Iz Novoga nas vodi cesta lijevom obalom uz Unu, koja se zagasitim zelenilom i bistrinom stakli pod nama. Rijeka cas je uža, cas šira, a mjestimice je zaokružila mala ostrva, zaodjeta gustim zelenilom i hladom vrba i topola, koje na njima nikoše. Tok rijeke je mjestimice brz kao u bujice, a mjestimice, gdje se rijekom poprijecila greda sedre, što se tu tecajem vijekova slegla, postaje sporiji, dok ne pregje rub one stijene, niz koji se baca malim slapom te opet brže juri. Samu dolinu zarubiše s obje strane dva niza pomanjih kosa srednje visine, obraštenih šumom i šikarjem. Odmaknuv jedno deset kilometara od Novoga, stici cemo u Adrapovce na potoku Vojskovi. Ti Adrapovci spominju se kao maleno plemicko naselje vec god. 1273. pod imenom Haraponch, a pleme tih Arapovica bijaše, kako se cini, dosta razgranjeno, jer ih se mnogo spominje. Njihovu plemenitu baštinu (terra hereditaria) kupio je te godine knez Stjepan Blagajski za 70 penza i promaknuo time posjed svoje kuce opet korak na jug. Znamenito je to mjesto, jer se u blizini na lijevoj strani Vojskove kod Rakanskih barica (selo Rakani) nalazi podor prostranog rimskog naselja. Tu je razabrati cijeli niz ruševina redom sagragjenih kuca, svuda oko njih nalaze se nedvojbeni dokazi rimske kulture — raznovrsne opeke, ulomci gragjevnih skulptura, gvožgjarije i drugo. Megju tim zgradama nalazi se i podor rimskog mausoleja, a sarkofag nagjen u njem odvucen je crkvi u Rakanima, gdje mu jedna pola služi kao trapeza a druga stoji pred crkvom. Natpis na bijeloj mramornoj ploci, nagjen blizu tog mjesta posvecen je mladome vojniku, koji je, na žalost svojih roditelja, u boju poginuo. Pošav dalje uz Unu, doci cemo do Otoke, malenoga muslomanskog mjestanca, gdje velika drvena cuprija vodi preko Une. Ime mjestu postalo je od otoka, što ga odasvud oplavljuje Una svojim modrim valovima. Otoka, koja broji 950 stanovnika, nema danas važnosti van kao prolazno mjesto, gdje ce se putnik, koji prolazi u Krajinu, rada odmarati, naslagjujuci se divotom i bistrinom Une, koja na tom mjestu cini mnogo manjih slapova i brzica. Nekoc je to mjesto bilo vrlo znamenito, jer je otvaralo put Unom do Bihaca, a dolinom Baštre prema sjevernim krajiškim utvrdama: Bužimu, Cavniku, Vranogracu, Krešcicima (Podzvizdu), Jezerskom i Kladuši. Današnje se naselje nalazi s obje strane Une, nu u srednjem vijeku bijaše na samom otoku, koji je bio nekoc ozidan zidom, a u njem mali tvrdi gradic. Taj je grad danas do temelja razoren, a na njegovim ruševinaraa sazidana je prilicno prostrana ali jednostavna džamija. Od starog bedema vidi se samo još mjestimice trag podzida, ostalo su vrijeme a i Ijudi razgradili, da od kamena sazidaju svoje kucarice. U Otoci bijaše i stari franjevacki samostan, koji se spominje još god. 1514. te je pripadao kustodiji cetinskoj. Danas ni njemu nema više traga, a misli se da je stajao kod Ivanjske, na podoru, što ga narod još i danas Kloštar zove. Otoka spominje se pod latinskim imenom Insula vec god. 1264., a u njoj je onda boravio župan sanski Mihajlo i izdao darovnicu, kojom daje zemlju Kralje kraj Bihaca samostanu Topuskom. Gospodari Otoke bili su knezovi Blagajski, a knez Pavao odredio je testamentom od god. 1370., ako umre bez poroda, da „castrum" Otok ostane bratu Dionizu. Kada je Sigismund lišio Blagajce imanja, dogje i Otoka s Krupom u ruke kraljevskom kastelanu Tiboldu (1418.), a kada osudiše Blagajce radi krivotvorenja listina, dobi Otoku s ostalim imanjem Blagajskim bivši komornik Bornemissa te je pokloni ostrogonskomu kardinalu Tomi (1504.). Usprkos tim ?romjenam? vlasnika ostaše Blagajci fakticni gospodari Otoke, te je zadržaše sve dok je ne osvojiše Osmanlije. Godine 1558. pisao je Ferenac Ursin, gospodar Blagajski banu Petru Erdedu, da je pod njegov grad Otok došlo trista konjanika, a pred njima Huseinbeg Malkocevic. Vracajuci se ta ceta iz Perne, Bojne i Kladuše, popali kuce oko Otoke i manastir otocki. Da se Otoka lašnje obrani, postavi iste godine car Maksimilijan u nju nešto kraljevske vojske. Ali grad se održao samo do god. 1565., a onda pade u ruke osmanlijskih osvajaca. Malo zatim, god. 1685., opustošiše austrijske cete pod generalom Herbersteinom Otoku, a godine 1688. pohara je hrvatski ban Nikola Erdedy.