Pjesme Mihovila Nikolica, Zugreb 1901.; tisak i naklada Bionicke tiskare. Poštom K 1.60. Vec sam slucaj, da je zbirka lirskih pjesama u Hrvatskoj doživila drugo izdanje, opravdao bi ponovni prikaz tih pjesama, i ako se je o njima prigodom prvoga izdanja za hrvatske prilike pisalo dosta opširno. Ali je to drugo izdanje Nikolicevih pjesama i s drugih razloga znacajno i po pjesnika i po naše književne prilike, pa je upravo dužnost kritike, da o njima prozbori. Nikolic je u Hrvatskoj i poznat i priznat autor. Još dok su njegove prve pjesme izlazile u raznim listovima, citao se je rado, a njegova se prva zbirka prigrlila sa neobicno mnogo zanimanja. Izašla je godine 1898., u vrijeme, kada se je borha izmegju „mladih" i „starih" u hrv. literaturi bila najjace razmahala. Biljeg pocetništva nije toj zbirci smetao, a da po svojim pravim pjesnickim vrlinama ne stekne pohvalu obiju stranaka. Ali neku „samodopadnost", na kojoj je onda u istinu bolovala naša mlada literarna generacija, nije mogla zatajiti ni ta zbirka. Izrazivala se onda ta samodopadnost megju inim i u tome, da su mladi upravo nekim natjecanjem isticali imena stranih autora i citate iz njihovih, našoj publici slabo poznatih djela. I kod Nikolica se je ta samodopaduost izrazila u citavanju sasma suvišnih citata iz stranih literatura. Po njima došao je on, ako i sasma krivo, na glas kao nasljedovatelj Lamartinov. Biti ce, da je to. a s druge strane i iskrenije literarno mišljenje Nikolica ponukalo, te je u ovom drugom izdanju ispustio sve, što bi mžoglo samo da podsjeca na zanašanje za tugjim autoriraa. Tako cijela zbirka sada citaocu podaje dojam mnogo solidnijega rada, nego li je to bilo kod prvoga izdanja. No Nikolic nije samo vanjsku stranu svoje zbirke poboljšao, on ju je i po nutarnjoj pjesnickoj vrijednosti procistio. On je iz nje izbacio gotovo trecinu svih pjesama i nadomjestio ih novima, po kojima ta zbirka istom postaje vrijedan kamen megju trajnim materijalom, što nam ga je naša književnost sanijela u posljednje doba. Sada istom iz te zbirke na citaoca izbija jasno onaj dojam, koji odgovara Nikolicevoj poeziji. Umio je on, da u tom drugom izboru svojih pjesama, mane svoje poezije snizi na minimum, i da tim jasnije izrazi specijalnu svoju pjesnicku notu. I s te strane ta nam je zbirka znakom, da se je Nikolic produbao i da je danas samosvojniji no što je bio nekoc, to jest da napreduje. I što se misaonog sadržaja tice, ima u novim pjesmama te zbirke (Smjeh, Smješiš se) neko proširenje inace dosta ogranicenog horizonta Nikolicevih pjesnickih tema. Ta se izmjena tim povoljnije doimlje, što se on u nekim motivima upravo stereotipno poimvlja. U svem je u toj zbirci sakupljeno najbolje, što nam je Nikoliceva muza do sada podarila. Nakon Nikoliceve proze (Knjiga života. Tucic-Nikolic) bilo se je bojati, da ce se on izgubiti u nekoj jednolicnosti, u kojoj de se njegov bezuvjetni pjesnicki dar ukociti. Megjutim zbirka njegovih pjesama u sadanjem izdanju na mjestima odiše nekom svježosti i otvara nove vidike u njegovom pjesnickom stvaranju, koji nam podaju nadu, da još nije dopjevao. Vec prema naravi svojega dara i svoje naobrazbe Nikolicu je sužen djelokrug njegova pjesnikovanja. On nije covjek sopstvene spoznaje svijeta, u svem njegovom pjesnikovanju nema traga borbi ili mislima, koje bi dale slutiti na borbu, da se je pjesnik upro, da si iz tog kaosa našeg društvenog života stvori neke jasne predstave. Ali Nikolic imade dušu, koja odzvanja bogatim cuvstvom. Nijemac bi rekao: eine tonende Seele. Njegova je duša kao rezonantni ormaric, u kome u nekom mol-akordu odzvanja sva samovoljna težina ovoga njegovoj duši nepocudnog društvenog života. A njegove pjesme nisu nego slike njegova cuvstva. Nikolic to svoje cuvstvovanje ne umije da zbije u pregnantne misli, za to imade u njem premalo agilnosti, gotovo bi se moglo reci, premalo zdravlja, ali on to svoje cuvstvovanje rijecima slika. Zato odzivi vanjskoga života u njegovoj duši nikada ne rode revolucionalizmom. On se tomu životnomu poretku ne protivi snažnom voljom i junackom desnicom, on trpi pod njim i njegova se duša pod tom boli razlije u bezkrajnu, jednolicnu melodiju. Možda ima baš u tome i nešto osebine njegove slavenske duše. Nikolic voli sumrak i osamljene krajeve, dojmove jeseni i jednolicnost zime. On je pjesnik izgubljenoga raja, pjesnik uspomena prošlosti, covjek koji se je zabunio i došao u ovaj tugji život, kao južnjak, kada ga iz njegove domovine vjecnoga sunca baci u hladan i maglovit sjeverni kraj. On teži za nekom apstraktnom slobodom, za slobodom dolce far niente. On u prirodi opaža samo vanjski sklad i teži za skladnim i tihim životom dobrih i pokornih ljudi. Suza, što ju je Hrist u samrtnom casu proplakao nad ovim svijetom, mogla bi — po njegovu — ljudstvu donijeti taj sklad, da ljudstvo tu suzu razumije. Propeti Isus utjeha je svih slabih i malenih ! Nikolic nije pjesnik borbe, on je pjesnik slabosti i tuge. Covjek, koji je izgubio veselje života, prije no što ga je okusio. Kao „cvijet, koji povene prije, no što je procvao". Covjek skršenih grudiju, kome je duša zarana zadobila ranu, od koje ne može da se oporavi, koja joj je uzela snagu, da se uzvine na svoje dominantno mjesto i koju jedva kiti nježni smiješak bolesna djeteta. „Kao ruža, koja od mraza na po svene". Takova je Nikoliceva poezija. Imade doduše slucajeva, da i u Nikolicevim pjesmama naigješ na koju snažniju rijec ili junackiju prispodobu. Ali tima rijecima obicno manjka snažna pozadina i covjek im zapravo ne može da vjeruje, uzevši u obzir, da je sva poezija njegova tako mekana, da ti se gotovo razigje pod rukama kao kaplja ružinoga ulja, a ostane ti samo miris. Da li se Nikoliceva poezija prema životnim prilikama našega naroda, koje iziskuju snažne karaktere, može nazvati „zdravom pojavoin", drugo je pitanje. Nikla je ona u doba, kada je u javnom životu Hrvatsko bilo prevladalo neko ocajanje, neka nujnost, koja se je jasno izrazila i u literaturi. Ali da Nikolie i danas imade toliko citatelja i prij