Kad se nabrajaju kulturne tekovine kojeg naroda, na prvom se mjestu uz razvoj znanosti istice napredak njegove umjetnosti. U kulturnoj historiji bilo pojedinog naroda, bilo covjecanstva, ta su dva atributa prosvjete stekla neosporivo gragjansko pravo. No to je pravo neprijeporno samo u prosvjetnom podrucju umne radinosti ljudske, te neprijepornost njegova prestaje, cim se prosvjeta uzme u širem smislu, po kojem se u nju ubraja ne samo znanje i umijenje, nego i htijenje prosvijetljenog covjecanstva. U istinu nema sumnje, da je prava prosvjeta samo ona, koja je uz proširenje ljudske spoznaje i uz obrazovanje estetskog osjecaja, umjela i covjecju volju podvrci moralnim zakonima, te time udovoljila nesamo zahtjevima, što ih od nje iziskuje težnja za znanjem i cuvstvovanjem, nego i zahtjevima na vladanje covjeka, t. j. etike. Da ovo sve troje ima biti u skladu, te da se u prosvjetnom nastojaniu imade uporedo razvijati i megjusobno potpomagati u tom razvoju, toga ne osporava takogjer niko, no da to u istinu tako i biva u kulturnom progresu covjecanstva, o tom se mnijenja razilaze, otkako se bilježi historija ljudskog umovanja. U riješenju pitanja, što su znanosti i umjetnosti pridale usavršenju ljudskoga etosa, nijesmo danas došli dalje od doba, kada su mudraci na obalama Gangesa proglasili rezignaciju nad svijetom jedinom srecom ljudskog života i kad je okrunjeni izraelski mudrac zavapio „Vanitas vanitatum !" Niti vedrina grcke Nlosofije, ni oportunost kršcanstva prema razvoju znanosti i umjetnosti, niti humanizam sa svojom težnjom za proširenjem prosvjete, ne mogoše sprijeciti, da u XVIII. stoljecu Rousseau ne proglasi znanosti i umjetnosti kvariteljima ljudskog etickog bica i da za to mnijenje još ne stece nagradu jedne akademije! A kako su daleko danas od njega Brunetiere svojim „bankrotom znanosti", ili Tolstoj svojim prosvjetnim nihilizmom? Postoji dakle stalna optužba, da prva dva druga u zajednickom poslu prosvjete, naime znanosti i umjetnosti, ne potpomažu kako bi trebalo svom treeein drugu u tom poslu, naime etici, neki pace tvrde, da mu baš i odmažu! U koliko je taj prigovor opravdan glede znanosti, o tom ne cemo ovdje raspravljati. Spomenucemo samo, da joj je u tom pogledu gore pošlo od umjetnosti, te da ima odbijati navale sa raznih, višeput megjusobno posve protivnih inace tabora. Dok svak vjeruje u one rezultate znanosti, što ih može na se, oko sebe i preda se na porabu staviti, množina ih ne vjeruje u njezinu pripomoc etici. Pustimo ih, pa se obratimo umjetnosti, da vidimo malo, saragjuje li ona s etikom i u cem sastoji ta njezina saradnja? Postavimo li to pitanje popularnim oblikom, glasice: Doprinose li umjetnosti cudoreditom obrazovanju covjeka? Ako da, koliki je taj dojam i u cem sastoji njegova psihološka bitnost? * Istaknuli smo netom, da se eticki dojam umjetnosti priznaje neospornije, nego li znanstveni. Megjutim ta popularnost umietnosti kao etickog pomagala, ne potiece u glavnom od kakvog uvjerenja o fakticnom djelovanju umjetnosti na eticki uzgoj covjeka, nego iz težnje, da ugodnost, što nam je pruža umjetnicko uživanie, predocimo uiedno i kao korisnu. Znanost nam sama po sebi ne pruža te vulgarne ugodnosti, pa se s toga niiesmo voljni toliko ni truditi oko nje, da Je proglasimo korisnom ondje, gdje bi tu korist imali tek ustanoviti istraživanjem njezinog doima. S toga se niti ne zauzimliemo za nju u vulgarnom podrucju, nego ostavljamo, da sama sebi krci putovo popularizovanju. Da megjutim ni za umjetnicki dojam na ljudsko cudoregje nemamo jasna tuniaca, to nam dokazuju obicne oznake toga dojma. Pitamo li naime, što cine umjetnosti po moralno obrazovanje covjeka, dobicemo stereotipan gotovo odgovor: „Umjetnosti oplomenjuju covjecju cud". Želimo li pobližu oznaku toga oplemenjivanja, kazace nam se redovito: „Umjetnosti pobugjuju smisao za ljepotu i dobrotu, jer nam ih prikaznje kao uzore". No ako se i malo zamislimo u te definicije, sinuce nam odmah, da su vrlo manjkave i površne. Stvar se naime uzimlje odviše olako. Stavimo li za tumac oplemenjivaniu umjetnostima naprosto predstavljanje lijepog i dobrog, pa onda njihovo posljedovanje, shvatili smo proces umjetnickog dojma sa cisto intelektualne strane, pa ga zamijenili sa pukim dociranjem, makar i šecerom posutim. Da tome megjutim nije tako, te da samo stvaranje i uživanje umjetnosti svojim prikazama odmah ne modelira i eticku sadržinu covjeka, to nam iskustvo najbolje dokazuje. Pogjemo li sa opcenitog stanovišta, ne cemo nigdje naici, da su razdobja osobitog cvata umjetnosti urodila etickim dojmovima svoje ili naredne generacije. Što više, razdoblja u kojima su umjetnosti u najbujnijem cvatu, oznacuje kulturna historija za cudo istodobno i ko doba moralne degeneracije. Ostavljaiuc po strani ispravnost o opravdanosti tih sudova, nije li zar upravo cudnovato, da se cestoput od onih istih, koji periklejsko, Augustovo, renesansko ili razdoblje Ljudevita XIV. priznaju „zlatnim vijekovima" u razvoju umjetnosti, cuje— dasu ta ista razdoblja dobama najvece moralne pokvarenosti? A gdje smo u pojedinim umjetnickim licima — bili oni producenti ili konsumenti umjetnosti — našli splohom personifikovane uzorljude? Koliko li susrecemo finih umjetnickih duhova, na kojima baš ne možemo obilno uociti eticki dojam „prikazivanja lijepoga i dobroga". Sjetimo se samo pojave Neronove sa njegovim umjetnickim težnjama i bestijalnošcu, koja natkriliuje životinjsku. Današnii ,,Kunstkenner"i, morali bi po teoriji „oplemenjivania umjetnošcu", biti eticki naisavršeniji ljudi, no nijesmo nigdie culi, da bi se ko do danas usudio ustvrditi šta takova. Opcenito se dakle tvrdi nešto, što ne ima iskustvene podloge, a opcenitost te tvrdnje potjece odatle, što smo rad našu težniu za umjetnickim užitkom opravdati eticki. No ako se eticki dojam toga užitka neda iskustveno opravdati u pozitivnom pravcu, neda se na toj podlozi niti negativno ustanoviti. Nikomu naime ne ce poci za rukom da dokaže, e je uživanje umjetnosti pokvarilo neciju valjanu eticku sadr