(Nastavak.) Prelazimo Novakovim pripovijestima. Kraj njihovog obilja, ne cemo se upuštati u pojedin?ck? prikazivanje, nego cemo o svima iznijeti opcenitu karakteristiku; posebice pak osvrnucemo se samo na neke, kao markantne pojave beletristiokog rada Novakovog. Dok je glavni dojam crtica u pointiranju nekih osnovnih misli i ideja, koje casovitom impresijom imadu da pobude na daljnje razmišljnje, to je zadatak pripovijesti da iznese citave izragjene odlomke iz života i njegovih prilika i da time stvori neki totalni utisak, koji se u životu ne može zamjetiti u tako izrazitoj osebnosti. Pisac pripovijesti (novele i romana) doista i ide za ovakim totalnim dojmom, pa su od te težnje i potekli oni zakoni i teorije u produciranju novele i romana, kraj kojih je novelistika cesto padala u neprirodno prikazivanje ili u neko doktrinarsko šablonstvo. U toj težnji, da se naime citalackoj publici iznese neka cjelovita slika, koja ce djelovati na nju, nastaju t. z. maniristicki produkti, gdje citave skupine grnu stanovitim pravcem, jer su žrtvom sugestije, da ce ovim putem poluciti najjace efekte u publici. U istinu pak proizvagjaju literarni produkti sugestiju na publiku i stvaraju neku literarnu modu, koja steže slobodu beletristickog uživanja, te se po tom željno ocekuju glasovi, koji ce izazvati reakciju protiv ovakih spona literarne mode. S težnje da ugodi publici, postaje pisac neiskren, a nastojeci da se pokaže literarno obrazovanom i savremenog ukusa, postaje opet publika neiskrenom, dok napokon takova neiskrenost — košto uvijek — ne bude na teret jednim i drugima. Cim se pak pojavi slobodan glas, koji izrice ono, što su mnogi prije u sebi krili, nastaje odušak, — sve nagne za novim pravcem, cime naravno obicno zapocinje opet isti proces. Tako je evropska beletristika prešla iz klasicizma u romantizam, pa u idejalizam, naturalizam i realizam. Osim ovih glavnih struja, u svakog se kulturnog naroda razvile i posebne prema prilikama narodnog života. Posve je naravno, da oni beletriste, koji su prvi stupili na poprište kao predstavnici ideja za novu struju, u doticnoj literaturi zauzimlju prva mjesta, pa bilo višeput samo historijska. Takovo naime literarnohistorijsko ocjenjivanje literarnih licnosti nije uvijek u skladu sa njihovim fakticnim uspjehom na citalackom tržištu, pošto megju njima cesto bude i onakovih, koje „mnogo hvale, ali malo citaju". U tom su pogledu mnogo bolje srece pripovjedaci, koji se doduše nijesu istaknuli kao provodici izvjesnih struja, no koji su odabirali ko predmet svoga prikazivanja ono, što je u ljudima trajno i izvan casovitog ukusa u shvatanju i poimanju svijeta. Spominjemo n. pr., kako je jedan od prvih zacetnika idejalizma, Bernardin St. Pierre prvim citanjem svog „Pavla i Virginije" u otmjenom francuskom društvu polucio takav dojam, da je htio rukopis djela, koje mu je kasnije ime svijetom pronijelo — baciti u vatru. Onda još nije bilo smisla za nj, kasnije de pak proizvelo cijelu novelisticku modu, — a danaske ko za nj i pita! Lesageov pako „Gil Blas" preživio je sve novelisticke ukuse otkako se je pojavio, pa se i danas cita jednakim zanimanjem. I u našoj beletristickoj literaturi imade predstavnika i zacetnika pripovjedackih struja, ne doduše originalnih struja, nego onakih, koje su nastale pri uvagjanju svjetskih u razvoj naše beletristicke književnosti. Novak megjutim ne spada svojim pripovijestima u predstavnike koje struje. U pripovjedaca slabijeg talenta znacilo bi to mediokritet beletristicke snage; u ovako snažnog i plodnog talenta, košto je Novakov, znaci to izrazitu individualnost. Njegove su pripovijesti slobodne od sugestivnog utjecaja casovitih novelistickih manira i tendencija, pa to im zajamcuje trajno zanimanje, koje je vece od prolaznih ukusa casovitih literarnih struja. Ova individualna nezavisnost od posljedovanja izvjesnih beletristickih pravaca ocuvala je Novakov rad od još jedne produkcijone slabosti, u koju inace rado zagju višeput i talentirani pripovjedaci. To je jednostranost u prikazivanju teme. Nakon nekoliko uspjelih prvih radova, pojavlja se onda osnovni „sujet" opet sa raznim varijantama u svim daljnim radovima, tako, da se osnovna zamisao dade vec gonetati po imenu pišcevu. Naravno, da ce se to najjace zamjetiti u novelista, koji mnogo produciraju. Novaku se takova jednostranost ne može prigovoriti ni pored sve plodnosti njegova pera. Našli smo, doduše, u nekim izjavama o njegovim produktima aluzija na opetovanje njihovih sujeta, no te aluzije možemo da oznacimo kao svojevoljne tvrdnje, jer se nicim ne dadu potkrijepiti. Izmegju „Pavla Šegote" i „Dva svijeta" n. pr. nema apsolutno druge analogije, osim što se u obima crtaju razvoj i propast jednog individa, — no osnovne se misli potpuno razilaze. lli što imade jednolicna u osnovnoj tendenciji pripovijedaka: „Pod Nehajem", „Janici", „Stipancicima" ili „Glibu"? Da u pripovijedanju pisca realiste moramo naici na slicne karaktere i situacije, to mora da slijedi iz samog realizma, jer on slika zbiljski život, a taj imade opcenitih tipskih crta i pojava. Opceniti dakle elementi ostaju svagdje isti, a snaga beletriste ocituje se time, što nam umije prikazati prerazne oblike i komplikacije, u kojima nam se ti elementi ocituju kao životne izjave. Od znamenitijih Novakovih pripovijedaka spominjemo ovdje djela: „Pavao Šegota" 1888. (prva u „Matici Hrvatskoj"), „Podgorske pripovijesti" 1889. („Matica Hrvatska"), „Pod Nehajem" („Matica Hrvatska" 1892.), „Podgorka" („Matica Hrvatska" 1894.), „Nikola Baretic" („Matica Hrvatska" 1896.), „Dvije pripovijesti" („Matica Hrvatska" 1897.), „Posljednji Stipancici" („Matica Hrvatska" 1899.), „U glib" („Vijenac" 1901.), „Janica" („Vijenac" 1901.) i napokon najnovija mu pripovijest „Dva svijeta" („Matica Hrvatska" 1901.), na koju se je kritika osvrnula još najizdašnije od sviju dosadanjih mu djela. Ovim popisom nijesmo ni izdaleka iscrpli svih Novakovih pripovijesti, a ne mislimo ni ustvrditi, da i izmegju nespomenutih nema isto tako vrsnih, košto