U Beogradu. novembra 1901. Srpsko narodno posorište: Koštana. Pozorišni list. Borisav Stankovic je srecan pisac. On ne zna za one užasne muke, koje gotovo svaki književnik mora proživjeti u pocetku svoje literarne karijere. On nije morao, ropcuci na sudbinu i ljude — cekati na priznanje publike, koja ga tako nerado i nejednako daje. On spada u one srecne pisce, s kojima od pocetka ide uspjeh ispod ruke. On je odmah prvom svojom zbirkom postao poznat i priznat. Njega ne hvale samo oni, kojl su n slast procitali njegove prve pripovijetke i u njima našli neceg, pogotovo za njih nova, nego i oni, koji ga nijesu citali. Ali sve te hvalo samo su usmene. O njegovim pripovijetkama, koliko je meni poznato, pisano je samo dvaput. Jedan kratak, „zgužvan" sastav napisao je gosp. Pavle Marinkovic. U njem on ocjenjuje pisca sa neke visine. Najbolje se pak o njem izrazio g. Skerlic nekolikim jezgrovitim i iscrpnim rijecima, kad je govorio o „Prelomu" gosp. Nedjeljkovica. Ali o njegovim pripovijetkama može sada misliti kako ko hoce; ovdje je rijeci samo o njegovu komadu „Koštana", koji se ovih dana davao u nas. Borisav Stankovic uvršcuje svoje djelo u kategoriju komada. To ne znaci ništa. To nije nikakva kategorija djela. Kad ko kaže „komad iz života", ja onda razumijem to isto, kao kad se kaže: drama, tragedija, komedija i tako dalje. Nešto narocito, što ne bi moglo nositi jedan od starih naziva, ja ne mogu da razumijera pod ,,komadom". Jer i sve one ostale vrste drame jesu — komadi, dijelovi iz života. I onda zašto izbjegavati stare nazive, kad se novima ne stvara nova vrsta, i kad se pod tim nazivima onda može razumjeti sve i ništa? Komadom u nas pisci obicno nazivaju ona svoja djela, za koja ne znaju pouzdano, kako da ih nazovu, jer svojom obradom ne spadaju ni u jednu staru vrstu. Sadržina Koštane može se ispricati sa nekoliko rijeci. Ciganka Koštana je vrlo lijepa i vrlo lijepo pjeva. Svojom ljepotom i pjesmom zanosi i mlado i staro. Ona je neka vrsta Sirene. Nju covjek vidi i cuje. Luduje za njome, žrtvuje se za nju, i opet je ne osvaja. Ona se ne može zadobiti. Ona nije obicno smrtno stvorenje. Ona je nešto vazdušasto, neka vrsta Undine. Undina mami covjeka sebi, dok ga ne proguta svojim studenim talasima. Takva je i Koštana. Ona nije iz Srbije, iz Vranje. Ona je s neba. To je njezino pravo mjesto. Zato je ovakva, kakva se iznosi u okolini kojoj pripada — neprirodna, neistinita, romanticna, tim prije što je ciganka, srpska današnja ciganka. Ja sam uvjeren, da ni sam Borisav Stankovic, kad metne ruku na srce, ne ce vjerovati, da ima takvih ciganki, da ona onako lijepo, poetski, knjiški govori, da onako intenzivno osjeca prirodne cari i da se u njima rastapa, kao rosa u kakvu evijetu. Meni, bar, niko nikada nije kader objasniti, da jedna ciganka u tolikoj mjeri voli prirodne ljepote, da one od nje stvaraju rjecita pjesnika, koji onako oduševljeno govori o blagoj mjesecini (o njoj, u ostalom ne govori samo Koštana, nego i još njih dvoje troje u komadu), koji sniva o bajnoj, velikoj ljubavi i prezire cigane, njihovu cergu, njihov život i nevolju njihovu, na koju su oni tako isto naviknuti, kao i na one rite u kojima se ragjaju i umiru. Sve se dogagja oko nje i zbog nje. Cio komad svjedoci o toj njezinoj sirenskoj moci. Nju voli bogat mladic, ali ona za njega ne može poci, jer je — ciganka. (Ja molim, da se ima na umu, da to Koštana kaže njemu u oci, kad joj on svjetuje da bježe. To mjesto je vrlo interesantno, gdje Koštana govori o tome, kako je to nemogucno, da se ona podigne iz ciganskoga blata. I zato mu kaže, da ga ona nije nikad voljela. Takva ciganka je dostojna onih mnogobrojnih plemenitih moda iz francuskih i njemackih drama u drugoj polovini XIX. vijeka, gdje se zarad društvenih kasta mnogo štošta žrtvuje.) Hadžija, ciji se sin zaljubio u Koštanu, smatra za užasnu sramotu i nebesnu kaznu, što se njen sin upustio s cigankom. Ali i on kad ugleda i cuje Koštanu, podleže njezinoj ljepoti i njezinu „zlatnu grlu". Jedan vjecito pijani elegicar napustio je svoju kucu, ženu i djecu, i takogje se klanja Koštani. Na kraju krajeva, vlast, košto ju je Bog vec stvorio, da bude skroz i skroz prozaicna i brutalna, kida ovu paucinastu mrežu idilistickog života. Koštana mora — iz jedne krajnosti u drugu, iz pojezije u prozu — da pogje za njoj mrskoga ciganinu. To je njoj teško, zato vrlo pateticno još jednom odeklamuje svoje estetsko „Vjeruju", a Mitko, kao pravi romanticni rezoner iz otrcanih drama, iznosi joj buduci život, koji ne ce biti tako poetican, kao što je bio život, na koji je još od majcine sise bila naviknula! Iskacu osobito dvije stvari u ovom komadu. Gotovo svi, Koštana, Mitko, hadžija, njegov sin, živu poglavito nekim osjecajnim životom. Mali, cak najmanji utisak s polja zatalasa njihove osjecaje i oni trepere i odaju neke cudne zvuke. Svi su oni pjesnici. Svi oni od jedne obicne, ma i najmanje uspomene padaju u neku egstazu, poetskim stilom i vrlo intenzivnim bojama crtaju svoju burnu, zanosnu mladost. To su najprimitivniji pjesnici. Oni više osjecaju i bolje izražavaju te svoje osjecaje, nego pravi zanatlijski pjesnici. Ali oni ne pišu, oni i ne misle na to, a i kad bi mislili, ipak ne bi pisali, jer bi, košto je radio Malarme, dok je još bio pametan, mislili, da tim pisanjem cine neki zlocin, da njime skrnjave tajanstvene snove svojeg razdraganog srca. Oni nijesu prozajicni ljudi, kojiina je jedina svrha da idu za hljobom. Oni su saino po spoljašnjosti, silom svojih okolnosti upuceni na dosadnu prozu svakidanjeg života. Po srcu i duši oni su nešto drugo. Oni su žive pjesme u prozi. I to je jedno. Drugo je silna i brutalna erotika, koja neobuzdano vlada u ovom cijelom komadu. Ta erotika mi je poznata još iz njegovih pripovijedaka. On tu temu voli da obragjuje. I obragjuje je sa dosta velikim uspjehom. Ali ona — i ako je najglavnija manifestacija covjekova života, nije jedina. Covjek i na drugi nacin manifestuje svoj tjelesni i duševni život.O tome je Borisav Stankovic najmanje v