U Zagrebu, januara 1902. (Hrvatsko zemaljsko kazalište.) Skorašnjih dana vidjesmo dva noviteta, jedan izvorni: Vitropir od Kuzme Novica i drugi njemacki: Hauptmannov Dabrov kožuh. Ne namjeravam pisati kritike o njima, a još manje postavljati paralelu izmegju pokušaja i prvijenca Noviceva i Hauptmannove komedije, kojoj je i vecina njemu neprijaznih kriticara (Bartels) priznala vrijednost, pace je ubrojila u prve redove njemacke savremene komedije. Meni je glavno na umu nešto drugo, naime da ogledamo ovom prilikom što je — komedija? Ako je u starijoj estetici bilo igdje darmara u idejama, upravo kod odregjivanja pojma — što je komicno, njena citava složena i izragjena zgrada rušila se ; što je od poznatih aksioma ljepote, istine i dobrote ostalo u komici, to su pokušali mnogi gonetati i slagati, — no dalje od jednostavnih formula nije se došlo. Bilo bi beskorisno, u današnje doba pozabaviti se tim formulisanjem. Mnogo poucniji je induktivni put; lakše je i uspješnije postaviti pitanje ovako: što je bilo komicno kod pojedinih pjesnika, u pojedinoj književnosti? Tu ce onda lako biti otkriti razlike i slicnosti — i u gomili promotrenih objekata biti ce upravo kao i u deskriptivnim prirodnim znanostima moguce provesti bar neku klasifikaciju i iznijeti dva temeljna tipa komicnoga, dvije odijeljene strane onoga, što se u književnosti nazivalo i naziva komicnim, — ukratko dva tipicna zastupnika komedije. Mislim, da su ta dva tipa Moliere i Shakspere. Kod jednoga i kod drugoga koraicno polazi iz subjekta: njihovo gledanje svijeta i citavog vanjskog života sili ih na smijeh. Jednako sili na smijeh tragicnog Shaksperea kao i njegova franceskog druga, koji je tek u „Mizantropa" unio neku ozbiljniju stranu. Naravski — taj smijeh nije i ne može da bude jednak, i upravo u toj razlici i jeste i ono tipieno, što dijeli i razlucuje dvije vrsti komedije. Shakspere kao komicar i ujedno pjesnik velikih tragickih sujeta. pjesnik Mackbetha, Hamleta, Leara i — Komedije zabluda, pojava je, kakvu rijetko na lazimo u historiji književnosti. On, tip renesanse, kako ga je neko nazvao, u svojoj tragici i u svojoj komici gotovo je direktni baštinik velike grcke drame. Tri logija grcka svršavala je uvijek satirskom igrom; Helen vjerujuci vjerom u usud, prožet pesimistickom Homerskom izrekom, da su ljudi i sve Ijudsko samo igracka bogova — morao je i u tragici uvijek zadržati tu pesimisticku ideju i u plastici nalaziti izmirenje, — u komici pak morala se ta pesimisticka ideja pretvoriti u neko omalovaženje svega Ijudskoga: njemu je ista tragika te igracke bogova morala po stati necim komicnim. Covjek u svoj svojoj opceni tosti morao je postati necim smiješnim, što je uvijek moguce ismijati, ne od zlobe niti od sažaljenja, vec od samoga sladogorkog uvjerenja, da smo — igracke usuda, žrtve Nepoznata. Komika je to, koja u mo mentima biva groteskna, bizarna i satiricna; no uvijek je pracena onim temeljnim akordom pesimizma. Samo tako je bilo moguce, da Grk, u filozofiji pesimista, prešavši u ekstrem, u poeziji bude svecenik ljepote i uživa u dionizijskom momentu zanosa bilo koje vrste. Samo tako bilo je moguce, da njegovu tragediju uvijek prati taj osjecaj vlastite smiješnosti, da trilogiji bude treci dio satirska igra. U svojoj studiji o po stanku tragedije prekrasno je to razložio Nietzsche. Ne dirajuci u njegove konzekvencije mogli bismo uvijek ustvrditi, da je upravo taj pesimisticni osjecaj vrelo prave komike, specijalno pak ishodište komedije shaksperske. Pisac Hamleta, neke vrste fataliste, morao je ljude i život gledati upravo kao i Helen. Što je sva njihova borba, što svi njihovi napori? Kako je sve to sitno! I — komicno. Sve je laž, opsjena, varanje — sama sebe: postavi se izvan osjecaja ljudskih, uzdigni se nad njihovo obmanjivanje samih sebe — i oni ce ti se prividjeti smiješnim akterima velike drame života. U toj misli ishodište je shaksperske tragike — ali i temeljna nota njegove komike. Shakspere je i sam na jednom mjestu otkrio taj smisao svojih komedija. To je u „Ukrocenoj goropadi", gdje se zapravo odigravaju dvije drame. Jedna je, da sluge nekoga lorda i on sam nagju pjana služnika, obuku ga i najljepše opreme, postave usred palace, te tako ti on, kad se probudi, ne zna gdje je. (I Hauptmann je vec upotrebio isti sujet.) Isprva ne vjeruje, no kad mu napokon svi stanu služiti i nugjati ga svacim, što samo lordovi mogu da imaju — on povjeruje i posvema se pomiri sa svojom ulogom lorda. Lord mu na to daje igrati komediju — i to je prava drama „Ukrocena goropad", kako se obicno na pozornicama i daje. U tom, što je dramu samu stavio kao intermezzo, Shakspere je odgonetnuo smisao svoje komike. On hoce da kaže: Eto, ljudi, košto je komican taj sluga, koji povjeruje, da je lord, tako ste upravo jednako smiješni i vi, koji citavoj obmani svjetskoj vjerujete i mislite, da ste zbilja nešto veliko. U tom je vaša tragika, no još više — vaša smiješnost. I što se više udaljujete od realnosti, što više vjerujete obmani — to ste komicniji i ekstremniji — to više postajete ljudi, Ijudi svagdašnji, koji se ne mogu uzdignuti nad sve to, stresti sa sebe te okove obmane, i uvidjeti, da zbilja i jesu — akteri. U tom shaksperskom shvatanju komicnoga jeste doduše velika ironija na sve ljudstvo, ali i velika istina, Sve ono, što je daleko od fakticnih prilika, što u njih ne spada, što ih ne popunjuje — u isti mah je i tragicno i komicno. Tragicno, ako sam subjekt govori; komicno, ako ga ko drugi opisuje ili promatra. Zato je shaksperska komika i tako puna kontrasta, zato se on nije žacao sujet svojim komedijama tražiti ondje, gdje su ljudi najudaljeniji od realnosti, zato su mnoge od njegovih komedija fantasticne, zato su njegove situacije redovno stvorene necim što je slucajno, što ne spada k realnosti, što je došlo nepredvigjeno i nepoznato. Shakspere nije moralista, on je doduše komicar-filozof, ali — dopustite mi tu rijec — k