* Mali prinos tumacenju Mažuraniceva „Smailage“). („U to i dan vec rudjet poce"... „Vec ga prati sa zapada sunce"... „Sunce žarko za planinu sjede".) Kod citanja Smailage svak nekako zapne kod pomenutih stihova. Zora je, a malo dalje eto vec sunce zalazi! Kako tumaciti takav pojav u tako velika pjesnika? Nekonsekventnost — reci ce literarni historik — što se pokatkad nalazi i kod drugih velikih pjesnika. Pjesnik zaboravi na ono što je prije kazao, i eto ti nedosljednosti (kontradikcije). Ta — quandoque bonus dormitat Homerus! Dogagja se kadšto i besjednicima. — Takovijeh nedosljednosti i protuslovlja može biti u velikim epopejama, košto je Ariostov Orlando (gdje ubijeni opet se povracaju u život), nipošto pak u tako malenom eposu ili bolje epskoj pjesmi, košto je „Smrt Smailage", pa još u tako neposrednoj blizini. „Dremnuce" Mažuranicevo je ovdje samo prividno, a to samo zbog glagola: rudjeti. Taj se glagol obicno upotrebljava za zoru, a Mažuranic u pomenutom stihu pjesnickom slobodom upotrebio je taj izraz za dan na izmaku. Da se je pjesnik na ovom mjestu poslužio drugim izrazom, ne bi nikad bilo došlo do krivoga razumijevanja. Nu promotrimo li bolje, naci cemo i u tom neobicnom izrazu osobitu pjesnicku ljepotu. Ko je motrio u našim primorskim kršovitim krajevima preljevanje boja kada se sunce nagne k zapadu, taj ce se posvema složiti sa mnom. Dan pocinje upravo rudjeti i to sve to više (postepeno, zimi katkada opaža se i jedan sat i po prije zahoda). Godina i godina da motrim u spljetskoj okolici taj divni prizor. Dražesno rumenilo lagano obuhvaca cijelu okolicu, a velebni Mosor pri zahodu kao da plamti u zlatu. (Sravni: Preradovic, Mujezin: Gore Mokatanske planule u ruj" i Kozlov, ???????? Ko?????: „???? ??????? ?? ?????? ????????,".) Slika j? divotna, velicajna. Svakiput pali bi mi na um zgodni stihovi pjesnikovi: U to i dan vec rudjet poce, a u susjednoj planini cuješ gdje pastir javlja (vodi, zove) stado na povratak, jer je dan vec na izmaku). Da završim istaknucu, da je i Mažuranic bio primorac. Dr. J. Arama. * Theodor Gompere, bivši profesor becke univerze, slavio je nedavno svoju sedamdesetgodišnjicu, a ta se je proslava pretvorila u slavu filosofije, ciji je najozbiljniji trudbenik bio upravo ovaj jubilar. Gomperz je klasicni filolog, no sa svojim radom on je prekoracio dosadauju praksu filologa, koji su zadacu te znanosti vidjeli u svestranom poznavanju gramatike, u kritici i interpretaciji klasicnih tekstova. Gomperz je tražio u tom radu dublji smisao u vrijednosti klasicne nauke, narocito filosofije. Na tom polju je Gomperz naucenjak filosof prvog reda. Baš na toj tacci se Gomperz zadržava kao na pravom polju, na kom bi se imao svaki klasicar zadržati ma i za kratko vrijeme. U ispitivanju specijalno filosofije starih Grka, koje je studije Gomperz svijetu predao u knjizi pod naslovom: Griechische Denker, dao je sam Gomperz ovom ispitivanju pravac. On je primijenio na ispitivanje grcke filosofije nov metod i sa rezultatima u svim ispitivanjima nadmašio je dosad najboljeg historicara grcke filosofije Zellera sa njegovom historijom filosofije pod naslovom: Geschichte der griechischen Philosophie. Dok Zeller smatra grcku filosofiju sa prvim njezinim zacecima prirodne filosofije kroz Thalesa, prvim zacecima religijozne filosofije kroz Anaksagoru i njezinim prvim zacecima idealisma kroz Pitagoru i materijalizma kroz Leukipa i Demokrita kao samosvojni produkt grckog genija bez stranog utjecaja, Gomperz u svom spomenutom djelu primjenjuje historijski metod na ispitivanje grcke filosofije i dolazi do novih rezultata, koji mnogo više obasjavaju postanak grcke filosofije. Gomperz, primjenjujuci historijski metod, uporegjuje historiju istocnih religija, historiju literature i pojedine struke znanosti sa grckom filosofijom, i time nas dovodi u bliže razumijevanje grcke fi!osofije i postanak osnovnih njezinih problema. Pisac ovih redaka, citajuci Zellerovu historiju grcke filosofije, vazda je osjecao nedostatak historijskog metoda na širokom temelju u ovom djelu, tek Gomperzovo djelo umjelo je da ga u težnji za saznanjem uzroka i postanka grcke filosofije po dojmu istoka potpuno zadovolji. Može biti, da bi se po gdješto dalo prigovoriti protiv nekih Gomperzovih pretpostavki, ali metodu kojim se on služi mora pristupiti svaki ispitivac historije filosofije i njime se jedino služiti. Tim metodom mora se uopce poslužiti i svakikulturni historicar. Ispitivanju ljudskog umnog razvica i napretka dao je Gomperz svojim djelom nov pravac, a to je prije svega dobit za filosofiju i odmah za kulturnu historiju Evrope, jer — strogo uzevši — zacetak i temelj evropske kulture i nauke udaren je u grckoj filosofiji. Gomperz se prije kratkog vremena odrekao katedre na beckoj univerzi, samo da može svršiti svoje zapoceto djelo. Sa ovim svojim radom gotov je Gomperz do Platona, a sada radi specijalno o Platonu. Sav svijet naucni, koji se uopce bavi ili interesira za kulturnu historiju, sa velikom cežnjom ocekuje rezultate Gomperzova istraživanja o Platonu, da li ce se zadovoljiti sa dosadanjim konstatovanjem o Platonu kao Sokratovu uceniku, ili ce ga umjeti dovesti u svezu sa istocnim religijama. Mi koji u grckoj filosofiji vidimo temelj potonjoj evropskoj kulturi, željeli bismo našu publiku zainteresovati za filosofiju Gomperza i njegovo djelo „Griechische Denker". Filosofija je opca nauka, kompedium sviju nauka, dakle nauka nauka. Sve su nauke na njoj temeljene, iz nje nicu, razvijaju se pod njenim okriljem i njezinim utjecajem — a to je ona istina, za koju bi pisac ovih redaka želio, da je buduca generacija na književnom polju u svoj širini znacenja pojmi, njome se koristi i njome knjigu oplemeni. Napomena Fusnote su dostupne u pdf-u.