Blagaj na Buni. U dnu Bišca-polja na podnožju Podveleža ustremio se nad vrelo Bune strmi krš, a na vrhu kose, koja na njem pociva, stoji stari grad Blagaj. Koliko je ubavo i rodno polje, što ga natapa Buna, rodno vinom, smokvama i svakim plemenitim vocem, toliko je nerodan i pust blagajski krš, na kome iz škripova stanca kamena viri trnoviti drac. Kroz taj pusti kamenjak vodi nas vratolomna stazica sa nevesinjske ceste do grada, komu su stijene posinjile, kao i krš na kome stoji, te se bar po boji svojoj cini, e su srasle sa živcem, na kome su sazidane. Današnji Stjepan-grad, a sredovjecni Blagaj seže svojim postanjem u rimsko doba. U Konstantina Poriirogenita nalazimo mu spomena pod imenom Bona, što zvuci jednako sa imenom rijeke Bune, koja izvire pod podorom Blagaja. Taj izvor jedan je od najljepših prirodnih pojava Hercegovine. Voda probija silnim mahom iz duboke pecine, koja se proširuje iza strmih, nedosežnib stijena. Te stijene, koje se do silne visine nadviše gotovo kao krov nad izvorom, cine mali zaton, u kome se kupi nabujala voda u malo, do dna prozirno, zeleno, bljeskavo jezerce, te iz njega otjece kao gotova rijeka. Nad vrelom se svela pecina niskim svodom, a ako se uslobodimo, te na malenom camcu ugjemo ispod nje u samu pecinu, ugledacemo široku prirodnu dvoranu, koja se je svojim sigastim svodom nadvila nad vodeno ogledalo, u kome se u sto boja stakli plamen zubalja, što nam svijete na tom podzemnom putu. Po toj carobnoj pucini prolazi cemo podaleko, dok se ne stijesni sve više u žlijeb, kroz koji dolazi ona velika, bucna množina vode, što si je kroz tvrdi stanac prokrcila iz daleka podzemni put, da pred Blagajem izigje na svjetlo božje. Tko zna gdje tolika voda uvire u krš? Je li to tajni podzem ni vrutak neobicne snage, ili je tek nastavak Zalomske rijeke, koja protjece Nevesinjskim poljem te se gubi u njegovim ponorima, da ispod zemlje nastavi put do drugog vrela, gdje u svoj prirodnoj velicanstvenosti drugiput izbija na dan? Kako bilo, ta Buna jedna je od najljepših prirodnih pojava, a ni jedan putnik ne ce požaliti onih casova, što ce ih sprovesti u hladu stoljetnih lipa kraj starog turbeta na njenom vrelu. Nu pogjimo odavle i na grad, koji se prkosno , nadvisio nad stanac, iz koga izvire Buna. Rekosmo, da mu pocetak seže u rimsko doba, a dokaz tomu naci cemo u pod oru dviju kula, pošav od grada povorom kose jedan kilometar daleko. Tu cemo naici izmegju obiju kula urvinu, koja je umjetnim nacinom preobražena u catrnju. Sve šupljine te urvine zaljepljene su starim rimskim krecem, a okolica bila je posvuda ozidana zidom. Samo tlo oko te catrnje imalo je gust tvrd naboj od hidraulickog kreca, sitna šljunka i samljevene opeke, te u svojoj strukturi odaje sva obilježja rimske tehnike. I obje kule sazidali su Rimljani, bar su im temeljni duvarovi sazdani na posebni nacin, karakteristicni za ratne gragžjevine rimske. Kamene ploce, naime, od kojih je zid nacinjen, nisu poslagane vodoravno, vec koso, te ih je jedan red nagnut izmjenice na lijevo, a drugi na desno. Takovo poredanje sjeca nas poredanja rebara u ribje hrptenice, a bilo je u Rimljana vrlo obicajno. U jedne cemo kule opaziti, kako je temelj iz stanca lijepo istesan, a u jednom cošku živac tako pomno izragjen u cošetnjak, kako cemo to rijetko kada naci u srednjem vijeku. Obje kule spojene su jakim bedemom, te sacinjavaju mali, tvrdi, vodom obilno provigjeni gradic. Taj gradic, koji mi smatramo za staru Bonu, propao je za doba barbarskih provala na osvitku srednjega vijeka; kule mu oboriše do visine ljudskog boja, ali kasnije ih opet sazidaše. Nu ta sredovjecna gragja nije ni tvrda ni pomna kao rimska: vrijeme ju lakše runi i obara, a i nevješto oko na prvi ce pogled razlikovati, što su tu gradili Rimljani, a što li njihovi našljednici. Taj gradic, komu inace ne nalazimo spomena, zamijenio je kasnije drugi, daleko veci, sazidan na puškomet dalje nad samim vrelom Bune. To je taj cuveni Blagaj-grad. Postanjem seže u XIV. vijek, a bijaše uregjen na karakteristican nacin gradova bosanskih velmoža toga doba, da je vrijedno razgledati ga potanje. Visoki, gustim nizom puškarnica pokiceni bedem opasuje jajo lik, prema zapadu sužen gradski obor. Taj je zid s južne strane, gdje grad brani dubok ponor, niži i slabiji nego li s ostalih, gdje se uzdiže do visine od 6-8 m i gdje je debeo od 1.5-2.0 m. Gornjim rubom prolazi hodnik, kojim se posada mogla lako kretati. Taj hodnik na nutarnjem zidu danas je tek oko metra širok, ali nekoc bijaše mnogo širi, jer se onda bijaše proširio drvenom gragjom s nutarnje strane u poširok trijem, koji je nekada bio pod krovom. Gragja tog trijema davno je istrunula, nu opaža joj se još i danaske trag u rupama po duvaru, u kojima su bile nekoc usagjene grede, koje su nosile podnicu i stupovi i potpore, koje su podupirale tu drvenu gragju. Do svakog trijema vodile su kamene stepenice, sazidane na zgodnim mjestima. Ti trijemovi bili su prema vanjskoj strani ogragjeni nizom zidanih štitova i okana izmegju njih. Kroz te procijepe bacala bi vojska, krijuci se iza štitova branika, na neprijatelja oružje ili kamenje, da mu zabrani pristupiti gradu. Svi važniji dijelovi sredovjecnog grada, u ovog su grada osobito pomno i neobicno tvrdo izragjeni. Ponajprije spomenucemo cetverastu kapikulu, koja je sama bila gradic za se. Kula je cetverasta oblika, opasana zidom debelim 2 m, pred njom nalazi se predvorje, zašticeno prema pristupnoj strani isto tako debelim nižim zidom. I kula i zid u predvorju imadu prostran branik, do kojega se penjalo stepenicama, sazidanim od kamena. Neprijatelj, jurišajuci na grad, morao je dakle najprije oboriti predvorje, nu došav do kapi-kule, našao bi je još dobro zašticenu. Glavni juriš povece vojske na grad imao je odbiti onaj neobicno debeli i visoki, gotovo neoborivi štit, koji se ispoprijecio istocnom stranom grada. Taj štit mjestimice je preko 6 m debeo. U njem su uzidane dvije uske kule, a na sredini pomalena izba, u kojoj je stojala straža. Ove prostorije bile su spojene tije