzi se zakleli, da ce ga na kolac nabiti, Rusi, da ce ga objesiti, a sam kaže: „Nakon svega što sam poradio, ne ima meni smrti, ko obicnu covjeku". Nu da pregiemo na poiedinosti. Dok se je Jusuf vratio osramocen i bijesan u svoie gore, ispade Džezar iz grada pa pohara svu okolicu, pokupi svu stoku i uhvati dva Jusufova kmeta. Ovima sam pred sakupljenom vojskom odsiiece glave, da pokaže vojnicima svoju vještinu, a trupla nabi na koce, pa ih namjesti na zidove, da su se iz daleka vidiela, nek Druzi znadu, što ce od njih biti, ako dogju u Džezarove šake. A i sam Beirut pretvori Džezar u ogromnu klaonicu. Jedna trecina žitelja bijalm krvna braca Druzima, kršcanski Maronite. Džezar potpiri fanatizam i lakomost u nižih slojeva muslimskih žitelja, te ovi stadoše ubijati Maronite i pljackati po kucama. Tako poginuše malo ne svi Maronite, crkve im oboriše, a u svecenickim odijelima stadoše izvoditi koiekakve maskarade po ulicama. Za Džezara zna se zasigurno, da nije bio vjerski fanatik, ali je i ovdje znao šta radi. Nijo imao oko sebe više nego do dvije hiljade vojnika, da obrani velik grad. Muslimanski žitelji mogli su mu se iznevjeriti, pa ih Je Džezar tim pokoliem Maronita privezo uza se, pošto su se s niime zajedno kompromitirali. Nu eto Još iednog groznog nedjela, najužasniieg, što ga ikad mogaše zamisliti biiesan tiran. U temelj novih utvrda na obali uzida dvadeset živih Maronita, a da se ta grozota bolie vidi, odredi da ruke tih nesretnika proture kroza zid, te da se za nje privežu lagjice. Džezar se isprekidao od smijeha, gledajuci taj prizor — one od užasne smrti zgrcene pesnice! Da ne znamo, e je Džezar uvijek promišlio šta radi i da je uviiek sistematicki namjeravao, kako ce oko sebe širiti strah i trepet, pomislili bismo, da je poludio. Nu biti ce da ie toi njegovoi ideji kumovalo i ono slavensko praznovjerie, koje je njemu, kao Bosancu, moglo biti poznato. Pomislimo samo na zidanje Ravanice i t. d. U tom nas mniieniu utvrgjuie neki levantinski trgovac Fornetti, s kojim ie Džezar mnogo opcio i komu ie pola u zbilji pola u šali rekao: ,,Od toga ce zidovi biti tvrgji". I samim svojim ljudima zadavo je takav užasni strah, da se je jednom neki od njegovih podzapovjednika srušio mrtav na pragu, kad ga ie gospodar pozvao, da odgovara zbog neke krivnje. Megiutiui se je glas o niegovom smjelom djelu rasuo po svoi Siriji, te sa sviju strana pohrli u Beirut sila pustolova, da nagje službu u Džezara za dobru placu. Vojska mu nenadano poraste, pa Džezar upotrebi tu okolnost baš maistorski. Da pokaže kako niie buntovnik protiv državne vlasti, navali cak na Saidu, te opustoši cijelu okoliš. Druzi se megiutim spremali na njega. Jusufov je ugled odmah bio tako spao, da su pristaše Manzurovi ovoga opet pozvali, pa ga namiestiše Jusufu za tutora, na što ie ovaj inorao pristati. Emiri, prviput složni, poslaše Osmanpaši glasnike, da ga mole, neka Džezaru zapovijedi, da vrati Beirut i Jusufovo blago, pa ako ovaj ne posluša, da se pridruži Druzima, kada stanu podsiiedati Džezara. Ali se i tu Druzi namjeriše na bruku i štetu. Osman, ne htijuci priznati, da je Džezar na svoiu ruku sve uradio, te i njega prevario, rece im porugljivo, da su se on i Džezar bili dogovorili; da je Džezar stekao zasluga za državu, što ie navalio na Denizliiu, pa kad je Beirut u dobrim rukama, neka i ostane. Kada emiri cuše taj odgovor, spopade ih biiesan gniev. Pozvaše sav narod na oružje, pa sagjoše ko gorska bujica u polje pred Beirutom. Džezar im izagje u susret. Razvi se neobicno krvavi boj. Nije bilo konjanika ni na iednoj ni na drugoj strani. Najposlije pobijedi Džezar, a Druzi se povratiše u svoie gore. Nakon izgubljene bitke uciniše emiri u svojoi naivnosti nešto vrlo smiješna. Poslaše poslanike Džezaru, da im bezuslovno preda grad. Džezar poslanike lijepo primi. Šta imj rekao, ne zna se, nu zna se, da je pristao na mir i obecao, da ce Beirut vratiti za cetrdeset dana. Ludi emiri povjerovaše i mirovaše kroz to doba. A Džezaru je tek trebalo oduška, da svrši utvrde i da sakupi još placenika. Fornetiju reee, smiiuci se i udarivši po baleaku sablie: „Sklopio sam traian mir, evo mu pecata". Kad se Druzi vratiše nakon cetrdeset dana, doceka ih sa zidina grohotan smijeh i nekoliko hitaca iz pušaka. Eto Druza u jadnoj neprilici! Vidješe, da ne ce sami od Džezara ni silom ni milom dobiti Beirut. Osmanpaša ne ce da im