(Nastavak.) Izvedbom svojom može se „Šegota" — prem spada megju ranije produkte Novakovog novelistickog rada — ubrojiti megju njegove najuspjelije radove. Jedino što bi se moglo prigovoriti samoj ekspoziciji djela jeste to, da je pad junaka nešto odviše površno ocrtan prama detajnom opisu do preobratne tacke, — no možda mu je to nametnuo i ekonomski obzir na opseg pripovijesti. Od preobratne tacke s koje se Pavao pocinje rušiti nizbrdice, jeste opis njegovog propadanja gotovo tek skiciran, no i ta je skica tako markantna, da potpuno zadovoljava interes, koji je u citaocu nastao prvim, detajno izvedenim dijelom pripovijesti. Glavnoj svojoj zadaci, da ocrta evoluciju u životu zanosnog pregaoca za modernom obrazovanošcu, udovoljio je pisac istinitim izlaganjem subjektivnih osjecaja junaka pripovijesti, kao i realistickim opisivanjem okoline, u kojoi se je kretao. U tome je djelo bez svakog prigovora, a neke se partije upravo sjajno isticu, te se primaju svom snagom beletristickog prikazivanja. Tu nam je napose istaknuti razgovor Pavlov na pocetku sa slijepom mu sestricom Jelicom, koja ga ispituje o krasotama prirode, a on joj tumaci pravom djetinskom naivnošcu, što je sunce, a što je snijeg i valovi morski. Osobitom se dramatskom snagom odlikuju neki opisi dogagjaja, kao n. pr. onaj kad Pavlovoj materi dolaze iz kompanije vijesnici, da je postala bogatom baštinicom. Nacin mišljenja i pripovijedanja priprostog covjeka, ocrtan je vanrednom plastikom. Kad Pavlova mati Mara ne može da shvati, koliki je imetak baština, koja ju je zapala, onda joj podcasnik Vurdelja iz kumpanižie to ovako tumaci: — Ovo je forintaca, broj ovakih sto jednu na drugu — onda ih je stotina; recimo ovo jedna rpa. Broj opet sto, pa sto, desetput: onda je hiljada — a desetput po deset stotina, sve ovakih forinata — to je tvoje! Znaš li sad, ženo? — A kud bih ja s tolikim blagom? Hajd, Vurde, ne šali se sa mnom! — Kud? Ako ceš i sred Beca, sve ce ti se klanjati. Ne sadržaje li vee ovo nekoliko rijeci vjernu sliku o pogledu primitivna covjeka iz puka na imucstvene prilike „velikog svijeta". Tko poznaje iz iskustva ovake i slicne nazore „malog svijeta" o „velikom", toga ce upravo frapirati vjernost prikazivanja ovakih predmeta nesamo u ovom, nego i u ostalim Novakovim djelima. Osobitom virtuoznošcu umije Novak iznijeti u ovakom prikazivanju one momente, u kojima najjace izbija na javu kontrast izmegiu naivnog ali tvrdog uvierenia osobe pripovijesti i niegovom uvierenui opnžiecne zbilinosti. U tom prikazivaniu ima redovito nešto humora i satiricke ironije, no ona pobugjuje tek dielomicno osiecaj smiješnosti, dok j? tu obicno glavni dojam neka simpatijska samilost. Ruglu su izvrgnuti samo oni, koii to zaslužuju svojom etickom inferiornošcu, no to je opet uvijek udešeno bez nametljive tendencijoznosti, tako da citatelj osieca, kako je on sam, a ne pisac, izvrgnuo doticnika ruglu pred svojim moralnim sudištem. Takove su prikaze u „Šegoti" neki clanovi giackih društava u Pragu. Niegov ulaz u ta društva, boravak u njima, likovi nekih niegovih glavnih prijatelja i znanaca, kao Slavica, Vrlica, Ledenica, a imenito Rikarda ocrtani su tako vieroiatno, da ih svako mora prepoznati, jer su to tipovi s kojima se u životu sretamo. Ženska su lica nešto bliegie ocrtana, no ipak Je osobito realisticki prikazana bezdušna lihvarica Lobelova. Za psihološku analizu Pavlovu nagomilao Je pisac izdašnog materijala i mora se priznati, da je tai materijal naivecim dijelom psihološki ispravan, tek refleksije umetnute u junakova usta doimlju se višeput samo kao rezoniranie pišcevo, kao n. pr. ova: „Kakav je to svijet, kakvi su to Ijudi ? — pitaše se (t. j. Šegota) stoieci kraj prozora. Drznuo sam se u svoioi zanesenosti sama sebe smatrati nekakovim umnikom, kad sam gledao oko sebe drugove, koji nijesu ni primitivne zasade koje nauke mogli shvacati, pa ti ljudi razumiju svijet bolie od mene, živu mirnije od mene i t. d.", nastavljaju se refleksije o opreci niegovog pogleda na svijet sa zbiljnošcu. Ovom refleksijom pisac kao da želi motivirati tecaj života i propast svoga junaka; no on bi to postigao uspiešnije, kad bismo to mogli razabrati iz samog tecaja pripovnesti, — a to ne možemo u smislu ove refleksiie. Nešto slicna opaža se i u niegova „Dva svijeta", o cem u ostalom poslije. Kao drugu od markantnijih pripovijesti Novakovih uzecemo ovdie na oko niegove „Posljednje Stipancice". Napisani su deset godina nakon „Šegote", te se u izradbi njihovoi ocituie siajno razvojni napredak Novakovog beletristickog talenta. Dok se u „Šegoti" Ðoš zamiecuiu znaci pocetnickih nedostatnosti, to su „Stipancici" potpuna novelisticka umotvorina, koiu možemo mirne duše uvrstiti u red naših najboljih beletristickih proizvoda. Sve Je tu snažno, zaokruženo u cijelosti kao iedinstvena slika, a u nekim poiedinostima upravo sjaino izvedeno,— ukratko, „Stipancici" su dielo, cije su ti se osobe cita?j?? tako utuvile u pamet, kao da si ih susreo u životu a ne u knjizi, i ti ih ne možeš zaboraviti, pa da makar si i Još koliko pripovijesti procitao nakon te knjige. 0 cem se u njima radi, to nam donekle kazuje vec sam naslov. Tragican svršetak jedne obitelji nij? neobican predmet u beletristici, te ne može da privlaci toliko svoiom zanimljivošcu, koliko nacinom, kojim Je prikazan. Da se postigne potrebno zanimanje, nužno je da pisac iznese viernu sliku pozadine na kojoi se razvija tragika obiteliskog udesa, te da ocrta onaj konflikat izmegiu individualnog razvoia obitelji i struia, što vladaiu životnim razvoiem pozadine, jer taj je konflikt uzrokom obiteliske propasti. Iz viernog psihološkog crtania mora da nam iasno prosinu subjektivne sklonosti i težnje osoba, a iz živog prikaza socijalnih prilika i njihovih utiecaja, treba da razaberemo objektivne rezultate ovog megiusobnog dodira. Upravo ovim zahtievima udovoliavaiu „Stipancici" potpuno, pa otud i vrsnoca toga diela, koje po svom sadržaiu spada megiu Novakove „seniske" pripovijesti. Ante Stipancic jeste iedinac imucne patr