U Krakovu, februara 1902. Program i osnove direktora Kotarbinskoga pocinju poprimati sve jasnije i jasnije konture. Kotarbinski je poceo da zaodjeva kostur svoga repertoara, o kojem radi vec dvije godine, poceo je da uklanja pojedine nedostatke i da zapunjuje pojedine jazove, koji su morali zinuti. Dosad se razmak izmegju pojedinih komada od prave, velike umjetnicke vrijednosti ispunjao ma cime; prelaz od jednog duševnog užitka drugomu, bio je prevec banalan. Ti mostovi nijesu bili pravi mostovi, vec naglo prebacene daske, koje je svaka bujica, svaki jaci dah „aurae popularis" kidao i ostavljao duboke i opasne provalije. Opasne u prvome redu za one dramske umotvorine, koje stajahu visoko nad njima. Duša obicnog gledaoca prosto ne može, da se izmucena putem k jednome vrhuncu odmah bez odmora penje na drugi još strmenitiji vis. Ako joj se dakle ne dade tacka za odmora, oslon o koji ce se cvrsto uprijeti, ona nesamo da ne ce imati snage i volje, e bi se zadubla i shvatila ono djelo, komu je estetska vrijednost tolika, da podiže i raširuje još dalje horizonat gledaoca, vec ce izgubiti i dosadanje dobitke, a duševni stepen, na koji se je mukom popela, znatno ce se sniziti. Eto to bi bila glavna opasnost, koja je prijetila repertoaru Josipa Kotarbinskoga i koja je, da ju je on pustio s vida, mogla biti od pogubnih pošljedica po plemeniti i svake pohvale dostojni pravac, kojim je on udario. — Ali do toga nije došlo. Kotarbinski je stao pogibli na put, cim je digla giavu. Odabrao je dva sredstva. Da ostane vjeran svomu principu: repertoar poljackog pozorišta mora prije svega da budne narodan, potražio je lijeka u samoj poljackoj dramatici. Stao je da traži i da animira mlagje poljacke dramaticare, da pišu komade, za koje bismo najbolju oznaku našli u njemackom izrazu „Volksstilck". Buduci da se, na žalost, Kotarbinski u citavom svome djelovanju mora da ogleda takogjer na materijalni uspjeh sredstava, došle bi mu radnje ovakove ruke u horu; s druge opet — s vida umjetnicke vrijednosti ovakovih djela — opazio je jedan krakovski kriticar veoma dobro, da je i najjadniji „Volksstiick" uzet iz savremenog života ili iz narodne povjesnice još uvijek bolji od prijevoda kakove francuske lakrdije, koja nesamo da ne imade prosto nikakove literarne vrijednosti, vec joj gotgvo uvijek glavni ures podaje uemoralno komentiranje kakove trivijalne pomisli. Nu na žalost moramo i to zabilježiti, da se poljacki pisci bar dosada nijesu odazvali onako, kako bi trebalo. Više je posrecilo drugo sredstvo. Kako vec istakosmo, Kotarbinski je dosada usrdno i opravdano promicao „Mladu Poljsku". Ta djela gospodovahu malne iskljucivo na krakovskoj pozornici. Gospodstvo svoje upirahu o simpatije publike, štampe i ravnateljstva, tako da su u Krakovu gotovo posve zaboravili, e u poljskoj dramatici postoji još i druga silna struja, cija djela na svim ostalim velikim pozorištima poljackim zauzimlju opravdano mjesto. To je škola psihološke drame, sljedbenici Ibsena i njegovih njemackih pristaša; škola, koja prve svoje uspjehe imade da zahvali stranomu utjecaju, nu koja je našla u poljackim socijalnim, ekonomskim i književnim prilikama tlo vrlo podašno i plodno, te se sada sama sigurno razvija. Kada su dakle krakovska publika i štampa svratili pozornost svoju na fakat, da tvore vine „Mlade Poljske" nijesu uvijek jednake vrijednosti, da se kraj originalnih i vrsnih djela pocinju u literaturi i na daskama pojavljivati stvari, koje možemo mirne duše nazvati zabludama, u kojima je originalnost zastupio manir, a fantaziju bolesno sanjarenje, tada se sjetiše, da ne valja biti jednostranim i zaslijepljenim ni u cem, a najmanje u umjetnosti, kojoj je prvi životni uslov — sloboda. Ta se revolucija zbivala i zbiva se pred našim ocima, i zato je Kotarbinski, shvatajuci, da bi eventualni otpor mogao skupo platiti u buducnosti, stao otvarati vrata i mlagjim i starijim zastupnicima iz dosad protivnih tabora. Ta mala kapitulacija bi primljena onako, kako je valja primiti — naime s opcenitim priznanjem, a direktor Kotarbinski pokazao je i opet, da valjan upravnik mora uvijek imati na umu onu lijepu rijec Fridrika Velikoga: „In meinen Landen kann jeder nach seiner Facon selig werden". Kazasmo vec, da se mladi dramaticari ne odazvaše baš oduševljeno Kotarbinskomu, kada ih pozivaše, da se spuste sa svojim pegazima u malo niže slojeve. Ne cu time da kažem, e mu se nijesu nikako odazvali. U ovogodišnjoj sezoni imademo dosad dva djela, koja zaslužuju, da se s njima upoznademo i koja ispunjaju sve uvjete pravog: „Volksstuck"a. To su „?r?z???" (Križari) Adolfa Walewskoga i „Kominiarse" (Dimnjacari) Franje Domnika. Prvo od ovih djela nazvao je Walewski „povjesnom slikom po romanu Henrika Sienkiewicza". Naziv „povjesna slika" poklapa se sasvijem s fakticnom literarnom vrijednosti toga djela i pokazuje, da i sam Walewski nije bio toliko tašt, e bi pošo stvarati dramatsko djelo, koje bi zar doseglo veliki mu uzor. Walewski je tek htio da podade pozornici komad, koji bi, oslanjajuci se sadržajem na veliko djelo Sienkiewiczevo, oživio i podržavao uspomene i dojmove, koje je citatelj primio citajuci „Križare", komad koji bi u neku ruku dopunjavao i komentirao pomocu pojedinih scena glavne momente romana i koji bi u prvome redu služio takogjer patriotskim idejama sadašnjosti. Prema ovome probrani su iz romana oni prizori, koji bi najbolje odgovarali tim uvjetima. Da ti pojedini prizori ipak ne budnu bez neke nutarnje veze, nanizao ih je Walewski na tanahnu nit ljubavi Zbiška i Danuške. Walewski je svuda pokazao veliku rutinu. Predaleko bismo zašli, prikazujuci potanko pojedine prizore, kad je sadržaj „Križara" i onako citateljima poznat po prijevodu dra Augusta Harambašica. Zabilježicemo samo, koje je momente pisac izvadio iz romana, da od njih sklopi dramsko djelo i koji se prizori romana uciniše Walewskome najznamenitiji po svojoj umjetnickoj vrijednosti. Prvi prizor, koji je Walewski nazvao „Pod lutym Turem" služi kao ekspozicija cijelome ljubavnom dijelu kom