* Rikard Katalinic-Jeretov: Inje. Nakladom Hrvatske knjižarnice u Zadru upravo je izišlo drugžo izdanje ovih pjesnikovih refleksija od g. 1887.-1902. Mi smo o tom djelu progžovorili u 24. broju našega lanjskoga tecaja. * Borisav Stankovic. Stari dani: izdanje "Srpske književne zadruge” . Beograd 1902. Knjiga 76. Ne cini mi se ni najmanje cudnovato, što vecinom srpska citalacka publika jako simpatiše sa pripovijetkama Borisava Stankovica, jer on senzitivan, nervozan i razmažen od sviju srpskih pripovjedaca -ponajviše odgovara idealima tih ljudi. Liricna, meka je ona priroda, gdje se Stankovic rodio, ocu lan je onaj vazduh, što ga je Stankovic udisao. Ljudi, koji u takim krajevima ugledaju svijeta i odrastu, uvijek su nježniji i osjetljiviji nego li oni, što su odrasli megj vrletima i visokim brdima. Zrak i miris one meke prirode ucinili su nerve Stankovica nježnim, osjetljivim, finim. Njegova "duša drhce i strepi kad u vece spram slatke mjeseceve svetlosti, što je obavila sve mekotom i snom cuje šuštanje lišca i cvrkut ptica” . Na njegovu dušu uticale su one stare tijesne ulice, stare kuce, stari krvovi sa pocagjalim gredama i stare, zaparložene bašce . On ljubi sve ono što je staro, jer to grije njegovo srce. Ali Stankovic je ugledao svijeta u onom srpskom kraju, gdje su ljudi krupni, košcani, zdravi, cvrsti kao kamen, ljudi "na ocima kremen, oko cisto, snaga prava i u svakom pokretu kipti i preliva se zdravlje" ; on se rodio u onome kraju "gdje ljudi sa dosta strasti misle na ženskinje i na slatko ašikovanje", gdje su djevojke lijepe, snažne, toplih, tvrdih njedara, vrelih ustiju, cije krupne i vlažne oci pogledaju covjeka tako cudno, meko, milo, on je cedo onoga kraja "u cijem vazdhu kao da struji neka golica va raskošnost i izobilje, pesma, svirka i veselje". I Stankoviceva umjetnost ima nešto od te raskošnosti. Stankovic najradije slika snažne prirode, žene raskošne ljepote, žene tople sa mrkim, krupnim, vlažnim ocima; on voli jak stisak, slatko, strasno hihotanje, ubrzato disanje, grcevito jecanje, voli nabrekle grudi, zarumenjene obraze i uzdrhtale usne. Stankovic je gourmand i u izboru mirisa; njemu godi miris ovlažene prašine, miris na cisto, novo, miris slame iz hasura, miris tamjana i starog bosiljka, mms ispucana grožgja, proklijale trave, trula drveca i svježe zemlje, njemu godi miris ženskih haljina: "gledao sam i razgledao haljine što behu oko trešnje. Naigjoh na Lenkine šalvare od gjizije i mintan od jumbasme. Poznao sam ih po onim zlatnim širitima. Ja ne znam zašto, ali zagnjurih lice u njih, jer su one mirisale na nešto, što tako godi i potresa". Kao i ona priroda u kojoj se rodio, i Stankovic je oculan, erotican. I on je rob te oculnosti i eroticnosti. Ima umjetnika koji su robovi svoje ljubavi, robovi svoje nade, cežnje, mržnje Stankovic je rob svoje oculnosti, svoje neobuzdane strasti. Oculan, erotican on je svu svoju pažnju ohratio ženi. Oculnost natjerala ga je, da stvori "Gjurgjev dan", "Nušku” i "U noci" , oculnost ogleda se kad opisuje "Pokojnikovu ženu": "Uplakano joj lice zažarilo se, buknulo, a i cela joj snaga kao nabrekla. Haljine joj tesne. A osjeca kako joj se prsa šire, otimaju se iz tesnog kolceta" izlaze na polje, vide se ... " A ta oculnost izbija pogotovo u “Pokojnikovoj ženi”, gdje opisuje njenu prvu bracnu noc. U opisivanju ljubavi Stankovic vrlo brzo prelazi preko prve ljubavi. Njega ni najmanje ne zanimaju tajanstveni poceci ljubavi. Svu svoju snagu troši on u opisivanje fizickih nagona i požuda. Ta su mu mjesta zaista vrlo lijepa, snažna. Da navedem ono mjesto iz “Noci “, gdje opisuje Cvijetu kad je cula Stojana: "Vetar duše, vetar duše, al-katmer miriše Dragi dragoj, dragi dragoj, sitnu knjigu piše." "Oh dosta, dosta!. .. kao i sebi i njemu poce besvesno šaputati Cveta, onako poklopljena, zgurena, stiskajuci prsa, i gušeci se od suza i navrelih osecaja. I nemoguci da izdrži više, besno, mahnito ljubljaše i ugrizaše prsa, gojne mišice na ruci, gurajuci pesnicu u usta, kao da bi sprecila, ono što iz nje izbijaše i svu je obuzimaše... . .. Megjutim pesma jednako brujaše. Stojan pevaše tako izrazito i tužno kao nikad dotle .. . " Tako lijepih i snažnih mjesta ima više u njegovim skicama, i sva ta mjesta uticu na covjeka kao i kaplje kakvog snažnog eliksira ili kapljice kakve snažne i mirisave esencije. A njegov "Gjurgjev dan" ! Tako prirodno, tako nježno još ni jedan od srpskih pisaca nije opisao cežnju za ašikovanjem, grljenjem i ljubljenjem, ko Borisav Stankovic u svome “Gjurgjev danu”. Samo da spomenem jednu mantafu iz njegova "Gjurgjev dana": Ne boj se ti mene! U dno mora sici cu, da izvadim alem za tvoje celo; zlato celog sveta donecu ti, da, te ukrasim, nakitim i nagizdam!... Sve što se može, to cu ja da ucinim, samo te, e da obasjam i uznesem. .. Ah, da znaš, kako mi duša gori za tvojim dahom, kako grudi strašno dišu za tvojim, nedrima!... Dogji u moju baštu, naberi cveca, zakiti se njime. Pa tako zakicena, uresena i umivena jutarnjom rosom, pani na moje krilo, da te nijam i ljuljkam…, Da snevaš lep sanak, da snevaš mene i moje želje . .. Kad mesec obasja, noc dogje, javi mi se. Reci mi, da me voliš, te da lakše spavam... Da me ne pije svetlost meseceva i blaga tiha noc... Hoceš li ? Uzecemo se za ruke, poci cemo u svet, da se ljubimo i grlimo ... Bežacemo daleko, daleko ... To je potpuna pjesma u prozi. Stankovic se tu pokazao kao nježan liricar, koji cvrsto stoji na temelju stvarnosti. Njegovi nježni osjecaji uhvatili su dubokog korena u vreloj, crvenoj krvi. “Gjurgjev dan” je kita cvijeca, koje miriše gotovo preslatkim mirisom, cija je boja jaca i snažnija od samog purpura, on je sladak, kao što je slatko crno grožgje srpskih vinograda “Gjurgjev dan” zanosi, kao što zanosi jak miris uvelog bosiljka "Gjurgjev dan" je bajan, kao i bajna ljepota srpskih djevojaka ukratko to je pravo umjetnicko, elegantno djelce. Tu je štil krasan. Svaka recenica cini mi se kao kakvo lijepo umjetnicki uglagjeno kamenje. Ali zato se nije Stankovic u ostalim