Mrki grad na samotnu, nepristupnu kršu, opasan strmira, debelim zidinama, sa tijesnim, zacagjenim sobicama, u koje bi tracak suuca probijao tek kroz puškarnicu, u njima svaki cošak pun oružja i drugih sprava, kojima se život ljudski zatire, a drukcije nigdje ništa, što bi bilo kader da taj život ucini udobnim — to je od prilike slika kuce, u kojoj — po našem mišljenju — sprovagjaše bosanski vlastelin srednjega vijeka svoj život. A sam vlastelin gordi je i mrki vuk, koji vazdan snuje, kako ce iz boja u kreševo, kako ce jadnog kmeta još više potlaciti. Ako je blaže cudi, on kupi svoje dvoranike oko sebe, te ih prijateljski uz cašu rujna vina razgovara i živi u njihovom kolu jednolicnim, patriarkalnim životom, u kom nema promjene, nema udobnosti, nema što je kader da zasladi ljudski život, da ga obasine plemenitira sjajem uljudnosti! Tako cesto zamišljamo bosansku vlastelu srednjega vijeka, ali ta je slika kriva. Prava nam slika prikazuje bosansku vlastelu i njihov život u mnogo prijatnijem svjetlu. Ta se gospoda nijesu zatvarala u svojim gradovima i zamcima, vec su živjela u svijetu i primala su plodove civilizaciie obim rukama, gdjegod im se nugjahu. U srednjem vijeku išao je svakog bosanskog plemica naslov kneza — bio bogat ili neimucan, a tek po svom zvanju u državnoj ili dvorskoj službi razlikovahu se vremenom velmože od vlastelicica. Državna zvanja do kojih se mogao dovinuti bosanski plemic, bila su zvanja žnpana, vojvoda, velikili knezova i velikih vojvocla bosanskili, dvorska zvanja opet obnašali su dvorski, komornik, kaznac, tepcija, dijak, stavilac i peharnik. Veo" navedeno nazivlje raznih tih zvanja svjedoci nam, da život bosanskog plemstva, osobito pak na kraljevu dvoru nije bio jednolican. Tu se gledalo ne samo na animalne potrebe covjecje, vec i na neku višu uljudbu, koja je podizala plemstvo nad ostalim „dobrim Bošnjanima" — nad kmetovima. Vlastelin nije u ono doba krio svoje blago u tamnim komorama i riznicama, vec ga iznosio pred svijet, da svak vidi što je ko moguc. Tu nije bilo svile, veluta, bracina damaškina preskupih, a da se njima ne zaodjene bosanski velikaš, tu se nije štedilo ni zlato ni srebro ni drago kamenje, kada se njime vezlo i kitilo odijelo, a biserje (perle) se nije brojalo, vec se vagom vagalo. Bosanski vlastelin srednjega vijeka odjeven u svecano ruho na svom konju, zaodjetom zlatnim „pohvama", doista je morao prikazati sliku junaštva, moci i bogastva, a to su bila tri glavna svojstva, bez kojih u srednjem vijeku niko nije bio kader da nadvisi ostalu masu naroda, da stupi u kolo prvaka. Svaki i najzadnji plemic ponosio se svojim plemstvom i svojom „plemenitom baštinom", svaki je branio ono mjesto na koje se uzdigao i tražio onu pocast, koja mu je po nazorima onoga vremena dolikovala. Osobito se gledalo, da im Dubrovcani, s kojima su Bošnjaci bili u neprekidnoj svezi iskažu ono štovanje, koje je dolikovalo bosanskom vlastelinu, a Dubrovcani time i nijesu štedili. Istina, to se štovanje nije uvijek ravnalo po osobnim vrlinama pojedinca viastelina, nego više prema tome, da li su ga se bojali ili se imali od njega nadati kojoj novoj povlastici ili polakšici u prilog svoje trgovine. Tako se u Dubrovniku bosansko plemstvo skoro klasifikovalo u razne grupe, pa dok je u Bosni svaki vlastelin bio knez, te mu dolikovao kao i samome kralju naslov „plemenstvo vi", u Dubrovniku pocinje se osjecati razlika vec u titulaturi, koja se u opcinskoj kancelariji udomila. 5. oktobra 1433. izdala je dubrovacka republika svomu poklisaru Ivanu Dubrovcaninu na koncilu u Baselu instrukciju, u kojoj se razlaže, kako ce poklisar o bosanskim prilikama govoriti, a u toi instrukciji sadržana je i titulatura pojedinih prvaka tadanje Bosne. U njoj vele Dubrovcani: „Kralju Tvrtku velimo, ako mu pišemo „prevedrome kralju", a drugi vele „svijetlome". Vojvodi Sandalju, koji je najviši od gospode i vlastele bosanske, piše se: ,,Uzmožnom i mocnom gospodinu S., vrhovnom vojvodi bosanskom", a vojvodi Radosavu se piše „mocnom gospodinu Radosavu Pavlovicu, velikom vojvocli kraljevstva bosanskog"... Dalje se navode i crkovna dostojanstva bogumilske vjere: „Prvak njihov zove se djed, drugi gost, treci starac, cetvrti stržojnik. Sva ta cetvorica prvaka su pristaše hereze i nevjere bosanske". Iskazujuci svoju pocast bosanskome plemstvu, nijesu vlastela „vladuštago grada" Dubrovnika ostala pri pukim titulaturama, vec su ustanovila citavi ceremonijal, koga su se držala, kada bi koji otmieni velmoža bosanski pocastio Dubrovnik svoiom posjetom. Ti obredi bili su tako bogati, da su u iednu ruku laskali onome koga bi njima castili, u drugu su opet u njem poticali udivljenje i osjecaj bogatstva i sjaja, kojima je slovila mala, ali mocna gradska republika dubrovacka. Kao primjer kolike su casti cekale bosanskog velmožu, kada bi službeno dolazio u Dubrovnik, navodim ceremonijal, koji je bio ustanovljen prigodom dolaska velikog vojvode bosanskog. Sandali biiaše istina mogucan i snažan, kadikad ie možda osjecao da nadvisuje i samog kralja, ali je ipak sjaj doceka u Dubrovniku nadmašio sve njegove nade. Bijaše obrekao doci februara 1426. u Dubrovnik, a dubrovacko vijece nije cijeli januar gotovo o drugome vijecalo nego o tome, kako ce što sjajnije docekati bosanskog gosta. Sjednica za sjednicom obdržavala se u velikom i malom vijecu, da se ustanovi program te svecanosti, a tai program bio je ukratko ovaj: Dubrovnik slao je pred vojvodu galiju, kojom ce upravljati vlastelin dubrovacki. Kada stupi na dubrovacku granicu, docekace ga državni brigantin sa dvije oružane barke, a Ivan Gundulic izrucice mu sa tri vlastelina svecano poziv, da posieti Dubrovnik. U Konavlima podvorice Sandalja i njegovu družbu pogacom, vinom i ovnujskim mesom, a hranu njemu i družini namicace odsele dubrovaeka opcina sve do casa, dok vojvoda ne ostavi dubrovacki teritorij. Na konavoskoj megžji docekace Sandalja konavoski knez sa 100 ljudi te ce ga pratiti do mjesta, gdje ce se vojevoda i družba mu ukrcati izmegju Cavtata i Novoga. Tu ce