* Slike sa Prenj-planine. Oni, Konjicu na dogledu tako divlji a uz to tako velicanstveni gorski sklopovi, što divotno zaokružavaju vispoljanu Tisovicu, što se uzvisuju iz bujne šumske prirode, kao da navlaš rastrgavaju nepregledno zelenilo samo u prilog neobuzdane prirodne slikovitosti, — to vam je Prenj! Opskrbimo se u Konjicu zairom i pokrivkom, zajašimo najmljena paripa, ako nismo dosta pouzdani u se i u svoje kljuse, i uputimo se iz Konjica mostarskom cestpm kakovih 6 kilometara daljine, skrenimo kod sela Celebica na lijevo i proslijedimo pravac sve uz šumni Idbar i doci cemo u unutrašnjost oblasti Prenja. Put do sela ldbara, kojeg cemo se hvatiti za dva sata hoda iza našeg polaska, samo je jedan divlji prirodni perivoj izmjenicnih šuma, prastarih oraha, maveuih vinograda i vec dozrijevajucih zlatnosivih kukuruznih usjeva, prosutih po udolinama i njenim pristrancima. Na putu se susrecemo sa žiteljima, kršnim, stasitim, krepkim gorštacima, košto je i priroda, što ih je sazdala. Progjosmo selo Idbar, za sahat i izvor istoimene rijeke, te dospjesmo u pravu šumsku oblast, da nas razgaljuje izmjenice sad hladom bukava, sad crnogorice, pa da nas najzad, u vecim visovima, razdraga divotni smrc (Pinus leucodermis Ant.), koji sada prevlagjuje. Nas dakako zadivljuje ona svježina, što je on ovuda rasprostire kao odlicni predstavnik cetinjaca, s kojeg crnogoricnog miomirisa je upravo i opjevan šumski car i lahor, dok ce šumara i botanicara zanimati stablo samo po sebi. — Sad je ulaz vec tegotniji; ali za kakav sahat hoda puca pred nama vidik, koji prijatelju prirode nagragjuje dosadanje tegobe zanosnim pogledom kroz one šumske cistine, a lovca uvjerenjem, da je stupio na podrucje, od kuda ga sa strmih stijena izazivno pozdravlja smiona divokoza u prekrasnim eksemplarima... Pa i runolist se našao, da nas, premda rijedak kao i pravi biser u ogromnom carstvu školjki, podsjeti, kako Prenj nije gorska šuša, vec mocna planina. Krenusmo dalje brdu, i baš gdje nestade šumskoga cara, tu nasta drugi: udivljenje, što nam ga izmamljuje vispoljana Tisovica s njenim nebodernim krševima i tamnim provalijama. Unaokolo priproste kucice, namijenjene ljubitelju lova za sklonište pred nepogodotn vremena, smjestile se kolibe pastirske i stada runovita. I ovdje, s najvišega stajališta, u jednom mahu obuhvacaju oko i duša sve do sad pojedince proživljene i divlje i nježne krasote, potencirane nesravnjivim carom boja, što ih prosipa zora ili ih baca u rastanak zalazece sunce. I ovdje cemo da stavimo tacku, jer... jer i koliko smo obicni ljudi, žacamo se salaziti sa carstva poezije, što nam ga docarao vis majke prirode... K. N. * A. M. Mucha: Iz „Ocenaša" i „Ilse". 0 ovom odlicnom ceškom umjetniku bilo je pocešce govora u „Nadi"; donoseci pak u današnjem broju reprodukciju iz njegova „Ocenaša" i „Ilze", svracamo narocito pažnju na naše clanke u broju 3. godine 1901. i broju 1?. ovoga tecaja, gdje se je govorilo o tim djelima. Sami pak snimci, koje je Mucha iscuvstvovao iz duboke prošnje covjecanske molitve, divno isticu majstora, kotiko kad radi perom simbolistickoa dekoratera, toliko kad okom filosofa-umjetnika leti k svjetlu istine, spram kri ate težnje, izražene u prošnji: I ne uvedi nas u napast: „Poznav uplne sama sebe, postupuje clovek v paprsku zafe, již zahledl, k idealu, zaricirmu ohnisku, jež jej vabi".