(Nastavak.) Psihološka analiza jeste jedan od glavnijih zahtjeva, koje ište kritika od beletristickih produkata; ona upravo i sadržaje bitnu oznaku realizma, jer opisivanje sitnica i detaljiranje bez obzira na suštinu glavne sadržine, još nije realizam. Ta psihološka analiza ne smije megjutim sastojati u pripovijedanju, da se u junacima pripovijesti zbivaju stanovita duševna stanja, pa onda to pripovijedanje potkrijepiti možda sa opisom nekih vanjskih pojava pri doticnim duševnim stanjima, jer to nije nikakva psihološka analiza, nego puko naviještanie, da se u osobama pripovijetke nešto zbiva. Pripovjedac mora izvjesno psihološko stanje prikazati tokom misli, porivima osjecaja i pokretima volje kako se ocituju samom radnjom, besiedama, odlukama, vladanjem i svim kretnjama doticnih osoba tako, da nam pripovjedac ne mora ni oznaciti njihovo duševno stanje izricnim pripovijedanjem, nego mi iz njegovog prikazivanja sami to razabiremo. Na taj samo nacin moguce je citatelju uroniti u duh osoba, koje se preda nj iznose i time sucustvovati s njima ili odvracati se od njih. Traženje samih tipskih psihiekih pojava u beletristickim radovima nije još beletristicka psihologija, nego prosto registriranje psiholoških pojava u takovim radovima, dok psihološka analiza sastoji u iznašanju svih onih elemenata našeg duševnog života, iz kojih nastaju pojedini oblici psiholoških pojava. Da pripovjedac uzmogne uspjeti ovakom analiticko-sintetskom prikazom duševnog života osoba svoiih pripovijedaka, od potrebe je da u njega bude fino, istancano osjecanje za one elemente, od kojih sastoji cjelokupna pojava izvjesnih psiholoških procesa; on mora da je osobit posmatrac ljudi. On mora da umije uvrebati u njima nesamo one prvotne pobude psiholoških pojava, koje su se cestoput gotovo izgubile tecajem procesa, kojim je pojava prolazila od svog zametka pa do izjave prema vani, uego on mora da u njima napipa i na srijedu iznese i one elementarne pobude, koje ljudi cesto i navalice sakrivaju. U takovom je prikazivanju Novak pravi majstor, koji se kao psihološki crtac mora ubrojiti megju najbolje hrvatske pripovjedace. U njegovom pripovijedaniu ne osvaja citatelja toliko zanimljivost dogagjaja na kojima se raspreda pripovijedanje, koliko iznašanje psihološkog stanja lica, koje u tome rade. Pak zato, košto njegovi radovi sa tendenciozne strane zahtijevaju da bude u citatelja razvijeno eticko osjecanje, tako je i za njihovo umjetnicko shvacanje od potrebe izoštren pogled u pojave duševnog života. Time ipak ne mislimo reci, da je po doimanje njegovih radova od potrebe neka posebna psihološka sprema. To se mnijenje tice samo kritickog pogleda na njegove radove, kao beletristicke umjetnine. Umjetnina se naime može dojmiti nekoga, a da doticnik ni ne zna kojim li ga se vrlinama kosnu, pace ni ne mora da to znade. Konstatovanje uzroka, zbog kojih je dojam nastao, jeste posao kritike. Ona ima da podade racionalnu sankciju intuitivnom dojmu umjetnine, te ne može u tom pogledu postavljati nikakovih apriornih zakona, nego ih mora tek izvesti iz jakosti i opcenitosti dojma izviesne umietnine. Red je da kritika iznese razloge tim cinienicama, da time ustanovi evoluciiu koliko umietnickog stvarania, toliko i ukusa publike. Što se tice beletristicke umietnosti napose, poznato je, da su se proizvodi, izneseni viernom psihološkom analizom doimali odvaikada i svagdie, no samo konstatovanje, da se uspieh takovih proizvoda ima pripisati baš toi analizi, jeste posliedak razvoja tek modernih antropoloških znanosti, poimence psihologije i sociologije. Da se beletristicki proizvod nekomu svidi, biti ce dovolino, da doticnik bude kulturan coviek svoga doba, no da se ustanovi, zašto se i u koliko se svigia, tu je od potrebe shvatanie i smisao za individualnu i društvenu evoluciju duševnog ljudskog života, a to shvatanie ne smižie se odvoiiti od znanstvenog napretka u poznavanju covjecje prirode i društvenog razvoia. Istaknucemo napose nekim primierima, u koliko se Novakova beletristicka snaga osniva na niegovom finom psihološkom crtaniu, a sada prelazimo prikazu glavnih pravaca, koiima se je niegov rad razgranao. * Jedva da bi se našao još koji moderni beletristicki pisac hrvatski, koji bi se po obilnosti svoga rada mogao staviti Novaku uz bok. Makar da pratimo niegov rad od prvog mu pojava, pa i procitasmo gotovo sva njegova diela, opet ne možemo ovdie iznijeti ni tacnu brojevnu statistiku svih njegovih radova, a kamo li podati imenicni njihov registar ili ??? poci da prikazujemo ma i svako markantniie od tih diela. Treba da se zadovoliimo samo time, da neke od tih radova iznesemo kao znacajne primierke, pa da na niima osviietlimo temeline Novakove osebine. Ova vanredna plodnost Novakova beletristickog rada ne istice se ovdie u prilog niegovoj beletristickoi vrsnoci; ta poznato je, da vrsnoca rada nije uvijek u upravnom razmieru sa kolicinom. Kad bi bilo tako, onda bi se n. pr. Montepin ili Dumas st. morali obilježiti kao najvrsniii romanopisci, cega megiutim niie nikakva kritika ustvrdila. To je povelo, te se stalo misliti, da je velika plodnost Novakova rada na uštrb niegovoi vrsnoci, što se megjutim takogjer ne može potvrditi iskustvom, ier onda ne bi se Zola, Sienkiewicz, pa ni Tolstoj mogli ubroiiti megiu prve svietske pripoviedace. Djela pravog, rogjenog pripovjedacaumjetnika jesu uvijek umjetnine, bilo ih mnogo ili malo; može da bude razlike megju pojedinima jedino u tome, jesu li to proizvodi samo škicirani ili detaljno izvedeni. No umjetnikova škica jeste uvijek umjetnina, dok i najpodrobnije izvedena radnja slabijeg umjetnickog talenta — nije umjetnina. U Tolstojevoj crtici „Tri smrti" ima više psihološke analize, nego u Dumasovom ogromnom romanu „Tri mušketira", a da je nedavno upokojeni Montepin napisao samo jednu jedinu novelu, ona ne bi umjetnickom vrsnocom jamacno nadvisila „Crveni mlin" ili „Krvavu ruku". Pa to je napokon i posve razumluvo. Ako beletrista mnogo piše, jer ga na to goni urogjena stvaralacka snaga, ond