* Ljetopis Matice srpske po novom programu. Prije godinu dana izdala je Matica srpska proglas, u kom je dala donekle nov program u pogledu izdavanja svojih knjiga, speeijalno pak Ljetopisa. Po tom programu Ljetopis Matice srpske imao bi biti što suvremeniji. „Ljetopis treba da bude moderan književno-naucan organ, koji ce pratiti i prikazivati život Srba i ostalih prosvijecenih naroda u svima pravcima kulturnoga rada, i to ne samo u raspravama i clancima, nego i u što tacnijoj i što opširnijoj informaciji. Osobito ce se nastojati, da se svaka nova srpska knjiga objavi, prikaže ili ocijeni, a i svaka strana, koja se tice Srba." Odmah god. 1901. poceo je Ljetopis izlaziti po tom programu šestput godišnje umjesto cetiri, košto je dotad bilo, i u glavnom pošlo se za ispunjavanjem obecane rijeci. Pred nama je evo svih šest svezaka Maticina Ljetopisa od god. 1901., dakle baš onih šest svezaka, u kojima je uprava pregla, da taj program prikaže i na djelu. Ima li pak kakove promjene u sadržaju Ljetopisa sa novim programom, i da li se razlikuje od dosadanjih i pregjašnjih? Ljetopis do godine 1901. više od polovine faspravljao je o historiji. Tako reci — ponekad bio je arhiv za historiju i historijsku gragju. To je bila njegova najkardinalnija pogrješka. U ovih 6 svezaka, po novom programu, historijska gragja, koja je dosad sacinjavala glavan predmet i zauzimala najviše prostora, svedena je istina na manje, ali još ne na onaj minimum, kako to želi, osim ono nekoliko historicara oko Matice, ogroman dio i književnika i publike srpske. Sa ostalim sadržajem ovako je stalo. Pripovijetka i pjesme zastupljene su prema suvremenoj srpskoj beletristici dobro, ali što u tim stvarima malo ima onog zrnevlja, koje ne bi prošlo kroz sito pravog estetskoliterarnog ukusa, tome su krive slabe literarne prilike, koje srpskoj literaturi ne daju vec od dužeg vremena nicega, o cem ce historija voditi racuna. I filosofija je našla nešto malo mjesta na stranama Ljetopisa od god. 1901., pak se prema srpskim filosofskim prilikama dade s pohvalom zabilježiti, da se Ljetopis usudio probijati ledenu koru srpskog indiferentizma prema onoj nauci, za koju bismo smjeli reci, da bi bolja studija na njenome polju unijela kudkamo zrelije poglede na život, umjetnosti i poeziju, a u ovu zadnju još i nova poleta, cega baš suvremenoj srpskoj poeziji nedostaje. Osim historije najviše je ozbiljne pažnje obraceno literarnoj kritici. Pošto taj dio sadržaja zauzima najviše prostora, a u zadnje se vrijeme u srpskoj literaturi više pišu kritike nego pjesme, pripovijetke pa i sami romani — to ova književna grana zaslužuje najozbiljniju pažnju. Ljetopis u ovih 6 svezaka pokazuje tako reci pravu sliku kriticarskog zanata u novije doba. Tu se sretamo sa jednim radom Ljubomira Nedica, sa kritikom Marka Cara na Nedicev metod i na samog Nedica, nadalje sa mladim dr. Skerlicem, docentom za estetiku i literature na Velikoj školi u Biogradu, pa sa još više radenika na polju literarne kritike, koja poput Nedica ide za naucnim karakterom. Na celu tih pregaoca kriticara jeste dr. Nedic. Mi ga znamo još iz pregjašnjih radova kao mrzovolju i apaticna covjeka prema lijepome. Nema sumnje, da je Nedic dosta ucinio za srpsku kritiku. On je poceo da udara protiv predrasude i onoga što je u n??? konvencijonalno. On je prvi koji je megju novim srpskim kriticarima rekao, da se publika umije da povodi za sitnim dubovima, da umije da se oduševljava za pislicarske stvari, cak i literarne ekstravagancije, kao n. pr. uznošenje L. Kostica zbog njegovih kalambura. Ali u tom traženju tih Ahilovih peta i kod pripoznatih pjesnika, traganjem za manama i slabostima pojedinih djela i od vece vrjednosti, pao je i sam u manu vjecitog negiranja — osim njegovih simpatija — Šapcanina, možda i Vojislava Ilijca. Zbog toga negiranja postao je sam negacija sebe, jer njegov dar, koji se ponekad umio da otkrije i u obliku sposobnosti da umije cijeniti i lijepo, otupio je vjecitim oponiranjem tako, da je u njem izumrla sposobnost da pronagje objektivnu vrijednost, lijepo i istinito. Danas možemo reci za Nedica, da njemu nedostaje culo za ljepotu. jer to bi inace bilo nemoguce, da jedan kriticar može da procita Zmajeve „Gjulice", Kosticevog „Maksima Crnojevica" i „Peru Segedinca", a da ne pusti u duši ni jednu suzu, ili da bar ne osjeti dubokog saucešca prema Ijudskoj slabosti, pak da to onda priznade. Košto to naprijed rekosmo, u Nedicu je elemenat negiranja tako silan, da je ugušio osjecanje prema lijepom i uzvišenom. On svud negira, kao da ima u sebi, nekog Mefista, koji ga na to goni. Što se tice metoda, po kome on piše svoje kritike, moramo priznati, da ako ovaj i nije njegova svojina, ipak je zasluga Nediceva, što je unio taj pojam u srpsku književnost. No i sa svojim metodom Nedic je jednostran. Marko Car donekle uspješno polemiše protiv jednostranog shvatanja Nediceva metoda, po kome kriticar „treba da se drži jedino djela, njega samo da proucava i njega samo da cijeni". U koliko se slažem s M. Carem protiv ove Nediceve jednostranosti, da se mora i drugi metod upotrebiti kod proucavanja djela, naime metod, koji je Taine postavio sa svojom teorijom o milieu; ne slažem se sa mišljenjem obojice ovih kriticara, kao da kritika ne može biti od kakove koristi piscima sa svojim savjetima, jer da „kritika još nikog nije napravila piscem". To je mišljenje nesamo pogrješno, vec kada bi se u život sprovelo, ono bi po pisce bilo pogubno. Kad bi tako bilo, onda nam ne bi ni trebalo literarnih kriticara niti esteticara. A šta bi to znacilo ? Ništa drugo do li i opet uništenje estetike i kritike; jer da kritika bude samo mentorom publike, bio bi dvostruko bezuspješan rad. Prije svega, jer ona publika, koja cita romane i drugo, ne cita naucnih kritika, vec pisci sami to rade, a time bi naucna kritika bila nepotrebna, pošto bi na njezino mjesto morali doci obicni vikaci, kao oni u panorami, da vikom preporucuju pojedina djela. Naucna kritika vazda je bila ne „mentorom publike", košto Car kaže, sl