(Nastavak.) Ostavljajuci po strani pitanje, da li su svi oni hrvatski beletriste, koje kritika stavlja u službu tih ideja, doista htjeli služiti im onako, kako im to kritika imputira, možemo potpunom ispravnošcu ustvrditi, da je psihološki neosnovana pretpostavka, kad se vrškom beletristickog stvaranja oznacuju samo oni produkti, što crtaju te evolucijone preobracaje društvenih problema i ideja, koji su cestoput dosta doktrinarno nategnuti na deduktivni kalup tobožnjih širih i viših pogleda. Osim tih viših društvenih problema — koji se u ostalom ne mijenjaju poput mode šešira svake bogovetne godine — ima moderno društvo, a po tom i naš narodni život još uvijek jedan stalni problem, koji zaokuplja svom snagom vecinu ljudstva i koji je po tom od najveceg interesa po citalacku publiku, a to je borba svagdašnjeg covjeka za svoj opstanak. Moderna civilizacija i kultura dadoše toj borbi drugi — recimo covjecniji oblik, ali je nijesu mogle skinuti sa životnog poprišta. Dok vecina civilizovanog ljudstva mora osjecati, da mu se sva snaga isisava u toj borbi, dotle je zanimanje za probleme — kakove iznose Ibsen ili Przibizsewski luksus, kojega moderno društvo doduše takogjer treba kao izraz svog istancanog životnog osjecaja, no koji ne može biti opcenitim kriticnim mjerilom po beletristicku literaturu uopce, pa ni po našu. Napokon kud bi se došlo, kad bi beletristika prionula uz takove probleme, koji se ocituju u zanimanju ljudi, u cijem je životu borba za opstanak vec preturen momenat! Takove pojave mogu zanimati tek najmanji dio ljudi, — pa i to zanimanje može svojim ignorisanjem života najveceg dijela ljudstva, kulturi mnogo više škoditi, nego li bi joj koristilo tobožnje fino shvacanje viših (?) njezinih potreba. A kad bi se i svi ti „viši" kulturni problemi nazvali svojim pravim imenom, mislimo, da bi im našli mjesta u istoj razini sa svagdanjim životnim pitanjima, a cesto i ispod njih. Zato ce uvijek najviše odziva naci beletrista, koji otvara poglede na podrucja, oko kojih je najviše zaokupljena misaonost publike, a to su podrucja u kojima se svagdanje, poprecne težnje modernog covjecanstva ne podudaraju sa mogucnošeu da se oživotvore u željenoj mjeri. Ko je te težnje pogodio u živac i vjernom istinitošcu prikazao njihovu borbu sa fakticnom zbiljnošcu, taj je moralno olakšao tjeskobu te borbe, a to je najveca blagodjet, koju može pružiti beletrista svojim radom. Ovako prikazivanje zove se u literarnoj kritici „realizmom", a ko danas ne zna za njegove trjumfe u svjetskoj beletristici? Njime su ruski pripovjedaci u tren osvojili evropski zapad, a Zola citavi obrazovani svijet. Realizmu — jedinomu i samomu realizmu imadu i hrvatski pripoviedaci da pripišu svoje uspjehe, ili ne znamo, bili se ikoji naš kritik odvažio ustvrditi, da je n. pr. Gjalskoga „San doktora Mišica" ili „Notturno" od vece literarne vrijednosti, nego li njegovi „Stari krovovi" ili „Bijedne price" ?! Realizam jeste ono tle, na kojem se razvio i Novakov rad; tu se on krece finim posmatranjem i oštrim, istinitim prikazivanjem; na tom je tlu uvijek uspio, a ako se je kada s njega udaljio — košto n. pr. tendencijom svog najnovijeg djela — tada je to ucinio na uštrb svoje pripovjedacke snage. Nu na ovo cemo se svratiti kasnije. Tek realisticko stanovište Novakovog prikazivanja ne bi samo po sebi bilo dovoljno, da mu poda izrazitu literarnu fizionomiju, jer je danas realizam uopce od potrebe pripovjedacu, koji raouna sa publikom normalna ukusa, a ne sa beletristickim probiracima, koji izabiru hranu iz kuhinja „dekadenta" ili „simbolista". Realizam, dakle, kao nacelo jeste u Novaka zajednicki sa ostalim hrvatskim pripovjedacima, no njegov realizam naginje izrazito na jednu stranu, a to je ona tužna i žalosna strana ljudskog života. On se obraca onamo, gdje su oni, koji se bore da ostanu na površini životnih valova, što ih nesmiljeno gutaju i gotovo uvijek nakon ocajne borbe progutaju, — ukratko: Novak je pjesnik patnika i nesrecnika. Ovako opcenito istaknuta oznaka pravca njegovog cjelokupnog rada, nije dabome bez iznimaka u gdjjekojim njegovim produktima, no u glavnom ovo je svakako temeljna znacajka duha, kojim su njegovi radovi poprijeko zadahnuti. Istina, da su patnja i stradanje cest predmet beletristike, da ih obilno obradiše i drugi hrvatski beletriste (sjetimo se samo n. pr. nekih Šenoinih, Gjalskovih ili Leskovarovih pripovijesti), što je napokon i razumljivo, ako se uvaži, da je opis tuge uvijek bolje uspijevao od opisa radosti, — ta poznata je stvar, kako je literarna historija složna u tome, da je Danteov opis pakla pjesniku mnogo bolje pošao za rukom od opisa raja. No ni u kojeg hrvatskog beletriste ne cemo naici na došljednije i ustrajniie prikazivanje ljudske patnje, no u Novakovim pripoviie stima. U njega ti eno patnika i jadnika svake ruke. Jednom su to patnici od zanata, kao Podgorci, drugiput žrtve urogjenih slabostih, kao u „Fiškalovoj ispovijedi" ili „Salamonu", treciput propadaju s nedoraslosti spram tegoba društvenoga života, kao u „Janici" ili „U glibu", pa i u neskladu individualnih sklonostih sa društvenim nazorima, košto u „Dva svijeta" — i tako dalje uvijek bol, stradanje, propadanje u svim mogucim primjercima. U tom predocivanju jeste Novak upravo nesmiljen. Srce ti se grci od bola nad propašcu jadnika, što pogibaju bilo s krivnje, bilo bez nje, — no upraviš li pogled autoru, cini ti se kao da veli: Što cu ti ja, kad je ovako! I citalac osjeca, da doista i jeste onako, jer Novak je posmatrac, i to fin posmatrac prvoga reda. Cini se, da ga je baš ta posmatracka sklonost i sposobnost dovela ovakomu prikazivanju bijede i patnje, jer koga sklonost goni, da zaroni pogledom u život oko sebe, taj ce najviše predineta svomu posmatranju naci u životu patnika. U životu onih koji su veseli i koji uživaju, nema da se mnogošta motri i prekapa. Život veselja i zadovoljstva izbija elementarnom snagom sam na površinu, on nam se prikazuje bucno i ne treba tek da ga tražimo, pa mu se rado i svracamo, — a