(Nastavak.) Bužimski grad bijaše od starine kraljevski grad, te nije pripadao ni jednoj od imucnih plemickih obitelji, koje su nekoc Krajinom gospodarile. Kralj bi taj grad doduše podjeljivao pojedincima, da njime upravljaju, ali se cini, da je pridržao sebi pravo da njime raspolaže, jer je samo njegovom privolom prelazio iz ruke u ruku. Tako on nije nikada ostao dulje vremena u vlasti jedne obitelji, vec se u njem gospodari cesto mijenjali. Od starine bijaše mu ime Cava ili cavski grad, a tek poslije osta mu ime Bužim, koje se i do danas sacuvalo. Od gospodara, koji su njime vladali, poznat je prilican broj, a prvi je Argur Gales, komu ga kralj Ljudevit preda 1336. Jedan od njegovih potomaka bijaše Ivan ili Ivaniš Cavski, koji je 1403. kupio u Ostrošcu kucu bratovštine sv. Katarine, te se i 1419. spominje. Njegov sin Ivan založi svoj dio Bužima za 200 zlatnih forinti unucima kneza Dujma Blagajskog god. 1425. Kada su se knezovi celjski dobavili blagajskih imanja, dobiše s Krupom i Bužim u svoje ruke (1429.), a 1456. založi ih kralj Ladislav ženi kneza Martina Frankopana Dori Blagajskoj za 12.000 for., koja mu mjesto tih gradova dade Vrbas i Kozaru. Pošto Krupa bijaše osobito važno strategicno mjesto, zaište ju opet kralj Matija, kada 1463. god. provališe Turci u Bosnu, te dadne Martinu Frankopanu u zamjenu osim drugih gradova i Bužim (1464.), no ovaj ne osta dugo u rukama Frankopana. Petnaest godina iza toga, g. 1479., darova kralj Jurju Mikulicicu grad Bužim, koji je grad znatno proširio. Taj Mikulicic vuce lozu iz Šibenika i njegova kuca vrlo je osilila u ovom kraju a najviše po samom Jurju, koji je za junaštva svoja dobio od kralja Matije uz neke manje gradove Ostrovicu, Bužim i Ostožac. Ostrožac odstupio je doduše svoje volje prijašnjim gospodarima, knezovima blagajskim, ali zadrža Bužim, u kome je stolovao. Pleme Krešcicko izabralo ga svojim glavarom i tako postade i gospodar Vranogracu i Podzvizdu, a plemenu Menica se nametnuo sam gospodarom. Pod oružjem stadoše njegovi ljudi orati menicke zemlje, a kada se ovi usprotiviše, usmrtiše njih sedmoricu. Plemici Menici digoše pred banom Matijom Gerebom za to tužbu na Mikulicica, a ovaj bi pozvan god. 1488. na sud. Malo za tim, 1494., nakani se Mikulicic da putuje u Rim. Prije, no oe poci, posini svoga zeta Ivana Keglevica, brata žene svoje Jelene, te mu predade sav imetak svoj pa i grad Bužim za 5000 forinti. Tako dogje bužimski grad u ruke Keglevica, koga je kaptol zagrebacki 1495. uveo u posjed toga grada, te se ovo njegovo pleme od tog vremena prozva bužimskim. Ivana naslijedi u Bužimu glasoviti junak Petar Keglevic, koji je kao kapetan Jajca dicno obranio Jajce od Turaka, te je 1525. sa Petrom Kružicem, Krstom Frankopanom i Ivanom Zrinjskim potukao Husrefbega i 20.000 njegove vojske. Tursko roblje, što ga je za prijašnjih vojna zarobio, držao je u Bužimu, ali se zarobljenici, dok je on boravio u Mutniku, pobuniše, isjekoše posadu i stadoše sami Bužimom gospodovati (1521. god.). Srecom priskoci ban Ivan Torkvat (Karlovic), te stade opsijedati grad, a zarobljenici mu ga predadoše pod tim uvjetom, da ih pusti slobodno proci u njihov zavicaj i ponijeti sve njihovo vlasništvo. Ban vrati grad Keglevicu, koji još neko vrijeme nije mogao prežaliti svoga roblja, te je banu zamjeravao, jer ih je pustio na slobodu. Petar Keglevic bijaše ne samo junak, koji se odlikovao pod Jajcem, Becom (1529.) i kao kapetan bihacki (1535. —1538.), vec je bio i dobar gospodar, koji je svoja imanja znatno proširio. Godine 1523. dozvoli mu kralj Ljudevit da se bavi u okolici Bužima rudarstvom i da kopa zlato, srebro, bakar, željezo i druge rude, a god. 1525. sklopio je sa rudarima ugovor, koji su se imali tim poslom baviti. I u upravi bijaše prema svojim podanicima savjestan, te je 1526. dao popisati sva prava i dužnosti svojih bužimskih podanika i time je stvorio urbar, poznat samo po svom naslovu: „Privilegia Petri Keglevich urbariis in ducatu suo Busin concessa". Prviput pomoliše se Turci pod Bužimom 1530. god., gdje su na brdu Radocu prenocili, ali se odmah i vratiše. Godine 1564. osvoji sandžakbeg bosanski Mustafa Sokolovic Bužim, Cazin i Bogun, a general Ivan Lenkovic jedva ih je opet istjerao iz Bužima. 1576. godine osvoji Ferhadpaša opet Bužim, te od onda osta grad u vlasti portinoj, makar da su cesarski poslanici zahtijevali, da se grad vrati, jer je osvojen u mirno doba. Porta je taj zahtjev odbijala time, da je u Bužimu sazidana džamija a ta da se nikako ne smije napustiti. Podor te džamije još se danas vidi u bužimskom gradu. Od toga casa gospodare Bužimom dizdari a sam grad došao je pod upravu bihackoga sandžakbega. Godine 1737. za nesretne vojne Hildburgshausenove opsijedao je Bužim banhrvatski. Dok je carska vojska krenula na Banjuluku, spremao se ban da osvoji Novi, ali pošto je Una i Sana narasla, kao nikad prije i poplavila sav okoliš novski, krenu ban pod Bužim, da ga opsijeda. U gradu bijaše malo oružanih ljudi i sigurno bi podlegao, da se nijje u njem našao Alemdar Ahmed Barjaktarovic, mlad ali srcan momak. On je bodrio Turke na ustrajnost a sam provali nocu kroz banovu vojsku, te pojuri na Podražnicu, gdje se je bosanski vezir Alipaša Hecimovic utaborio, da zaište pomoc. U to stiže austrijska vojska pod Banjaluku, a vezir odluci da valja najprije njoj priteci. Zato naredi Ahmedu Barjaktarovicu, da se Bužim brani, dok može i naloži turskim krajišnicima u Krupi i Ostrošcu, da pomognu gradu. Ahmed bodrio je Bužimce, pošto se vratio docuvši, da citava vezirova vojska krece Bužimu u pomoc, a isto je tako sokolio i Krupljane i Ostrožane, koji mu dadoše nešto pomoci. Tako je Ahmed Barjaktarovic držao grad punih 14 dana proti banovoj vojsci, a onda stiže glas, da je Hildburgshausen pod Banjalukom poražen. Na tu vijest dignu banska vojska opsadu, te se vrati, ali je ostrožacki Turci docekaše iza busije i mnogo banovaca poginu od njihovih taneta. Blagaj na Sani. (S jednom slikom.) Pogjemo li desnom obalom Sane iz