* Sa Utova Blata. Utovo Blato, komu je ime poteklo po svoj prilici od utve (Mergus merganser), poznate ptice iz naših narodnih pjesama, bliješti i u zimsko doba u svom potpunom caru, i ako je ta slika bitno drukcija nego ljeti. Sve da je u doba, kad drugdje sipa i mete ledeni snijeg, u ovom kraju blaga temperatura, ipak oparena trska i šaš ko i slišcene rakite odaju, da je vec preovladala zima. Ko hoce da u to doba malko unigje u prirodu Gornjega blata na Utovu, najzgodnije ce mu biti, da sjedne u camac, što ga tamošnji ljudi zovu „trupom", pak da zaplovi spram takozvanog Karaotoka. To je zapravo neko zimsko ostrvo, koje nastaje od poplave, dok ljeti možeš tamo doci suhom nogom sa Gnjilišta. Na najvišem vrhu ostrva koci se ugledna kuca od kamena, inako lugarev stan, cija su vrata uvijek širom otvorena lovcu i turisti. Krjepkim zamasima vesla dovešce te tamošnji ribar jugoistocno do nalik kršna ostrva, lovorom obrasle Džinjavice, gdje ribari suše mreže po starim, visokim maslinama, a gdje ih u ovo doba place voda. Tuda je na ime pošlo korito, kojim otice Utovo jezero u Neretvu. Široko ogledalo vode ovdje se je znatno suzilo, smrežurivši se u bezbrojne „jaruge", koje tamošnji vozaci ciste i proširuju, da se ne bi prekinula plovidba po jezeru. Za cijele dojakošnje vožnje plivaju i polijetaju pred camcem liske, poslije im se pridružuju kad veca kad manja jata pataka, koje s cestih lovackih pohoda postadoše plašive, pak se redovno dižu ispred puškometa. Nad njima kruže u visini dobri im znanci ko ribji orao, veliki klokotac, orao klokotac, ritska eja, jastrebi i kopci. Obale su obrasle sve to gušcim zelenilom, u kom se posvuda istice plavozeleni uski i dugacki list Cladium mariscus. Po rubu je to lišce nazubljeno ko pila, a oštro je, da reže ko brijacica. U ovoj guštari živi posve skrovito neka sitna vrst pticice, Lusciniola melanopogon, cijeg pjeva ovdje ne cuješ, pošto prvim daškom proljeca seli u Potisje. Površina Utova Blata nije uvijek mirna. I preko njenog ogledala umije da dune ljuta bura, rušeci se na nj sa kršnih litica, a njegov ribar žuri se onda da potraži skloništa gdjegdje megj šikarjem, kojim obrastoše jezerski zakuci. Dotle pak goni i nosi vjetruština svakojako šiblje i vrijež po vodi i zatvara tako jaruge, o kojima smo govorili. Tu se onda jate „kaloseri", karakteristicna ptica onoga kraja. Nakon trosatne vožnje po najgornjem dijelu jezera, prispjevamo u Deranski lug i u zaliv Drijen. Na megji ovijeh mjesta, na kamenitu pristranku stoje zanimljiva i u nas rijetka, kroz cijelu godinu mrkozelena stabla komorike. Na daleko i široko nema više ovakova gaja. Uz to je ovo mjesto ko smišljeno pogledalo, okle zahvataš okom veci dio Gornjeg Blata, po kojem se skližu camci nakrcani trskom i drvima. Inako imade tamošnji svijet neku skromnu zaradicu od ribarenja, osobito pak od lova na slasne utoblatske jegulje. Love ih na vrši, koje se spuštaju na muljevito dno jezera, a drže ih o pavitini, koju vješto opletu u konop. Dabome, da je lov kadikad cisto jalov, nu biva da se odjednom uhvati po 4—6 jegulja. I ako je uopce lov na Blatu izdašna zabavica, ipak narocito strani lovci u tome po obicaju pregone, osobito kad stanu pricati o lovu na patke. Najbolje je pak lovište rano u jutro na Ostrovu, a glavno na sedlu Rovacki do. U toliko ne ce nijedan posjetnik tako lako zaboraviti onog kutica kršne Hercegovine. X-y-z. * I. Jelinek: Dušica izlijece. Duboko dirljiva slika ceškoga umjetnika ne treba tumaca. Roditeljske boli nad mrtvim cedancem, koje je netom izdahnulo i ona cista bijela dušica, koja se po narodnom vjerovanju diže u tajne prostore — izravno podsjecaju na teški cas, kad je mnogomu od nas, a da ne znamo zašto, neumitna smrt najavila svoj pohod i satrla ono što nije joj u životu nikomu ništa ucinilo, otrgla ga nekuda, kruto ga otrgla — ni krivo ni dužno. * Nikolaj Vasiljevic Gogolj. 21. februara ove godine navršilo se pedeset godina, što je preminuo zacetnik ruskog društvenog romana, Nikolaj Vasiljevic Gogolj. S njegovim glavnim radnjama, Revisorom i Mrtvim dušama pocinje doba ruskoga realizma, koje predstavlja noviju rusku književnost, kako se preko sredine prošloga stoljeca razvila do danas i koje obuhvata sve znamenite ruske pripovjedace, a zapravo propovjednike: Turgenjeva, Goncarova, Grigorovica, Dostojevskoga, Pisemskoga, a od kasnijih Šcedrina, Nekrasova, Gljeb Uspenskoga, Tolstoja, do najmlagjih Cehova i Gorkoga. Nikolaj Vasiljevic Gogolj sin je Malorusije, a rodio se je god. 1809. od oca vlastelina u poltavskom mjestancu Sarocicama. Uzgojio se u krugu svoje obitelji i liceju knjaza Bezborotka u Njezinu. Nu njegov nemirni duh i književne intencije onemogucile su, da bi bio mogao ostati za dugo vremena u kakvoj stalnoj službi. Tako Gogolj promijeni više zvanja, a da se ni u jednom ne nagje na pravom mjestu. Neko vrijeme nastojao je, da se usavrši ko profesor historije na sveucilištu i htjede napisati povjest Malorusije, ali kao da je u tome zvanju bila presahnula njegova svježina, koja ga resi kao pripovjedaca. Zanimanje za književnost i pripovjedalacki dar bio je osobit vec u Gogoljevu ocu, koji se je odlikovao velikom Ijubavi spram umjetnosti, a osobito glumišta, te je i sam napisao nekoliko komedija iz maloruskoga života. Prve radnje Gogoljeve odaju biljeg romantike i tek kasnije, kad se svrati u Petrograd, gdje ga Žukovski i Puškin uvedoše u literarne krugove, dozrije njegova satira do one visine, kojoj se divimo u „Revizoru" i „Mrtvim dušama". Tu nastade i njegova poznata pripovijest „Spor Ivana Ivanovica i Ivana Nikiforovica" i bujna njegova slika iz stare Ukrajine „Taras Buljba". Satira i didaktika snažne su osebine ruske umjetne književnosti od njena pocetka. Svaki ruski pjesnik od Kantemira ovamo, nosioc je nekoga kruga ideja, koje propagira u svojim radnjama. A od Gogolja pocevši postaju ruski pisci pravi intelektualni vogje svoga naroda. U njihovim se djelima pocinje ispoljavati ruski milieu i oni u svako doba prikazuju najviši duševni niveau u narodu. U tome v